čita(j)mo istru
Kringa i Tinjan – utvrđena naselja u Pazinskoj knežiji
(Arhiva Glasa Istre)
Na brdovitom prostoru Pazinštine bilo je mnogo utvrđenih gradova i kaštela jer je to bila glavna obrana habsburških posjeda u Istri prema Mletačkoj Republici. Ne čudi što je ta habsburška pokrajina, zabilježena pod nazivom Pazinska knežija, bila jedan od najutvrđenijih habsburških posjeda na cijelom području njihove vladavine u srednjoj Europi.
Pazinska knežija
Temelje Pazinske knežije postavio je grof Meinhard iz Crnoga Grada (Menhard von Schwarzenburg) koji je kao svjetovni zastupnik Porečke biskupije u 12. st. postao gospodarom središnje Istre. Njegove su posjede potom naslijedili grofovi Gorički nad kojima akvilejski patrijarh, nakon što je 1209. postao istarskim markgrofom, nije imao suverenitet. Na temelju ugovora o nasljeđivanju između Alberta IV. Goričkoga i Rudolfa IV. Habsburga, sastavljenog 1365. godine, nakon izumiranja istarske grane grofova Goričkih, Pazinska knežija došla je 1374. godine pod vlast Habsburgovaca. Godine 1379. godine prvi je put za Pazinsku knežiju zabilježen naziv Grafschaft zu Mitterburg (Pazinska knežija).
U 16. st. ustalile su se granice Pazinske knežije koja je otad zauzimala gotovo četvrtinu istarskog poluotoka. Uz užu Pazinsku knežiju obuhvaćala je gospoštije Lupoglav, Kožljak, Kršan, Grdoselo, Paz, nadarbinu Gologoricu, samostan Sv. Petar u Šumi i posjede pićanskoga biskupa.
Pazinska knežija prestala je postojati mirom u Campoformiju 1797. godine.
U ovome prilogu predstavljamo dva utvrđena naselja južno od Pazina: Kringu i Tinjan. Koristim prilog "Istarski kašteli: kašteli južno od Pazina", objavljen u publikaciji Građevinar, 10/2012.
Kringa - utvrđeno selo
Kringa (tal. Coridico), manje naselje seoskih značajki, nalazi se južno od Tinjana, na brežuljku kraške visoravni uz rub vijugave Limske drage. U crkvenim knjigama nazivala se Coritucum, a u Pazinskom urbaru iz 1498. godine na njemačkom Krink, Krinck. Naselje su u prapovijesno doba osnovali Histri kao tipično gradinsko naselje. Poput brojnih drugih gradina, i Kringu je za vladavine Rimljana stanovništvo napustilo i u blizini podignulo nova naselja. O tome svjedoče brojni nalazi s arheoloških lokaliteta na brdu Korona i Podkorona na širem području Kringe, gdje je pronađeno više ulomaka natpisa i nadgrobnih spomenika te brončana figurica Venus Anadyomene (Venera koja izlazi iz mora).
Za prodora Slavena na istarski poluotok stanovnici su napustili svoja neutvrđena naselja i ponovno se preselili na mjesto prapovijesne gradine gdje su podigli novo, vjerojatno utvrđeno naselje, koje se u dokumentima pod imenom Curitico prvi put spominje 1102. godine kao posjed akvilejskog patrijarha. Od 1177. godine u rukama je porečkih biskupa koji su krajem 12. st. upravu prepustili potomcima grofa Meinharda iz Crnog Grada, odnosno poslije Pazinske grofovije i knežije.
Poput susjednog Tinjana i drugih istarskih kaštela Pazinske knežije, u 16. st. Kringa je imala svog župana i sudsko vijeće.
Iako u izvorima Kringa nije zabilježena kao utvrđeno naselje, na temelju Valvasorova crteža iz 17. st. može se zaključiti da je to bilo manje utvrđeno selo. Povijesna jezgra Kringe cijelom površinom zauzima glavicu dugačke, uske i izdužene zaravni. Od nekadašnjih bedema u obliku nepravilnog poligona nije se ništa sačuvalo jer su u 18. i 19. st. srušeni ili ugrađeni u vanjska pročelja nanizanih kuća.
Župna crkva i ostala sakralna zdanja
Osim bedema, okosnicu urbane sheme Kringe čine dvije glavne ulice, s obje strane omeđene nizovima kuća koje se protežu od negdašnjih sjevernih i zapadnih vrata te sastaju na glavnom trgu. Na trgu je šterna s dva grla bunara zdenca iz 1882. godine te župna crkva Sv. Petra i Pavla građena na mjestu starije. Manja je to jednobrodna građevina s malom istaknutom apsidom kružnog tlocrta te dva para plitkih kapela i sakristijom. Pročelje je ukrašeno kipovima u nišama sv. Petra i Pavla i Blažene Djevice Marije.
