iskustvo jednog skipera
Proleti deset sezona na moru, a tjedan dana nikako
(Snimio Roberto Rauch)
Nisam nikakav morski vuk, i postoje brojni ljudi čije bi morske priče bolje zaokupile čitateljevu pažnju. One u svojoj morskoj branši, skipere, općenito dijelim u dvije kategorije: one koji se, čim negdje privežu brod, grupiraju po kafićima i međusobno natječu tko je imao gore goste i bolje manče, i one šutljive samotnjake koji takve skipere zaobilaze u širokom luku. Prvi uglavnom nisu dovoljno pismeni da bi sročili tekst o onome što rade, dok drugi svoje dojmove radije drže za sebe. Tako je zadatak pisanja o vožnji jedrilica i katamarana zapao autora ovih redaka, koji se time bavi zadnjih deset godina.
Prva noć na sidru
Proleti deset sezona na moru, a tjedan dana nikako. Kao da sam jučer, prvi put kao skiper, službeno stao za timun jedrilice i bio zadužen provesti goste po otocima o kojima tad nisam znao gotovo ništa. Iskustvo? Tjedan dana tečaja na nekom izraubanom Elanu bez sidra, prvoj jedrilici na koju sam ikad stupio, koja je skoro potonula čim smo se otisnuli na pučinu. I na temelju toga ću tjedan dana biti zadužen za brod i goste? Mislio sam u tim besanim noćima prije prve skiperaže. Noge su mi klecale, i glas treperio dok sam se upoznavao sa svojim prvim gostom, Šveđaninom koji me dodatno uplašio svojim tehničkim pitanjima o jedrenju i kapom na kojoj je pisalo "Volvo Ocean Race".
Nekako sam isplovio i tu se prvu noć odmah drznuo spavati na sidru. Gumenjakom sam s gostima otišao u restoran, pa tamo vidio da se na noćnom nebu skupljaju gusti i zloslutni oblaci. Odlučio sam odmah se vratiti, ali mi se ugasio motor gumenjaka dok sam se njime vraćao na jedrilicu, a sve jači vjetar bacio me na škrape susjednog otočića. Skinuo sam tenisice i bosonog izašao iz gumenjaka, pa zagazio ravno na ježa. Nakratko sam zastao i, u potpunom mraku i s vjetrom koji je sve više zanosio moju daleku jedrilicu, nakratko zaplakao. Pa se pribrao, i krenuo dalje. Prošla je nekako i ta noć, prošle još mnoge nakon njega. Prošlo je deset godina.
Dan koji nikada neće proći
A ponekad se čini da vrijeme teče neizmjerno sporo. Točno znam kada. Radim, recimo, osmi tjedan za redom i već sam sasvim iscrpljen. Prošla je ona prva, uljudna faza, onaj ma-sve-može kada gostima ispunjavam svaku želju. Prošla je i druga, u kojoj sam već razdražen i koristim svaku priliku da se maknem od gostiju. Faza je sad već treća, u kojoj onaj ma-može-sve dolazi s praznim pogledom i ravnodušnoću, jer me više nije briga ni gdje ću ići, ni gdje ću se sakriti od bure, ni hoću li naći mjesto u kakvoj marini. I onda se dogode neki baš dobri gosti, jedni od onih s kojima se skužiš na prvu, koje već prvi dan možeš otvoreno podjebavati i koji će ti uzvraćati istom mjerom.
Guštam s njima cijeli tjedan, i više mi se puta učini da sam ja taj koji je na godišnjem, i to dobro plaćenom godišnjem. Skompat ćemo se, zadnji dan izgrliti i razmijeniti kontakt, a onda će oni, kao i svi brodski gosti ovog svijeta (u drugim mi je situacijama izuzetno drago što je tako) u subotu ujutro otići svojim putem, a ja dalje u novu turu, novi novi brod i ljude. I to je taj trenutak, sjedim za timunom, fizički i emocionalno ispražnjen, i vozim brod pun novih ljudi prema pučini.
Imam neke sasvim obične ljude, kakvog Hansa i Brigitte, obitelj Swanson ili dva bračna para kojima ću naknadno provjeriti imena da im se ne bi cijeli tjedan obraćao sa "Hey...". I pitaju me neko sasvim obično pitanje, jedno od onih na koja odgovaram svake subote, ima li morskih pasa u Hrvatskoj, zašto jedrilica ima dva timuna ili radim li ovo cijelu godinu. Ili me sramežljivo upitaju da otvorimo jedra, iako vani nema ni daška maeštrala. Ne moraju, zapravo, ništa ni pitati.
Dovoljno je to što sam na brodu s njima. Što gledam kako na provi, uz čašu Prosecca i snimanje zalaska sunca, uživaju u netom započetom godišnjem odmoru koji odavno čekaju. Tad osjetim da sam sasvim prazan, suh i skoren poput krpe koja je danima sušila na buri, i osjećam da jednostavno više nemam ništa za dati. Do kad tako? pomislim dok svim srcem želim kući, iako znam da je put do kraja sezone još dug, da sam bio halapljiv za novcem i prihvatio 15 skiperaža za redom bez jednog slobodnog dana među njima.
Tada mi se čini da taj dan, da taj tjedan nikad neće proći, da nikad neću dočekati trenutak kada ću konačno jednosmjerno stupiti na kopno, zaključati se u svoj stan i zatvoriti škure, i nekoliko dana živjeti bez najmanjeg traga sunca, mora ili vjetra, bez da se usred noći budim jer sam sanjao sidra koja popuštaju i brodove što udaraju o stijene. Prođe deset sezona na moru na čas. A tjedan dana nikako.
Ravan, Zmajan ili Sušac
Pa čemu onda sve to? Legitimno se zapita netko tko čita ovaj tekst. I naravno, nije uvijek sve suha krpa. Na brodu čovjek zaista upozna divne ljude i, kao i kod putovanja, uvjeri se u univerzalnu i urođenu dobrotu ljudskog roda. Jer s 95 posto gostiju će skiper, ukoliko je dovoljno potkovan morskim vještinama i umije na vrijeme prepoznati što žele (a zato je dovoljno postaviti 2 do 3 pitanja), uvijek uspjeti naći kompromis. Sve se da dogovoriti, samo treba o tome otvoreno popričati na početku, prije kretanja.
Radeći na brodu čovjek spozna kakvu ljepotu ima naša obala, koliko divnih otoka ima uokolo, pa zna što se sve može istražiti i doživjeti na kakvoj Ravi, Zmajanu ili Sušcu, za koje su drugi ljudi jedva i čuli. I, da se ne lažemo - najveći benefit skiperiranja je financijski dio. Osim dobre dnevnice, gosti na brodu moraju skrbiti za to da sam uvijek sit, pa ljeti uglavnom trošim na duhan. Tu su i ozbiljne napojnice, od kojih mogu jesti i piti do mile volje, a na kraju ljeta će mi svejedno na računu ostati velika većina novca kojeg sam stekao ploveći. Za mene je skiperiranje uvijek bilo kupovanje slobode: ako odradim dovoljno tjedana, tako na to gledam, ostatak godine mogu provesti bezbrižno pišući roman u kakvom Buenos Airesu ili putujući biciklom po Brazilu.
Vodoravna kiša
Teško je u jednom tekstu sročiti sve što čovjek doživi na brodu, gdje jedan dan uvijek traje beskrajno dugo. Prolazio sam kroz nevere, što usidren i moleći se da sidro izdrži, što vozeći kroz njih. Ponekad bi došle tako naglo da za timunom ne bih imao vremena ni skloniti mobitel na suho, a jednom su krupne kapi kiše padale toliko vodoravno da nisam mogao ni gledati pred sebe, pa su mi gosti iz potpalublja morali dobaciti ronilačku masku. Jeo sam po najboljim restoranima i jeo splačine koje su mi pripremali gosti (pobjednički obroci su pašta s ajvarom ili kečapom, čips kao glavno jelo ili njoki prženi na tavi).
