List Istra izlazio je u Zagrebu od 1929. do 1940. godine. U početku kao polumjesečnik, pa tri puta mjesečno, a od 1932. do završetka kao tjednik. Njegov osnivač i prvi urednik bio je književnik Ernest Radetić (Baderna, 1899.- Zagreb, 1980.), a vlasnik Konzorcij Istra iz Zagreba. Nosi podnaslov Glasilo Istrana u Jugoslaviji, a od 1931. godine Istru preuzima Savez jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine.

Od 1931. do 1936. godine glavni urednik bio je Ive Mihovilović (Premantura, 1905.- Zagreb, 1988.), a od 1936. do 1939. Tone Peruško (Premantura, 1905.- Pula, 1967.).

Prenosimo tri članka.

Marija Crnobori

MARIJA CRNOBORI, GLUMAČKO OTKRIĆE

Istra je (4. srpnja 1940.) objavila članak pod naslovom »Marija Crnobori glumačko otkriće«, u nadnaslovu: Afirmacija jednog mladog talenta, te podnaslovu: Zagrebački listovi ističu izvanredni talenat i proriču veliku karijeru mladoj glumačkoj početnici.

»Prošloga petka održana je u zagrebačkom Malom kazalištu zaključna produkcija Glumačke škole, koja djeluje od početka siječnja o.g. Prvi tečaj (i jedini za sada) polazilo je 16 učenika, medju ostalim i Marija Crnobori i Srdjan Flego, oboje iz Istre. Produkcija je bila javna te su joj uz brojnu publiku prisustvovali i kazališni kritičari zagrebačkih listova. Kako se radi o mladim početnicima čiji se pozorišni talenat nalazi tek u prvoj fazi razvitka, kritičari su, što je razumljivo, pisali više općenito o njihovoj produkciji, a manje o samim debitantima. Ipak su u pogledu jednoga imena odstupili od toga pišući o Mariji Crnobori kao o pravom umjetničkom otkriću, nižući pritom najveće superlative kakvi se inače rijetko mogu čitati.

(Snimio Danilo Dragosavac)

Kritičar »Jutarnjeg lista« — poznati hrvatski književnik i publicista Josip Horvat — veli: »Nije umjesno kod ovakovih školskih priredbi spominjati pojedine učenike. Nesumnjivo, talentiran je to mlad svijet i zdušan u svom radu. A to zaslužuje kolektivno svaku pohvalu. Međutim od pravila da kod ovakvih produkcija glumačke škole, pogotovo prvoga tečaja, ne treba isticati pojedina imena, ovaj puta treba odstupiti i spomenuti samo jedno ime. Nastup gdjice Marije Crnobori u jednom prizoru Ogrizovićeve drame »Smrt Smailage Čengića« neosporno je dogadjaj za naš kazališni život. Tu nije teško biti prorok. Pojavio se snažan samonikli glumački talent kakvoga u našem kazališnom životu nije bilo već decenijima. Gdjici Crnobori predstoji briljantna glumačka karijera. Potrebno je samo taj rijetki talenat izbrusiti, dati mu znanje, omogućiti napredak«.

»Novosti« su prenijele: »Kad jučerašnja priredba Glumačke škole ne bi bila otkrila javnosti ništa drugo nego samo blistavi talenat Marije Crnobori, ona bi nam bila već samim time dala mnogo (…). U Mariji Crnobori, koja ima i jedno sretno umjetničko ime, sugestivno i karakteristično, sjedinili su se gotovo svi oni elementi, koji su potrebni, u apsolutnom smislu, za dobru glumicu: dobra pojava, stas, glava, lice koje je tu za svaku scensku kombinaciju, inteligentan i mimičan obraz, lik koji može da igra ljubavnicu i ljepoticu, tragetkinju i karakternu ulogu«.

PEROJ, SELO KOJE IZUMIRE

Tri su stoljeća prošla, otkako je knez Miho Brajković, plećat, visok gorštak iz planina Crne Gore doveo preko Boke Kotorske i preko širokog mora petnaest obitelji u Istru. Milina ih je bila pogledati. Sve sami momci od oka, kršni i plećati, širokih ramena, ko divovi. A djevojke vitke, ponosne, crnooke, u slikovitim svojim narodnim nošnjama, s nizovima zlata ispod vrata. Sa sobom su donijeli mnoštvo starinskog nakita, svete ikone, i srebrne kaleže, što im ih je darovao sam car ruski, da njime iskite svoju crkvu u novoj postojbini.

S njima je došao i njihov pop Miho Ljubotina, da ih prati na putu i ostane s njima u novoj postojbini, da ih tješi, blagoslivlja i bude im savjetnikom i pomoćnikom u nevolji i potrebi.

To je bilo u zoru godine 1657. Najprije su se iskrcali na rtu Sardinije kraj Pirana. Zemlja plodna, ali suha, zapljuskivana slanim morem, koje je svojim solima sušilo masline i vinove loze. S njima je, kaže priča, doputovao i stari slijepac. Kad su stupili na kopno kod Savudrije, zagrabi starac šaku zemlje prinese je ustima i zagrize u nju. »Nije slatka« reče, »nije to zemlja za nas«. A kad je još napipao golemu paprat, koja je bila izrasla, odluči svakako da se ne nastani ovdje.