Uz ugao crkve samostojeći je trokatni masivni zvonik pravokutnog tlocrta, natkriven poligonalnim tamburom i osmerostranom piramidom. Visok je 30 m. Donji su mu dijelovi probijeni manjim prozorima, a najviši je kat sa zvonima na sve četiri strane otvoren biforama.
Od ostalih građevina vrijedi istaknuti grobljansku crkvicu Sv. Ane iz 1558. godine s preslicom na pročelju te crkve Sv. Antuna Opata i Sv. Katarine iz 16. st. Ispred mjesta je kalvarija iz 1876. godine.
Milanović, Vidau i Jure Grando
U Kringi je rođen svećenik, političar i crkveni pisac dr. Božo Milanović (1890.-1980.), zaslužan, zajedno s istarskim svećenstvom, za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Tu je pokopan svećenik Josip Vidau (1904.-1983.), dobar poznavatelj pučke medicine, koji je oživio spravljanje biske, ljekovite rakije s mladim listovima imele, koja je postala omiljeno žestoko piće u Istri.
U novije vrijeme Kringa je poznata po legendi o štrigunu Juri Grandu, koju je potkraj 17. st. prvi zabilježio i objavio polihistor i putopisac Johann Weichard Valvasor. U Istrapediji o Juri Grandu, među ostalim, piše: "Premda se danas Juru Granda u široj javnosti i publicistici u pravilu naziva vampirom, on to nije bio: Valvasor, Križanci, kao i svećenik koji mu se obratio nazivaju ga isključivo štrigunom. Valvasor je čak pri spomenu štriguna pojasnio da tako u Istri nazivaju nemirne mrtve".
Tinjan - najisturenija habsburška utvrda
Sjeverno od Kringe, također na brežuljku kraške visoravni i uz rub srednjega dijela vijugave i plodne Limske drage, nalazi se općinsko središte Tinjan (tal. Antignana). Poput brojnih drugih istarskih naselja razvio se na mjestu prapovijesne histarske gradine, na istaknutom položaju nad jednim od glavnih putova. Sudeći prema rimskom nazivu Attinianum, koji vjerojatno potječe od imena rimskog veterana kojem je pripadao, život je ondje postojao tijekom cijele rimske vladavine. Iako se nesumnjivo dio stanovništva iselio i podigao nova naselja u široj okolici.
Što se potom događalo, danas je nepoznanica, no sasvim je sigurno da je na istom mjestu u srednjem vijeku izgrađeno novo naselje koje se u dokumentima prvi put spominje 929. godine kada zajedno s Motovunom prelazi iz vlasti Otona II. Saskog na Porečku biskupiju.
Sredinom 12. st. sjedište je župe koja se u dokumentima prvi put spominje 1177. godine kao "ecclesia di Antoniana". U posjedu je Porečke biskupije bio do kraja 12. st. kada mu je gospodarom postao spominjani Meinhard, utemeljitelj Pazinske grofovije i knežije.
Tinjan je u 13. i 14. st. na granici akvilejskog i potom mletačkog teritorija. Gorički grof Albert IV. podigao je 1342. godine oko naselja nove gradske bedeme i obrambene grabe čiji su tragovi još vidljivi. Da je dobro procijenio prilike na granici svog posjeda, potvrdilo se već sljedeće godine kada je zbog stalnih čarki Pazinaca i stanovnika susjednoga Svetog Lovreča Pazenatičkog izbio rat između Goričkih grofova i Mletačke Republike.
Trn u oku Mletačkoj Republici
Premda se Albert IV. mirovnim ugovorom iz 1344. obvezao srušiti tinjanske utvrde, one su već 1365. bile obnovljene. Zbog toga je Tinjan potkraj vladavine Goričkih grofova i za cijele habsburške vladavine bio "trn u oku" Mletačkoj Republici, o čemu svjedoče brojne ratne epizode od 14. do kraja 16. st.
Status jedne od najisturenijih utvrda habsburškoga istarskog posjeda prema Mletačkoj Republici presudno utjecao na razvoj Tinjana tijekom cijeloga novog vijeka. Pretvaranje uspješnog grada, koji se i u Pazinskom urbaru iz 1578. godine spominje kao "stadt" (grad), u isturenu utvrdu potpuno je promijenilo socijalnu strukturu pa u njemu više ne stanuju obrtnici i trgovci već vojnici i vojni obveznici.
Tu je ulogu vojničke utvrde Tinjan uspješno obavio i za Uskočkog rata, ali je zato grad potpuno devastiran. Mlečani su ga privremeno zaposjeli i nakon sklapanja mira napustili te potpuno razorili zidine od kojih su sačuvani samo tragovi iznad Limske drage. Otad se izvorni izgled tinjanskih bedema može rekonstruirati zahvaljujući ovalnom opsegu koji je određen linijom negdašnjih obrambenih zidova.
Središnji se i najstariji dio naselja nalazi na povišenoj zaravni sa župnom crkvom Sv. Šimuna i Jude apostola, od koje se zrakasto granaju poprečne ulice. Kao i kod mnogih drugih istarskih kaštela, najprije je na mjestu današnjeg naselja u sjevernom dijelu oblikovana predurbana jezgra u obliku polukružne korte. Katarina Horvat-Levaj smatra da je na mjestu današnje crkve stajala gradska utvrda od koje se sačuvala branič-kula, potom preuređena u samostojeći zvonik.
Podgrađe opasano zidinama
U tom je obliku Tinjan dočekao početak novog vijeka kada je 1506. godine negdašnje podgrađe opasano renesansnim obrambenim zidovima. Liniju se novih gotičko-renesansnih bedema može pratiti od južnog dijela do četverokutne kule na istočnom rubu naselja. Okosnicu urbane strukture obnovljenog i znatno proširenog Tinjana čini glavna ulica koja se pruža sljemenom brežuljka od glavnih vrata zaštićenih kulom do glavnog trga. Iako kula gradskih vrata nije sačuvana, sudeći prema crtežima Petronija i Valvasora iz 17. st. to je uz zvonik župne crkve bila prevladavajuća vertikala cijelog naselja. Vanjsko joj je pročelje bilo ukrašeno habsburškim grbom, a na vrhu je bila preslica sa zvonom za uzbunu.
Prvotna se tinjanska župna crkva Sv. Antuna Opata nalazila u istočnom dijelu povijesne jezgre. U njezinoj je blizini u 16. st. izgrađena sadašnja župna crkva sa središnjim zvonikom na pročelju,
Smanjivanje napetosti na habsburško-mletačkoj granici nakon Uskočkog rata omogućilo je u 17. i 18. st. urbanistički preporod Tinjana. Tada su srušeni gradski bedemi i zamijenjeni nizovima novih baroknih kuća, a probijene su nove i zatvorene stare ulice te iznova oblikovani stari i izgrađeni novi trgovi. Umjesto jednokatnica podignute su barokne palače i raskošne građanske kuće.
Gradnja nove župne crkve
U gradskom se središtu 1783. godine ruše obje crkve i na tom mjestu podiže sadašnja župna crkva Sv. Šimuna i Jude u ranome neoklasicističkom stilu, a u unutrašnjosti s primjesama baroka i rokokoa. Pročelje je lezenama podijeljeno na tri polja iznad kojih je vijenac i trokutasti zabat. U svakom je polju po jedna niša s kipovima, s tim da su bočno kipovi sv. Šimuna i sv. Jude Tadeja, a nad glavnim baroknim ulazom Blažene Djevice Marije.
Na južnom je rubu trga ladonja sa županskim stolom i dvanaest kamenih sjedala. Tu je redovito zasjedala, raspravljala i donosila odluke tinjanska županska samouprava birana jednom na godinu, obično na Sveta tri kralja. Tvorila su je dva suca i deset staraca. Glasovali su svi tinjanski obiteljski glavari, a glasovi su se za svakoga prozvanog kandidata urezivali u poseban prut. Članovi su županske samouprave postajali oni s najviše ureza, a urezi su odlučivali i o godišnjem županu. Samouprava se sastajala jednom na tjedan i okupljali su se u crkvi na misi, a potom bi sjeli za županijski stol pod ladonju i donosili odluke, kažnjavali prijestupnike, izvještavali građane o novim uredbama, sudili, pomagali slabima... O ozbiljnijim se problemima vijećalo u crkvi, a ponekad i u gradskoj lođi.
Uz biranje župana vezana je predaja po kojoj su se svi članovi županske vlasti okupljali oko stola i na njega polagali duge brade te čekali u čiju će ući buha, stavljena u rupicu na sredini stola.
Župan je bio vrlo poštovan te oslobođen plaćanja dijela poreza i sudjelovanja u javnim radovima, a prvi se spominju još u 11. st.
Na glavnoj gradskoj komunikaciji i sve ostale komunalne građevine, ponajprije je bila zgrada negdašnje gradske lože. Prizemlje joj je bilo rastvoreno nizom sada zazidanih lučnih otvora, a na prvom je katu vjerojatno bio fontik (skladište žita). Kvalitetnom se gradnjom odlikuje nasuprotna kuća iz 1442. godine čiji su otvori u prizemlju obrubljeni kamenim okvirima. Od ostalih povijesnih građevina vrijedi istaknuti grobljansku romaničku crkvu Sv. Križa iz 13. st.; sadašnji je izgled dobila u obnovama 1728., 1894. i 1980. godine. To je, kako se čini, i jedina crkva od ukupno dvanaest što ih spominje Valvasor koji je Tinjan posjetio 1680. godine.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
