Nije ni u kom slučaju lagan posao. Bilo da je riječ o muškarcima ili ženama. Traži, posvećenost, pravovremenost, dosta fizičkog rada, pa i teškog, iscrpljujućeg, ali bez obzira na sve, ono što vraća ispunjenje je zadovoljstvom koje vam samo vinograd može podariti. Kad ga satima uređujete, a nekoliko je faza u godini kad se rukama prođe svaki trs, i svakom se poklonite, kad nakupite kilometre unutar njega, pa kad tako umorni dođete doma - vjerujte nema tih briga koje taj tako dobri, plemeniti umor neće izbrisati. Da o osjećaju koji nastaje nakon berbe, u fazi vinarstva ni ne govorimo. Uostalom, da budem do kraja iskrena - nikad se i ne bih mogla vidjeti u nekom uredskom poslu s fiksnim radnim vremenom. Koliko god da je vinograd obaveza, koliko god ne može bez vaše pažnje koja se za mnoge radove mora odvijati u vrlo precizno definirao terminu, on je istodobno i jako velika sloboda, Osjećaj koji vam može dati samo prisni dodir s prirodom. Lijepo, zaneseno, skoro poetski uzvišeno pričala nam je o svom vinogradu Ana Ritoša, vinogradarka i vinarka iz Poreča dok smo razgovarali, za lijepog sunčanog dana na samom početku ožujka, u njenom vinogradu pa u podrumu, dok smo kušali vino u vinariji. S nama je bila i njena najodanija pomagačica, teta Katarina što je znak da se u slučaju Vinarije Ritoša uistinu radi o jednom dominantno ženskom "proizvodnom programu".

(Snimio Milivoj Mijošek)

ŽENSKI PEČAT

Koliko god da je to rijetkost u dominantnom muškom društvu, kad je čak i sam pojam "vinarka" djeluje poprilično neobično, vinogradi polako počinju nositi i ženski pečat.

- Ove godine obilježavamo točno dvadeset godina od podizanja vinograda, od kad je moj tata Vili odlučio ući u svijet vinogradarstva i vinarstva, a ja sam već tada iskazala želju da mi upravo to bude životni poziv. Možda čitava ta naša priča djeluje pomalo neobično iz više razloga, ali u konačnici sve je tako povezano da itekako ima smisla. Prvo neobično je to da ja kao djevojka na prijelazu osnovne u srednju školu iskazujem želju za radom u vinogradu. Kad je vino u pitanju nekako bi "ženski" bilo iskazivati želju za radom u marketingu vina, u nekim prezentacijskim ili eventualno sommelierskim poslovima. Ali da gradska djevojka jer, rodila sam se i odrasla praktično u središtu Poreča, želi nositi radnu robu i po cijele dane baviti se s trsima baš i nije bilo povezivo s "ljepšim spolom". U mom slučaju se vrlo rano iskristalizirala baš ta želja - upisati najprije srednju poljoprivrednu školu, pa veleučilište u Poreču i doći do enološke diplome. Sad već daleke 2005. u Radmanima nedaleko Poreča Vili je kupio nekoliko hektara zemlje koja je bila... ma zapravo zapuštena boška, nisko raslinje, teren prepušten sam sebi. Trebalo ga je najprije iskrčiti, a tek kamenja - izvadilo ga se na desetke kamiona a dio nam je kasnije poslužilo u zidanju vinarije i vinoteke. Prvi su nam nasadi bili malvazija, cabernet sauvignon i teran, sveukupno 2,5 hektara vinograda, sjeća se Ana.

(Privatna arhiva)

Vinograd je rastao zajedno s njom, s njezinom maturom, upisom na veleučilište, na kraju i s njezinom diplomom. Isticala se kao jako dobra učenica, kasnije je postala i asistenticom, mnogo je toga govorio u pravcu ostanka na veleučilištu kako bi se tako krenulo u izgradnju vlastite profesorske karijere.

- Ne, istinski nikad nisam pomišljala ostati u visokom školstvu. Da, govorili su mi da sam elokventna, bliska studentima i s jako mnogo praktičnog znanja, no ja sam znala da nema te sile koja će me zatvoriti u četiri zida. K tome to moje znanje imam zahvaliti upravo činjenici da sam paralelno teoretske postavke imala mogućnost testirati u vlastitom vinogradu i podrumu. Vidjeti koliko su pogreške skupe, shvatiti koliko je nužno poštivati prirodu i njene zakonitosti. Bila sam dobra u školi i na faksu zato što sam paralelno odrastala i u - vinogradu, iskrena je Ritoša.

(Privatna arhiva)

SKUPE GREŠKE

Koliko god da se današnje hrvatsko vinogradarstvo, posebno u Istri, da o Poreču i ne govorimo, doživljava unosnim poslom, greške su uistinu skupe i ne mogu se brzo ispravljati. Jedna od njih obitelj Ritoša prati punih dvadeset godina.