Stasiti, ponosni i naoružani Crnogorci

I krenuše brodovi natrag, prema jugu, sve uz obalu. Izmedju Fažane i Vodnjana stadoše i nastaniše se u Peroju.

Bili su pomalo razočarani. Sam krš, sama šuma, koju je trebalo raskrčiti. Par kućica, koje su se još jedva držale naherene, prazne, bile su cijelo selo. Dvadeset godina prije toga pokosila je kuga sve do žive duše, ostale su same prazne kuće, s kojih su padali prozori, rušili se krovovi.

Polja i vrtovi bili su zarasli grmljem i šikarjem.

Ovamo je dakle Miho Brajković doveo svoje junačke gorštake. Je li to ta zemlja obećana, o kojoj im je pričao dužd mletački Giovanni Pesaro? Zar su dakle zato toliko plovili, toliko se napatili, dok su ovamo stigli, da polome ovdje svoje kosti u krčenju šuma i vadjenju panjeva? Da nagnoje tu tvrdu zemlju svojim znojem, svojom krvlju i kostima svojih junačkih sinova?!

I ništa više?

I smjestili se, popravili stare, a sazidali nove kuće i bacili se ko zmajevi na onu tvrdu kršnu zemlju, na one zaraštene šume i šikare.

A onda su medju njih došli rovinjski i puljski fratri i htjeli da preobrate ove šizmatike, otpadnike prave vjere na rimokatolicizam. Ali je Miho Brajković odmahivao rukom. Ne, njegova je vjera tamo prijeko, na drugoj obali Jadrana, tamo su njegove crkve, ikone i oltari.

A kad je vidio, da ih sve to ne može razuvjeriti, baciše se na posao i sagradiše sami svoju crkvu. Lijepu crkvu s kupolama i vitkim orijentalnim zvonikom. A zaštitnikom joj postaviše Svetog Nikolu s visokom biskupskom mitrom.

I odijeliše se od svih naokolo. Njihove su se kćeri udavale samo za istovjerce, njihovi su momci ženili samo svoje suseljanke. Ali bilo ih je premalo. I svake je godine Miho Brajković vodio na širokim ladjama momke u svijet, preko mora, u staru postojbinu, u potrazi za mladenkama.

Prolazili su mimo dalmatinskih otoka, s bijelim jedrima, na crnim ladjama, ali se ne zaustavljahu, sve dolje do Boke Kotorske.

A onda bi se vraćali svečano, uz gruvanje pušaka i kubura natrag u Peroj, s mladenkama, u crkvu sjedobradog sveca, gdje ih je njihov bradati pop vodio oko oltara i vezivao ih vječnim vezom.

Ali što je dalje vrijeme prolazilo, to su rjeđe postajale te šetnje preko mora. Skup je to i dalek put. Ženili su se medjusobno, isprva samo susjedi a onda i rodbina.

Ženili su se i lagano propadali.

Ovih je dana ponovno dovedena iz daleka svijeta, iz Gore Crne nova mladenka. Dovedoše je kršnu i junačku, vatrena pogleda i crna oka, snažnu i jaku ko od gore otkinutu.

Mnogo joj pričahu o unucima ponosnih gorštaka crnogorskih.

A kada je došla zgranula se. Ni traga nekadašnjim divovima, junacima iz stare postojbine. Obični su to, mali ljudi, koje je vrijeme, tudja zemlja, tudji običaji i tudji ljudi oko njih progutala. I tjelesno i duševno (…).

Brnistra

GAJENJE BRNESTRE U ISTRI

Kada su svojedobno protiv Italije, povodom abesinskoga rata, bile primijenjene sankcije, poduzela je sve da se osamostali i učini neovisnom od stranih proizvoda. Počelo se iskorištavati sve što bi moglo poslužiti neovisnosti talijanske industrije od stranih sirovina. U borbi za autarhiju došla je i brnestra (brnistra), koju je narod stao skupljati, jer su je tvornice tekstila mnogo tražile.

Naročito je bila važna upotreba brnestre u medicinske svrhe kao hidrofilna vata, bolja nego li pamučna vata, pa se za abesinskoga rata (1935.-1936.) mnogo tražila. Te godine samo iz Istre otpremljeno je oko 300 tisuća kilograma brnestrina vlakna u talijanske tvornice, što je za siromašni istarski svijet značilo lijepu zaradu.

Gajenje brnestre ne iziskuje nikakvih troškova, ne treba je ni gnojiti, ni rediti, raste i širi se sama. Za industrijske svrhe ne treba drugo nego u jesenskim i zimskim mjesecima porezati mlado šiblje i otpremiti ga u najbliže tekstilne tvornice; namaču se i od njih skida vlakno, a otpaci se koriste kao gorivo ili za proizvodnju celuloze.

(Zanimljivost: Općina Ližnjan u svom grbu ima ukras brnistre).

Povezane vijesti

• Spomen-soba neponovljivoj kraljici kazališnih scena
• Nezdravi zrak gotovo sravnao Zlatni grad sa zemljom
• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti