Riječ stručnjaka
Renato Šarc: Otpad iz Gospića ne može se samo tako ubaciti u Holcimove peći u Koromačnu
(Branko Biočić/Privatna arhiva)
Najava da će se otpad, koji je trenutačno uskladišten u Gospiću, prevesti i spaliti u Holcimovoj cementari u Koromačnu izazvala je veliku zabrinutost u istarskoj javnosti, a povodom toga u ponedjeljak će zasjedati i Skupština Istarske županije.
O tome odgovara li taj otpad ekološkim i tehničkim standardima cementne industrije i postoji li opravdana zabrinutost među lokalnim stanovništvom zbog tog otpada, razgovarali smo s izvanrednim profesorom na Montanuniversitätu Leoben u Austriji Renatom Šarcom koji je ujedno i zamjenik voditelja Katedre za tehnologije oporabe i gospodarenje otpadom tog univerziteta.
Otpad mora proći strogu obradu
Na Facebooku ste objavili analizu u kojoj ste naveli da otpad koji se nalazi u Gospiću zapravo ne odgovara sastavu otpada koji je naveden i predviđen u Holcimovoj Studiji o utjecaju na okoliš?
- Da, dobro ste shvatili. Na samom početku moramo jasno razlikovati dva pojma. Jedno je otpad u općem smislu – bio to miješani komunalni otpad koji proizvodimo kod kuće ili ovaj konkretni otpad koji je na specifičan način uskladišten u Gospiću. Drugo je gorivo iz otpada (SRF/RDF) koje koristi cementna industrija. To je zapravo alternativno gorivo koje zamjenjuje primarne energente poput ugljena ili petrolkoksa. Da biste primarni energent zamijenili otpadom, taj otpad mora proći strogu obradu kako bi postao gorivo točno određene kvalitete. To podrazumijeva izdvajanje metala, opasnih tvari i drugih nepoželjnih frakcija. Tek tada dobivate gorivo koje ispunjava stroge fizikalne, poput veličine čestica, i kemijske parametre, kao što su energetska vrijednost i niska razina teških metala.
Što u tom smislu propisuje Studija utjecaja na okoliš za cementaru u Koromačnu?
- U Holcimovoj studiji točno je definiran raspon kvalitete goriva koje smiju koristiti. Na temelju tih parametara simulira se utjecaj na okoliš. Inženjerska i masena bilanca u cementnoj peći uvijek je kristalno jasna: ono što uđe, mora negdje i izaći. Postoje samo dva puta – dio završava u dimnim plinovima i izlazi kroz dimnjak, a dio se vezuje u pepeo koji postaje dio klinkera, sirovine za cement. Trećeg izlaza nema. Kod izrade studije računa se unatrag. Krenete od zakonski dopuštenih graničnih vrijednosti emisija na dimnjaku i međunarodnih normi koje klinker mora zadovoljiti pa iz toga izračunate što uopće smije biti u sastavu goriva koje unosite u peć. Također, ne postoji univerzalno gorivo za svaku cementaru. To ovisi o duljini i veličini peći, vrsti i vlazi sirovina itd. Kraće peći zahtijevaju veću energetsku vrijednost jer imaju manje vremena za proizvodnju klinkera. Zato otpad iz Gospića ne odgovara fizikalno-kemijskim kvalitetama niti veličini čestica koje se koriste u Holcimu. Uzeti taj otpad u obliku u kojem je sada i samo ga ubaciti u peć u Koromačnu – to tehnički, fizikalno i kemijski jednostavno nije moguće.
Komunikacija s javnosti
Kako onda odgovorni iz tvrtke i institucija planiraju izvesti taj proces?
- Iskreno, to ne znam i to bi trebalo pitati njih. Vidio sam medijske istupe direktora proizvodnje koji je pojednostavljeno komunicirao da će kamioni iz Gospića doći u Holcim i da će se to tamo iskoristiti. Pretpostavljam da je to previše pojednostavljen prikaz za javnost. Taj otpad prije peći mora negdje stići, obraditi se i pripremiti. Primjerice, taj je otpad u Gospiću pakiran u takozvane big bag vreće. Vi ne možete cijelu tu vreću ubaciti u peć, to fizički ne stane u sustav doziranja. Koliko je meni poznato, Holcim u samom Koromačnu nema postrojenje za predmehaničku obradu otpada, osim ako u sklopu kalcinatora u zadnjih godinu-dvije nisu tehnički dogradili nešto specijalizirano. Način na koji se do sada komuniciralo u javnosti – da će se otpad samo uzeti iz Gospića i spaliti – tehnički je neizvediv.
Problematični faktori
U svojoj analizi navodite i da u otpadu koji bi trebao stići u Koromačno ima viška određenih kemijskih elemenata?
- Prema izvješću Fonda za zaštitu okoliša, tamo se u big bag vrećama nalaze tri ključne vrste otpada. Analize pokazuju da svaka od njih ima svoje problematične, ograničavajuće faktore: kod jedne vrste povišen je antimon, kod druge kobalt, a kod treće klor. Bilo bi lakše da su svi elementi u jednoj vrsti, jer bi ostale dvije bile čiste, no ovdje je rizik raspoređen. Prema fotografijama, radi se o stakloplastici, materijalu koji se koristi i u kućanstvima, ostacima mehaničke obrade i lijevanoj plastici. Teško je bez detaljne dokumentacije reći što je to izvorno bilo – jesu li to stari kabeli, elektronička oprema ili ostatak žutih kanti za odvojeni otpad koji se nije mogao reciklirati? Sve je samljeveno i sitno.
Kada se sagledaju sve činjenice, smatrate li da je opravdana zabrinutost građana koji žive u blizini cementare u Koromačnu?
- Na to pitanje odgovorit ću na dva načina – stručno i ljudski. Ako gledamo isključivo dosadašnji način komunikacije prema javnosti: »uzet ćemo otpad, dovesti ga i spaliti«, zabrinutost građana je potpuno opravdana. S tehničkog i ekološkog aspekta tu postoje jasni ograničavajući faktori koji nisu objašnjeni. S druge strane, javnosti još nitko nije detaljno prikazao hodogram: što će se točno uzeti, kako će se i gdje analizirati, koji će neovisni laboratoriji provoditi nadzor, gdje će se taj otpad mehanički obraditi u adekvatnu formu te u kojim količinama i dinamici će se dozirati. U sektoru gospodarenja otpadom cijela sljedivost mora biti potpuno transparentna i jedinstvena. Kada se svaki korak poprati neovisnim stručnim analizama i predstavi javnosti, onda se uklanja i faktor straha jer ljudi shvate da to nije puko bacanje sumnjivih vreća u peć. Dokle god nema transparentnih dokumenata na papiru, pitanja će visiti u zraku. Možda ja imam profesorski pristup, ali u tehničkom svijetu se sve može egzaktno objasniti i obrazložiti. Ako javnost ima pitanja, struka i investitori moraju ponuditi jasne odgovore.