Gubio sam živce s Talijanima koji traže popust za sve, divio se nekim Nijemcima što su – samo da je pive i kobasica – ostali sa mnom budni kad sam u 11 navečer morao iz Rovinja krenuti za Pulu jer mi je u potpunosti promaklo da dolazi smrtonosni Pulenat. Razbio sam na brodu sve i svašta, i uvijek sve iskreno priznavao tehničarima na check outu, koji bi mi zbog toga najčešće opraštali. Jedrio sam s prijateljima, nas 30-ak na 4 broda, i taj tjedan uspio unijeti u sebe toliko alkohola da sam uspio izgubiti gumenjak jer ga uopće nisam privezao za jedrilicu.
Gledao sam kako se predivna Šveđanka u večernjoj haljini prevrće u more čim stupa na gumenjak, jedrio sam bez vjetra i po orkanskoj buri, plovio u zoru dok je šest Norvežana hrkalo u kabinama, i sam u mrkloj noći bez mjeseca, zaobilazeći bezbrojne brodove koji su mi u sklopu noćne regate dolazili u susret. Gledao sam kako se gosti smiju i plaču, vesele i povraćaju, drogiraju se i spavaju, kako gube svoje voljene dok su na brodu ili saznaju da će postati roditelji. Tražio sam i pronalazio skrivene tirkizne uvale kakvih nema ni na Instagramu, postao doživotni prijatelj s grupom iz Austrije, slao sam za svoj trideseti rođendan jednog Rusa u tri krasne jer se prema meni ponašao kao prema sluzi, pa popuštao dok me, a bio je do maločas direktor firme koja zapošljava tisuću ljudi, poput dijeteta moli da se ipak ne iskrcam.
Svi ti ljudi i trenuci formirali su me kao osobu, naučili me dijeliti s ljudima iz cijelog svijeta minijaturni prostor broda, naučili me zadovoljiti se jednostavnim stvarima, dobrim madracem u toliko minijaturnoj kabini na provi da je iz milja zovemo grob, naučili me da ne mogu uvijek biti lagan kako bih htio, da se ponekad moram organizirati, maniti se spontanošću kojom se uvijek vodim i dobro promisliti svoj sljedeći potez.
Tričavi problemi
More me naučilo puno toga o životu, i tjeralo me da, dok za timunom gledam pučinu, intenzivno razmišljam o tome tko sam i kuda idem. Možda najviše od svega, oslobodilo me raznih strahova. I dalje se naježim pri pomisli na iglu koja mi prodire u venu, i vađenje krvi će mi vjerojatno do kraja života ostati traumatično iskustvo nakon kojeg me sestre moraju poleći horizontalno i dati mi čokoladicu da se ne onesvijestim. Ali drugi strahovi više-manje su nestali.
Kad sam trebao ići živjeti neko vrijeme u Rusiju, upisati magisterij u Ljubljani s ni približno dovoljnim predznanjem, kad sam morao sam provesti noć u polju usred ničega, sjetio bih se mora. Ne onog mirnog, ne bonace nalik ulju od koje se pučina čini kao svjetlucavo ogledalo. Sjetio bih uzburkanog, od trodnevnog juga izvaljanog mora ili onih čudnih valova u Biskajskom zaljevu, sjetio se oštrine bure ili onog istočnog vjetra što tuče kroz Gibraltar, sjetio se svih nevera kroz koje sam prošao. Dok se u tim trenucima samo nadaš da će sve što brže proći, a brod će i dalje plutati, shvatiš koliko si malen, i prolazan, i nebitan. I koliko je more sveprisutno, i oduvijek, i koliko te lako može samljeti ako to poželi. I svi problemi na kopnu, jednom kad nešto takvo iskusiš, čine potpuno sasvim savladivim tričarijama.
Povezane vijesti
- HRVATSKA TURISTIČKA OFENZIVA NA NJEMAČKU: Plenković se hvali za jedne novine, druge nas ističu na sva zvona
- KAKVA ĆE NAM BITI TURISTIČKA SEZONA? Pogledajte grafikon koji budi nadu
- NAUTIČKI TURIZAM U ISTRI u srpnju i kolovozu bio je u plusu: Uz najbrojnije Nijemce, Talijane i Slovence, dolazili su i gosti iz Poljske i Švicarske
Podijeli: Facebook Twiter
