Predavanje pod nazivom "Korisne biljke Istre – etnobotanički prikaz tradicije i suvremenog" održat će izv. prof. dr. sc. Ivana Vitasović Kosić sa Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta sutra u 19 sati u Premanturi u "školi" na placi. Predavanje donosi pregled bogatstva korisnih samoniklih i kultiviranih biljaka Istre te otkriva njihovu ulogu u svakodnevnom životu lokalnih stanovnika kroz prošlost i sadašnjost.

Bit će predstavljeni rezultati etnobotaničkih istraživanja na području Istre koji prikazuju kako su se biljke tradicionalno koristile u prehrani ljudi i životinja, narodnoj medicini i u domaćinstvu na gospodarstvu. Pažnja će se posvetiti važnosti samoniklog bilja za zdravlje i očuvanje okoliša, kao i potencijalnoj mogućnosti kultiviranja i komercijaliziranja samoniklih i naturaliziranih vrsta. Govorit će se i o invazivnim biljkama koje su našle svoje mjesto u narodnoj praksi te rijetko korištene i gotovo zaboravljene vrste koje se ponovno mogu naći na našim tanjurima.

Predavanje će povezati tradicijsko znanje i očuvanje baštine s modernim pristupima održivog korištenja biljnog bogatstva, prikazujući kako "korisne" biljke Istre i danas mogu biti izvor zdravlja, inspiracije i inovacija.

Povodom nadolazećeg predavanja pričali smo s izv. prof. dr. sc. Ivana Vitasović Kosić koja nam je odgovorila na nekoliko pitanja.

Što Vas je potaknulo da se posvetite istraživanju flore Istre i etnobotanike?

- Rođena sam i odrasla u Istri. Nakon završetka Agronomskog fakulteta u Zagrebu, dobila sam posao na Zavodu za poljoprivrednu botaniku Agronomskog fakulteta, te ostala sam živjeti i raditi u Zagrebu. Vječna čežnja i ljubav prema rodnom kraju Istri potaknule su me da se posvetim istraživanju flore Istre, što je rezultiralo izradom magistarske radnje (na Prirodoslovno-matematičkom Fakultetu u Zagrebu) te doktorske disertacije na području Istre sa temom biljne raznolikosti flore i vegetacije travnjaka, objavom brojnih znanstvenih i stručnih radova te objavom knjiga (Biljni svijet livada i pašnjaka Ćićarije (2013), Rijetke biljke jadranskog priobalja (2015), Korisne biljke od Krasa do Kvarnera (2021), Tradicionalno korištenje biljaka Krasa i Istre (2021)), vezanih uz navedenu tematiku.

Pored toga, imala sam priliku surađivati s eminentnim etnobotaničarem iz Poljske prof. dr. Łukasz Łuczaj koji je 2015. došao u Hrvatsku raditi na projektu istraživanja etnobotanike Jadranskih otoka. Krenula sam s etnobotaničkim istraživanjima po cijeloj Hrvatskoj, naravno, i ovaj sam puta prvo krenula od svog rodnog kraja Istre, objavivši prvi etnobotanički znanstveni rad na području Ćićarije (Using Ellenberg-Pignatti values to estimate habitat preferences of wild food and medicinal plants: an example from northeastern Istria.)

Etnobotanika je relativno mlada disciplina u Hrvatskoj, tek zadnjih desetak godina su se počela provoditi sustavna znanstvena istraživanja.

Navedeni etnobotanički radovi predstavljaju prvu pisanu dokumentaciju koja se do tada prenosila usmeno, s generacije na generaciju. Prema definiciji, tradicionalno se etnobotaničko znanje prenosi s koljena na koljeno stoljećima i tisućljećima, ali u novije se vrijeme često kombinira također s pisanim izvorima ili drugim medijskim izvorima. Etnobotaničko znanje može se smatrati dijelom lokalnog ekološkog znanja i može se, ali ne nužno, smatrati tradicionalnim.

Posljednjih se godina i desetljeća zaboravlja lokalno tradicionalno znanje najviše zbog promjena u načinu života, migracija, depopulacije i prelaska na "moderni način života", bez suživota s prirodom. Biokulturna bioraznolikost danas nepovratno nestaje, te je stoga glavni cilj i apsolutni prioritet etnobioloških istraživanja dokumentirati nestajuće tradicionalno znanje. Tamo gdje raniji etnobotanički ili etnološki podaci ne postoje osobito je važno pismeno dokumentirati podatke o lokalnoj upotrebi samoniklog i kultiviranog bilja u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva, kako se to lokalno znanje ne bi nepovratno izgubilo.

Tradicionalno korištenje biljaka na području Istre predstavlja vrijedan dio lokalne kulturne i prirodne baštine. Kroz minula stoljeća lokalni stanovnici razvili su bogato znanje o primjeni jestivih, ljekovitih, aromatičnih, te drugih gospodarski korisnih biljaka koje rastu u njihovom neposrednom okruženju.

Zahvaljujući prijenosu znanja između starijih generacija koje su sačuvale tradicionalne prakse korištenja samoniklog bilja i mlađih naraštaja koji pokazuju interes za etnobotaničku baštinu, danas još uvijek raspolažemo vrijednim informacijama koje su tek ovim istraživanjima po prvi puta pismeno dokumentirane te trajno sačuvane od zaborava, čime je omogućeno daljnjeg prenošenje znanja na buduće generacije.

Koje biste biljke izdvojili kao najzanimljivije primjere tradicije, a koje i danas imaju važnu ulogu u svakodnevnom životu stanovnika Istre?

