(Arhiva Glasa Istre)
Istarski gradovi privukli su u srednjem vijeku brojne ugledne plemićke obitelji, kao što su Rota iz Bergama, koji su kupili Momjan, venecijanski patriciji Morosini i Grimani, koji su vladali Svetvinčentom, Contarini, koji su kupili Završje, markiz Montecuccoli i njegova pazinska grofovija. Sve su ove obitelji svojim djelovanjem i višestoljetnom prisutnošću ostavile neizbrisiv trag u povijesti Istre.
U 13. stoljeću akvilejski patrijarsi dodjeljuju momjanski feud svojim vjernim vazalima, gospodarima Devina. A prvi, Vossalco, sagradit će kaštel. Njegovi sinovi Conone i Biachin uvećavaju vlast i premoć obitelji, dok njihovi nasljednici nisu znali održati prestiž obitelji iz prvih vremena.
Simone de Rota kupio je grad za 5.555 zlatnih dukata.
Obitelj Rota obitavala je u kaštelu do 1853. godine kada ga zauvijek napušta i podiže svoje novo gnijezdo u današnjem Momjanu.
Kaštel u Momjanu (Arhiva Glasa Istre)
Kaštel u Završju ima zanimljivu prošlost, a u povijest je ušao kao vjenčani dar. Godine 1292. vitez Ulrik III. iz Rihemberka u nazočnosti i uz odobrenje svoga gospodara, grofa Alberta I. Goričkoga, darovao je svojoj ženi Kunigundi iz Villalte grad Završje sa svim selima. Ova vrsta vjenčanog dara, tzv. jutarnji dar (njemački: Morgengabe), davala se mladenki nakon prve bračne noći prema njemačkom srednjovjekovnom običajnom pravu.
Ovim intimnim dokumentom, koji odražava bogatu kulturnu baštinu srednjovjekovne Istre, Završje službeno ulazi u povijest, budući da se upravo ovdje krije prvi pisani spomen ovog istarskog kaštela.
Kao pogranično područje, Završje je bilo jedno od glavnih poprišta sukoba između Mletačke Republike i Habsburgovaca u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća.
U jednoj takvoj krvavoj epizodi tijekom rata Cambrajske lige protiv Venecije, mletačke trupe su dva puta okupirale Završje, privremeno 1508. i trajno 1511. godine, kada su gradske zidine simbolično srušene. Tako je počela stoljetna mletačka era u Završju u razornom plamenu rata. Ubrzo nakon osvajanja, Mletačka Republika stavila je Završjem na dražbu i ovo slikovito imanje prodalo 1530. godine mletačkim plemićima Giustinianu Contariniju i Girolamu Grimaniju za 7500 dukata.
Dvojac je potom podijelio bivšu kapetaniju među sobom: Vižinada je pripala Grimanima, a Završje Contarinima. Ova mletačka obitelj, čiji grbovi i danas krase unutrašnjost dvorca, vladala je Završjem tijekom cijelog ranog novog vijeka. Kao skromno vlastelinstvo koje je izgubilo svoju nekadašnju stratešku važnost kao granični dvorac unutar Mletačke Republike, Završje je stagniralo, a broj stanovnika postupno opadao.
Završje (Arhiva Glasa Istre)
Godine 1350. grad je preuzeo borbeni Ulrik V. iz Rihemberka. Ovaj vitez u službi goričkih grofova zauvijek će promijeniti tijek grožnjanske povijesti. Nakon burne karijere ratovanja, dijelom protiv Venecije, dijelom na njezinoj strani, Ulrik je 1355. godine odlučio da mu novac vrijedi više od posjeda u Istri.
Stoga je počeo pregovore s Mletačkom Republikom, koji su službeno završili 1358. godine, kada je vlasništvo nad Grožnjanom stavljeno pod hipoteku za četiri tisuće dukata. Budući da kuća Rihemberk nikada nije vratila dug, Grožnjan je ostao pod mletačkom vlašću sve do kraja Republike sv. Marka 1797. godine.
Mletačko razdoblje u Grožnjanu je razdoblje u kojem je poprimio obilježja po kojima je i danas prepoznatljiv. Odmah nakon mletačkog preuzimanja, Grožnjan je pretvoren u vojno-obrambeno središte mletačke Istre, na čelu s kapetanom odgovornim za sigurnost istarskih posjeda sjeverno od rijeke Mirne. Vojni značaj Grožnjana dominirao je sve do kraja 14. stoljeća, kada je tu funkciju preuzeo Rašpor.
Pazin je nakratko osvojen 1508. godine, kada je mletačka vojska u svojevrsnom blitzkriegu okupirala cijelu austrijsku Istru sve do Rijeke.
Međutim, zbog rata na drugim frontama, Venecija je ubrzo bila prisiljena napustiti većinu svojih novozauzetih posjeda. Pazin se vratio Habsburgovcima, pod čijom je vlašću ostao do 17. stoljeća, kada su austrijski nadvojvode odlučili prodati većinu prava na cijelu kneževinu. Posljednji kupac Pazina i pripadajućih grofovija bio je modenski grof Antonio Montecuccoli 1766. godine, čija je obitelj vladala Pazinom do 1848. godine.
Pazinski kaštel (Arhiva Glasa Istre)
Rakalj, koji je bio miraz grofice Elizabete Goričke, također je prodan na dražbi 1312. godine. Njegova vrijednost procijenjena je na tisuću funti sitnog novca.
Tijekom turbulentnih godina osmanskih napada na Istru, car Fridrik III. predao je Rakalj Lorenzu Bonomu iz Trsta, postavivši izričit uvjet da osobno brani Rakalj od bilo kakvih napada. Početkom 16. stoljeća car Maksimilijan I. založio je Rakalj i Barban za 9020 rajnskih forinti Ivanu de Tassisu iz Bergama, članu ugledne obitelji koja je revolucionirala poštanski sustav Svetog Rimskog Carstva.
Barban (Arhiva Glasa Istre)
Tijekom rata Cambrajske lige, Rakalj i Barban okupirale su mletačke trupe. Ubrzo je sastavljen detaljan izvještaj o svim osvojenim mjestima, iz kojeg se iščitava da je 1508. godine u Raklju bilo samo 28 kućanstava. Status ovih novoosvojenih kaštela bio je upitan sve do arbitraže u Trentu 1535. godine, kojom je odlučeno da Venecija može zadržati jurisdikciju ako se zalog plati kući Tassis.
Već u siječnju 1536. godine, Venecijansko vijeće desetorice odlučilo je isplatiti zalog Simonu de Tassisu, tadašnjem carskom generalnom upravitelju pošte. Time je službeno počela mletačka era u Raklju. Međutim, već u rujnu 1536. godine, Venecija je stavila vlast nad gospoštijama Rakalj i Barban na dražbu. Pobjednici su bili braća Leonardo, Lorenzo i Francesco iz mletačke patricijske obitelji Loredan, iz obitelji Santo Stefano, koji su kupili ova dva dvorca i sva pripadajuća prava za 14.760 dukata.
Zanimljivo, uvidjevši da je kaštel – Stari Rakalj u jako lošem stanju, Loredani ga napuštaju i ostaju u Raklju, današnjem naselju.
Stari Rakalj - crkva sv. Agneze (Arhiva Glasa Istre)
Obitelj Loredan vladala je Raklju i obližnjim Barbanom sve do sredine 19. stoljeća i ukidanja kmetstva. Tijekom stoljeća vladavine ove mletačke kuće, Rakalj se razvijao, iako u skromnijim okvirima malog mletačkog posjeda. Tako je novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini sredinom 17. stoljeća zapisao da na području Barbana i Raklja postoji oko tristo kućanstava čiji su se članovi uglavnom bavili poljoprivredom. Palača obitelji Loredan, koja se nalazi u središtu Raklja, i danas krasi ovaj slikoviti gradić.