- Ma sad greška... možemo ju i tako definirati, no s obzirom na to da na kraju plasiramo sva vina koje i proizvedemo i nije tako. S obzirom na to da je početkom tisućljeća trend konzumacije bijelih i crnih vina bio podjednak, odluka pri sadnji je bila podjednak odnos bijelih i crnih sorti. No kao i u svemu, trend se počeo mijenjati, naglo je raslo zanimanje za lagana bijela vina, svježa malvazija postala je najtraženijom, što je i logično s obzirom na to da je većina potrošnje u ljetnim mjesecima. Prije nešto manje od 15 godina proširili smo naše nasade s još jednim hektarom na kojem se nalaze samo muškat žuti i muškat ruža. Riječ je o vrlo traženim vinima tako da se odnos sorti izmijenio te se ponuda lijepo zaokružila, pojašnjava nam Ritoša.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Vinogradarstvo je težak posao i zbog svoje sezonalnosti. Poput neke velike harmonike ima perioda kad je potreba za dodatnom radnom snagom maksimalno rastegnuta, kao i onih kad je potpuno stisnuta. Kako tome doskočiti?

- Teško ili nikako. Prema površini nasada imali bismo potrebu zapošljavanja jednog radnika. Ali, koliko god da u vinogradu stalno ima posla, postoje i periodi kad i ne bi imao previše posla. A opet, dvije su sezone kada nam ruku uvijek fali, a to je u fazi cimanja i intenzivnog rasta loze, te naravno u berbi koju mi i dalje obavljamo isključivo ručno. Srećom, ima nas puno u obitelji, a tu su i grupe ljudi koji uskoče sezonski, te uspijevamo održati način rada "kako se to nekad delalo". Mnogi vinari danas pribjegavaju strojnoj berbi, no mi smo protiv toga jer se tako grozdovi i bobe jako oštećuju, dolazi do neželjene oksidacije te tako pobrano grožđe postaje ipak vinom nešto niže kvalitete. Mi to ni u kom slučaju ne želimo tako da ćemo radije uložiti više truda, koji se u konačnici, nažalost, ne može materijalno valorizirati, nego da podilazeći strojevima rušimo kvalitetu, jasna je Ritoša.

UPOZORENJE

Da, mnogo je rada u vinogradu, mnogo je i poljoprivrednih strojeva potrebno, jako je skup svaki korak u vinariji,kao uostalom i njezino opremanje. U konačnici imamo situaciju cijene koja nije po volji proizvođaču, vrlo često ni konzumentu, odnosno kupcu.

- Gledajte, cijena vina mora biti usklađena s rastom cijena repromaterijala, energenata, pa i s cijenom rada. Pratimo kroz godine cijene naših vina i nastojimo ih držati usklađene sa standardom ljudi koji nas okružuju. S obzirom na to da prodajemo vino u nešto širem krugu od onog u kojem se nalazimo, držim da su naše cijene korektne, vrlo je povoljan odnos cijene i kvalitete. Mada, posebno s prelaskom na euro, došlo je do poremećaja, posebno u krajnjoj cijeni vina. Restorateri našu cijenu uvećavaju za tri do četiri puta, a kako smo i mi kroz vrijeme morali poskupjeti, naša su vina u restoranima po 30, 35 pa i više eura. Držim da su to jako visoke cijene, pa i kad se uspoređujemo s cijenama zemalja koje su nam, poput Italije ili Španjolske, uzori u vinarstvu i turizmu. Bojim se da bi ta praksa mogla dovesti do pada prometa u restoranima što bi logično moglo dovesti do problema s plasmanom vina i nama, vinarima. Znam da bi vam na to pitanje restauratori našli odgovor zbog čega je kod njih vino tako skupo, no mislim da ćemo uskoro ipak svi zajedno morati promisliti kako da budemo zadovoljni svi mi u lancu proizvodnje i distribucije vina, te da to prije svega budu i - kupci. Potrošnja vina je u padu, a to nas sve mora zabrinuti, ili barem upozoriti da nešto nije kako valja, zaključuje Ritoša.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Vinograd, naporan posao, neizvjestan jer priroda je ta koja definira krajnji proizvod i njegovu kvalitetu. Gdje je tu obitelj, ima li mjesta za nju?

- Obitelj je naravno na prvom mjestu, onako kako bi svakome i trebalo biti. Suprug Sebastian je informatičar koji pomaže u plasmanu i vinogradu koliko stigne, a posebno kad je berba, a naša mala djevojčica Evelin ima tek dvije godine tako da je njoj vinograd tek igra u prirodi s već poprilično starim Borom, našim psom čuvarom vinograda. Pronaći balans između poslovnog i privatnog je izazovno, a pogotovo ženi jer ako želi obitelj, postoje periodi kada moraš usporiti i posvetiti se sebi i obitelji, pri čemu mislim na trudnoću i period kad je dijete maleno. Jednostavno fizički nije moguće biti "na sto strana". Tu uskaču svi članovi obitelji, sestre, mama, svekrva, svi pričuvaju i pomognu kada i kako je potrebno. Proizvoditi vlastito vino je i vrlo izazovan pa i elegantan posao, ono je odraz i naših osobnosti tako da je to i vrlo fini, ma i "ženski" posao, ako ih tako uopće možemo dijeliti. Jesam, i dalje sam jedna od rijetkih vlasnica vinograda, ili jedna od uistinu rijetkih žena koja je, izvan dakle bilo kakve obiteljski tradicije, krenula u taj posao, ali danas nas ima dosta na sceni. U pravilu su to djeca kolega vinogradara i vinara koji su pokrenuli istarsku vinsku revoluciju, sve vrijedne i visokoobrazovane žene. Istina, dio ih je povezan s komercijalno-marketinškim poslovima, nešto manje u samim vinogradima, ali da, i na tom se planu osjeća sve veći utjecaj žena. Nekad je to bilo nezamislivo, kao i u ribarstvu s kojim se bavi moj otac, ali nova vremena donose i nova pravila. Uostalom, pogledamo li na stranu konzumacije, udio žena je postao uistinu visok tako da tko zna što slijedi i u vinogradima. Rekla bih na kraju kako je vino i na samom početku, u vinogradima posao jako povezan s karakterom osobe, sa strasti s kojom se prilazi trsima, a kad ga tako sagledamo, i nije toliko važno tko je kojeg spola. A kad pređem ovu našu "kortu" i uđem u vinograd - sreća i spokoj koji priroda daje i osjećaj da vlastitim rukama stvoriš nešto tako uzvišeno su najbolja nagrada i ispunjenje, zaključila je naš razgovor u ljepoti i miru Radmani Ana Ritoša, jedna od rijetkih hrvatskih vinogradarki. I vinarki.

MALVAZIJA RITOŠA NA DODJELI OSCARA

Nemam neke velike količine, sveukupno oko 25 tisuća boca i neveliku količinu rinfuze, ali drago mi je širiti horizonte, doći sa svojim vinima u restorane i na police širom Hrvatske, baš kao i u inozemstvo. Zahvaljujući tvrtki Croatian Premium wine imports čija je vlasnica Hrvatica, podrijetlom iz doline Neretve, a živi u Bostonu, naša su vina stigla i do SAD-a. Kvaliteta na kojoj toliko inzistiram, dopala se zaljubljenicima u vino i na tom kontinentu, pa tako i ljudima koji su organizirali dodjelu Oscara 2022. Moja je mlada malvazija tako došla i do druge obale SAD-a, do Los Angelsa i Hollywooda i to na dodjelu najvažnije filmske nagrade na svijetu. Dakako da je to san mnogih, no moram priznati da osim veselja i ponosa, ništa se drugo kod mene nije promijenilo. Za našu malenu obiteljsku vinariju to je bio veliki trenutak!

(Snimio Milivoj Mijošek)

BITKA S KARCINOMOM

Iako mi je to bilo sasvim sigurno najteže razdoblje života, spremna sam o njemu otvoreno govoriti, uostalom, vjerujem da je preventiva važna tako da i moje iskustvo može biti od koristi drugim ženama. Prije dvije godine dogodio mi se najljepši trenutak u životu, rođenje naše divne djevojčice. No, u fazi dojenja osjetila sam - kvržicu. Pokazala se malignom, prošla sam operaciju i težak period od čak 16 kemoterapija. Jako sam zahvalna medicinskim timovima u Zagrebu i Puli koji su me liječili, i izliječili. Svi su bili uz mene, pogotovo obitelj i prijatelji i unatoč teškom i dugom periodu, ostala sam jaka. Ne, nije ni najmanje ugodno dobiti takvu vijest, i sve to prolaziti s malenim djetetom i nizom obaveza, ali sve se posložilo, sad je iza mene i jedino bitno je da sve ide dalje u dobrom smjeru. I da, i u takvim situacijama vinograd donosi neki mir, nudi nadu, koristiti nekakvom općem dobrom stanju tijela, razmišljanja, optimizma. Svega onog što je potrebno kad se sudarite s jednom tako teškom bolesti, rekla nam je sugestivno snažno kakva je i sama - Ana.

Povezane vijesti

• VRAĆA SE VINISTRA U VELIKOM STILU: Natječe se rekordni broj malvazija. Doznajemo detalje
• Svjetsko vinsko ocjenjivanje, dosad najveća manifestacija u organizaciji Vinistre: O istarskim vinima i Poluotoku pisat će enogastro novinari iz cijelog svijeta
• Vodeća regionalna vinska udruga koja ispisuje uzbudljive i prepoznatljive istarske vinske priče