- Na području Istre ljudi su se oduvijek hranili i liječili samoniklim biljkama te su njima poboljšavali okus mesa i začinjavali jela. Također od njih su pripravljali alkoholne napitke (npr. pivo i vino), ljekovite infuzije (biljne i voćne "čajeve"), uživali u ljekovitim i nekim halucinogenim biljkama.

Osim neizostavne tradicionalne fritaje sa (samoniklim) šparogama, u prehrani se i danas na isti način, ali u manjoj mjeri koriste i pripremaju bljušt, veprina i hmelj. Od samoniklog povrća najviše se koristi kopriva, maslačak, portulak (tušt), koromač i loboda.

Najčešće korišteno samoniklo voće koje se koristi na području Istre je: Cornus mas (drijen/drnjula), Rubus ulmifolius (kupina/rubida), Prunus cerasifera (cibora), Rosa canina (šipak /divlja ruža). Također jako su rasprostranjene i Fragaria vesca (šumska jagoda), Castanea sativa (kesten/ kostanj) i Rubus idaeus (malina).

Naturalizirane vrste prisutne u okolišu jesu: Morus nigra (črna murva, dud) i M. alba (bela murva) namjenski sađene još u doba carice Marije Terezije radi uzgoja dudovog svilca te Sorbus domestica (oskoruša, škurša, oškurš).

Na prostoru Istre puno se spominju i koriste kultivirane voćne vrste bez kojih bi uopće bilo teško zamisliti krajobraz Istre. Već tradicionalno se uzgajaju: Prunus domestica (šljiva), Actinidia chinensis (kivi), Diospyros kaki (pomikaki), Citrus limon (limun), Punica granatum (nar, šipak) i Eriobotrya japonica (nešpula) koje na istraživanom području jako dobro i u velikoj mjeri uspijevaju. Voćni sirupi (za razrjeđivanje s vodom) prave se najviše od Sambucus nigra (bazga), Robinia pseudoacacia (bagrem, akacija), Mentha spp., (menta), Mellisa officinalis (melisa, matičnjak) i Rubus idaeus (malina).

Na području Istre se posebice konzumiraju biljne i voćne infuzije (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koje se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja u kućnoj radinosti. Najčešći oblik korištenja medicinskih biljaka na istraživanom području je upravo za ljekovite infuzije (uvarak, oparak) tzv. "zdrave biljne i voćne čajeve". Najčešće spominjane ljekovite biljke na istraživanom području jesu: stolisnik, lipa, gospina trava, sljez i kamilica.

Osim toga na Ćićariji je zabilježena upotreba medicinskog brinovog ulja (borovica, Juniperus communis) koje se dobiva destilacijom plodova brinja, a koje se nekad koristilo protiv parazita u crijevima (osobito kod djece). Mogao se napraviti i "brinov sirup" – od brinovih jagoda (plodova) s dodatkom meda, koristio se kroz zimu kao prirodni antibiotik te su ga djeca često pila. Danas se još uvijek jedu sirovi plodovi (bobe) kao voće, posebno su bobe ukusne kad sazriju (omekšaju).

Što smatrate najvećim izazovom u očuvanju biljne raznolikosti Istre?

- Smatram da najveći izazov u očuvanju biljne raznolikosti Istre danas svakako predstavljaju klimatske promjene; globalno zatopljivanje i posljedično sve češće suše i požari. Pored toga, sve veća urbanizacija u Istri, prenamjena zemljišta bitno mijenjaju staništa.

Neka su staništa posebno ugrožena fragmentacijom uslijed betonizacije i nasipavanja obale uz more, primjerice močvarna i bočata staništa. Ova staništa su dom specifičnim vrstama na samo biljaka već i životinja, od kojih su mnoge prema IUCN-u ugrožene.

Nestankom biljnih vrsta i njihovih staništa te gubitkom nekadašnjih saznanja o korisnosti biljaka na ovom području, gubi se i važan dio identiteta lokalnog stanovništva stanovnika u Istri, stoga je izuzetno važno očuvati etnobotaničku i ekološku nematerijalnu baštinu ovog područja kroz dokumentaciju tradicije.

Vezano uz klimatske promjene, biljke koje samoniklo rastu na području Istre već stoljećima, u pravilu su dobro prilagođene lokalnim uvjetima; otporne su na štetnike te imaju mogućnost prilagodbe aktualnim klimatskim promjenama.

Također moguće je povećanje proizvodnje hrane od samoniklih biljaka koje nas okružuju, kao i povećanje prerade u određene lokalne proizvode, dakako u skladu s potrebom zaštite okoliša. Stoga su samonikle autohtone vrste, uključujući lokalne kultivare i sorte, zasigurno odgovor na klimatske (ne)prilike koje i danas mogu biti izvor zdravlja, inspiracije i inovacija.

Povezane vijesti

• PROČISTIMO ZRAK U SVOME DOMU: Propuh nikoga nije ubio, a pomažu i difuzeri, eterična ulja i biljke
• POBJEDNICI ISTARSKE START-UP AKADEMIJE IZ 2019. IDU KORAK DALJE: Izdali su Vodič za uređenje apartmana i kuća za odmor temeljen na biljkama koje su prave, ali ih svejedno ne treba zalijevati
• SVIJET BILJAKA U SRCU PULE: Par kapi timijana protiv bakterija, lovor za dezinfekciju, ružmarin za cirkulaciju i energiju…