Godine 1536. Barban i Rakalj (uključujući i Stari Rakalj) za 14. 160 dukata kupuje venecijanska plemićka obitelj Loredan. Zanimljivo, uvidjevši da je kaštel – Stari Rakalj u jako lošem stanju, Loredani ga napuštaju i ostaju u Raklju, današnjem naselju.
Kožljak je današnji izgled dobio za vrijeme uprave senjske obitelji Mojsijević, koja je Kožljakom vladala od 1436. do 1529. godine. U tom razdoblju kaštel je više puta napadao susjedni plemićki grof Ivan VII. Frankapan Krčki, zakleti neprijatelj Martina Mojsijevića. Nakon Mojsijevića, nekoliko je obitelji upravljalo vlastelinstvom Kožljak.
Na kraju je obitelj Barbo učvrstila gotovo sva prava nad Kožljakom i upravljala imanjem veći dio 17. stoljeća, kada su mletačke trupe više puta napadale Kožljak.
Godine 1668. Francesco Carlo Barbo prodaje cijelo imanje obitelji Auersperg. Središte gospodstva tada je bio Boljun, a ne više Kožljak, koji je do kraja 17. stoljeća već bio zapuštena ruševina. Dvorac se nikada nije oporavio od katastrofalnih posljedica mletačko-austrijskog rata.
Ostaci crkve Sv. Hadrijana u kažljačkom kaštelu (Arhiva Glasa Istre)
Za razliku od susjednog kaštela Poserta, Paz je preživio ratna razaranja u 17. stoljeću, ali je 1668. godine cijelo vlastelinstvo Kožljak, koje je uključivalo i ovaj dvorac, kupoprodajnim ugovorom prešlo u ruke obitelji Auersperg. Gubitkom funkcije rezidencije vladajuće obitelji i delegiranih kapetana, Paz je počeo propadati i na kraju je poprimio današnji sablasni izgled.
Okrutni ubojica Messaldo Barba, gospodar Paza, dao je 1570. godine temeljito obnoviti dvorac za ugodno stanovanje. Međutim, ovaj vatreni protestant ostao je u povijesnom sjećanju zapamćen po jednoj strašnoj epizodi: u trenutku bijesa ubio je vlastitog sina Castelmana, koji je ostao vjeran katoličanstvu. Zbog ovog okrutnog ubojstva uhićen je i osuđen na smrt odrubljivanjem glave; pogubljen je 1589. godine na glavnom trgu u Ljubljani.
Grgurovom investiturom, akvilejska crkva je zauvijek izgubila ovaj strateški važan kaštel Lupoglav, kojim će u srednjem vijeku vladati vitezovi odani Goričkoj kući. Godine 1362. grof Albert III. Gorički prodao je Lupoglav i cijelo imanje Erchardu od Ebersteina, a zatim je počela duga i komplicirana priča o prodaji i nasljeđivanju ovog karakterističnog kaštela i njegovog imanja, koje je uključivalo i četiri sela:
Gorenju i Dolenju Vas, Lesišćinu i Semić te zasebna imanja: Krajcar Breg, Krbune, Sutivanac i Šumber. Kuću Eberstein iz Koruške naslijedila je ženidbama početkom 15. stoljeća štajerska kuća Herberstein, čiji su potomci zaslužni za obnovu Lupoglava.
Godine 1525. Herbersteini su ustupili dvorac Ferdinandu Habsburškom, vladaru Istarske županije, za 10.000 rajnskih forinti. Austrijski nadvojvode su potom ustupili dvorac senjskom vojskovođi Petru Kružiću, junaku koji se istaknuo u ratovima protiv Osmanlija, posebno u obrani Klisa.
