simbolično usvajanje
Kako je istarska koza povezala Muntić i New York: Priča o Anthonyju Martinčiću i Zvončici
(Foto AZZRI)
Prošle je nedjelje u Muntiću jedna istarska koza imala posjet iz New Yorka. Anthony Martinčić, Amerikanac istarskih korijena čija obitelj potječe iz Labina, već drugu godinu zaredom usvojio je istarsku kozu Zvončicu iz stada Snježane Buić. Svaki njegov dolazak u Istru zato posljednjih godina uključuje i dolazak u Muntić, gdje želi vidjeti Zvončicu, upoznati se s radom uzgajivača i iz prve ruke čuti kako napreduje očuvanje pasmine. Projektom simboličnog usvajanja istarskih koza, Agencija za ruralni razvoj Istre i Fond "Naša istarska koza" pomažu naime uzgajivačima i čuvaju tradicijski način života na istarskom selu.
Ovoga puta obitelj nije bila s njim, pa su supruga i troje djece susret pratili preko fotografija koje su vrlo brzo iz Muntića stigle u New York. Za Anthonyja to nije neobično. Iako je rođen i cijeli život živi u Sjedinjenim Američkim Državama, Istra je od njegova djetinjstva stalno prisutna u obiteljskom životu. Ljeta je redovito provodio u Labinu i Puli, uz nonu, noneta i širu obitelj, a istu vezu danas prenosi i na svoju djecu.
Za njega Istra nikada nije bila samo sunce, more i mjesto za godišnji odmor. Ona je obiteljska priča, hrana koju poznaje od djetinjstva, ljudi kojima se vraća i osjećaj da pripada prostoru u kojem zapravo nikada nije živio. Njegova majka i danas dio godine provodi u Labinu, dok ostatak godine boravi kod svojih sinova u Americi. Anthony sa suprugom i djecom redovito dolazi u Istru, a ono što vole ovdje često nastavljaju živjeti i nakon povratka preko Atlantika.
Istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje stalno je na njihovu stolu, a kada ga ne donesu iz Istre, kupuju ga preko distributera u SAD-u. Iz Istre Anthony redovito nosi i proizvode od autohtonih pasmina, među kojima salame od boškarina i istarskog magarca, koje su u njegovoj obitelji već dobro poznate i omiljene. Zato se i ideja udomljavanja istarske koze prije dvije godine prirodno uklopila u način na koji njegova obitelj održava vezu s krajem svojih korijena.
Susret sa Zvončicom
Susret sa Zvončicom počeo je, očekivano, fotografiranjem. Nakon toga Anthony je sa Snježanom obišao stado i štalu te razgovarao o tome kako izgleda svakodnevni život s istarskim kozama i koliko je zahtjevno održavati stado jedne još uvijek kritično ugrožene pasmine.
Tek nakon obilaska sjelo se za stol. Snježana je iznijela mladi kozji sir proizveden od mlijeka vlastitih životinja, a uz njega se kušala i domaća malvazija. Razgovor se tako iz štale preselio za stol, od uzgoja prema proizvodima i pitanju koje je za budućnost pasmine jednako važno – kako od očuvanja stvoriti i održivu gospodarsku priču.
Snježana posebno ističe koliko uzgajivačima znači novac prikupljen kroz program usvajanja. Kod malobrojne pasmine svaki uzgajivač i svako grlo imaju veliku važnost, a troškovi hrane, skrbi i održavanja stada traju cijele godine. Donirana sredstva zato nisu samo simbolična pomoć. Ona uzgajivačima omogućuju da lakše podnesu dio troškova držanja životinja, nastave uzgoj i, gdje god postoje uvjeti, povećavaju svoja stada.
Upravo je povećanje i stabilizacija broja istarskih koza jedan od najvažnijih ciljeva u sljedećim godinama. Pasmina je, unatoč pomacima koji su postignuti, i dalje kritično ugrožena i njezino očuvanje traži dugoročan rad, a ne samo povremene akcije.