Lupoglav je ponovno promijenio vlasnika udajom Petrove kćeri Ivane za Ivana Sinkovića iz Senja. Sinkovići su vladali dvorcem kroz cijelo turbulentno 17. stoljeće, boreći se na strani Habsburgovaca protiv Mlečana u Istri, kada je ovo strateško važno mjesto doživjelo novu transformaciju.
Godine 1634. Lupoglav je kupio Pompeo Brigida iz Trsta, a imanje je ostalo u vlasništvu ove obitelji do sredine 19. stoljeća. Pod upravom ove obitelji, stari lupoglavski kaštel je napušten, a na pristupačnijoj lokaciji izgrađena je nova monumentalna rezidencija – današnji dvorac Brigido.
Napuštanjem starog Lupoglava i izgradnjom novog dvorca počinje njegov strmi pad. Pod Brigidinom vlašću, 1847. godine, dogodio se veliki ustanak lupoglavskih kmetova, koji su vlasti ugušile oružjem. Bio je to posljednji seljački ustanak u Istri.
Na kraju je sestra Paoline i Ferdinanda, kći i nasljednica Paola Brigide, koji je u dobi od 24 godine izgubio život u dvoboju u Beču, prodala lupoglavsko vlastelinstvo Tomasu Sottocoroni iz Vodnjana. On je pak 1895. godine Lupoglav ponudio na prodaju Istarskoj markgrofoviji. Krajem 19. stoljeća, kada ga je Sottocorona stavio na prodaju, dvorac Brigido još je uvijek bio nastanjiv, impozantan ostatak modernog doba. Ubrzo je zastrašujućom brzinom propao i postao poput starog Lupoglava, oronule i zapuštene građevine, što je nažalost i danas.
Kaštel Brigido u Lupoglavu (Arhiva Glasa Istre)
Rašpor nije potpadao pod Istru, već pod Kras, postao je furlansko-kraško vlasništvo, što su ga zastupala braća Maynard VI. I Henrik III. Gorički. U to vrijeme gorička kuća izgubila je svoju moć i bližila se neslavnom padu. Braća su bila prisiljena založiti Rašpor zbog pomanjkanja novca, prvi put 1354. godine grofu Jurju Krbavskom, koji će se predstavljati kao grof Jörg von Raspurg.
Gorički grofovi su strateški gotovo nevrijedan grad pripisali sestri Ani za trinaest tisuća dukata. Ona je poslije smrti muža Ivana IV. (1393.) došla u nezavidan financijski položaj, pa je krajem te godine pokucala na vrata mletačkog senata i založila svoj grad Rašpor.
Mlečani su prihvatili Aninu ponudu i 1402. godine kupili Rašpor za 12 tisuća zlatnih dukata. Time je počelo mletačko doba. Po preuzimanju vlasti osnovali su vojno-obrambeno središte za cijelu pokrajinu, nazvano Rašporski kapetanat. Tu je funkciju imao čitavo 15. stoljeće. Nije preživio rat Cambrejske lige u Istri između 1508. i 1514. godine. Habsburška vojska više ga je puta napala, opkolila i spalila. Na koncu toliko je bio razrušen i uništen da je mletački senat odlučio ne ga obnoviti.
Godine 1511. sjedište rašporskih kapetana i vojno-obrambenog središta cijele mletačke Istre službeno je preseljeno u obližnji Buzet, koji je preko noći postao jedno od najvažnijih središta Venecije na istarskom poluotoku.
Druga polovica 13. stoljeća povezana je i s krvavim događajem, čiji su glavni akteri bili braća Henrik i Karstman od Petrapilose. Kao odani vitezovi akvilejske crkve, u sukobu s goričkim grofovima, potajno su se ušuljali u momjanski kaštel i podmuklo ubili Bjavina od Momjana, jednog od glavnih pristaša goričkih i pazinskih grofova. Krvna osveta koja je ubrzo uslijedila završila je napadom na Petrapilosu i ubojstvom oba brata.