Poziv Istrijanima u Americi
Nakon što već drugu godinu osobno prati što se događa sa Zvončicom i programom, Anthony je ovoga puta uputio i poziv Istrijanima koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Volio bi da se u program uključe i druge obitelji koje, poput njegove, možda generacijama žive daleko od Istre, ali i dalje osjećaju snažnu povezanost s krajem iz kojeg su potekli njihovi roditelji, nonići i none. Simbolično usvajanje vidi kao jednostavan i vrlo konkretan način da se ta povezanost pretvori u pomoć. Ne treba živjeti u Istri niti imati vlastito gospodarstvo da bi se sudjelovalo u očuvanju jedne njezine autohtone pasmine. Dovoljno je odlučiti podržati uzgajivača koji tu životinju drži i tako pomoći da pasmina dobije priliku za oporavak.
Informacije o programu i načinu usvajanja dostupne su na AZZRI-jevoj stranici www.istarskakoza.com. Anthony se nada da će njegova Zvončica možda dobiti i "rođake" koje će usvojiti drugi Istrijani u New Yorku i drugim dijelovima Amerike.
- Program simboličnog usvajanja samo je jedan dio šireg rada Agencije za ruralni razvoj Istre na očuvanju istarske koze i drugih autohtonih pasmina, kazao je Edmondo Šuran, voditelj AZRRI-jevog Centra za razvoj ruralnog poduzetništva.
Agencija za ruralni razvoj Istre godinama provodi aktivnosti usmjerene na praćenje i očuvanje populacija istarskog goveda, istarske ovce, istarske koze i istarskog magarca, surađuje s uzgajivačima i znanstvenim institucijama te sudjeluje u uzgojnim i zaštitnim programima. Važan dio tog sustava je i Istarska banka animalnih gena, u kojoj se prikuplja i čuva biološki materijal te genetski i fenotipski podaci važni za dugoročno upravljanje populacijama. No iskustvo posljednjih godina pokazuje da očuvanje nije dovoljno svesti samo na genetiku, evidencije i brojnost.
- Ako se želi da autohtone pasmine ponovno imaju svoje mjesto u istarskom stočarstvu, potrebno je raditi i na njihovoj gospodarskoj valorizaciji. Zato Agencija za ruralni razvoj Istre istodobno razvija aktivnosti povezane s proizvodima od mesa i mlijeka, gastronomijom, promocijom pasmina i stvaranjem dodatne vrijednosti za uzgajivače. Jer pasmina je dugoročno najsigurnija onda kada postoji razlog da je ljudi nastave uzgajati, poručio je Šuran.
Mali komadić Istre u New Yorku
Anthonyjeva priča, ističe Šuran, možda najbolje pokazuje da se odnos prema zavičaju ne mora vezati uz mjesto rođenja. On nije otišao iz Istre u Ameriku. Amerika je njegov dom od prvoga dana. Ali Istru je dobio u nasljeđe. Dobio ju je kroz roditelje i obitelj, kroz ljeta provedena u Labinu i Puli, kroz hranu koju danas jede i u New Yorku i kroz želju da njegova djeca znaju odakle potječu njihovi nonići. A posljednje dvije godine dobio je još jednu, pomalo neobičnu vezu s tim krajem. Zove se Zvončica, živi u Muntiću i pripada pasmini kojoj je pomoć još uvijek itekako potrebna.
Ako Anthonyjev primjer potakne još nekoliko istarskih obitelji u Americi da učine isto, jedna nedjeljna fotografija iz Muntića mogla bi imati puno veći učinak nego što se na prvi pogled čini. Jer istarska koza neće se sačuvati samo pričom o tradiciji. Sačuvat će se ako uzgajivači budu imali podršku da je nastave držati, ako se broj životinja bude postupno povećavao i ako se u tu priču uključe ljudi kojima je Istra važna, bez obzira žive li nekoliko kilometara ili nekoliko tisuća kilometara daleko. A upravo priče poput Anthonyjeve pokazuju da Istra svoje ljude može povezivati preko oceana i da svaka takva veza može postati mali, ali važan doprinos budućnosti istarske koze.
Povezane vijesti
- VIJEST IZ NEW YORKA: Istrani Milan Licul i Branko Turčinović izgubili jedan od najpoznatijih restorana u Americi, star 200 godina
- Evo koji su istarski gradonačelnici i europarlamentarac usvojili istarske koze kako bi pružili potporu uzgajivačima ove kritično ugrožene pasmine
- Usvojeno devet istarskih koza Snježane Buić: "I ja dajen njima, a one meni"
