josip urti
Ronio s morskim psima, preživio najgore, i opet nosi dres Hrvatske. Medulinac je reprezentativac u podvodnom ribolovu
(Osobna arhiva)
S prekaljenim podvodnim ribolovcem Josipom Urtijem, rođenim Medulincem, razgovarali smo nakon što se vratio iz Malog Lošinja, gdje je po vanjskim šekama lovio ribu u sklopu priprema hrvatske reprezentacije. Njegov podvodni put traje već tri desetljeća – i lako bi poslužio kao scenarij za film ili knjigu o onima koji nikad ne odustaju.
Jer Urti je, nakon što je postao jedan od najmlađih državnih prvaka, a zatim i bio dio povijesne ekipe koja je 2010. godine uzela svjetsko zlato, dvaput doživio taravanu, vrstu dekompresijske bolesti koja mu je ugrozila život i, ako pitate doktore, zauvijek okončala karijeru.
Ali teško je, gotovo nemoguće ugasiti privrženost koju čovjek jednom daruje velikom plavetnilu: unazad nekoliko godina vratio se ozbiljnijem ronjenju, postao državni doprvak, a s hrvatskom reprezentacijom, čiji je ponovo član, krajem ove godine putuje na Svjetsko prvenstvo u Brazil.
Niske pune debelih ugora
Te 2007. godine Urti je iznenadio svih: sa samo 23 godine postao je državni prvak u podvodnom ribolovu. Dobro sad, svih. Podvodni ribolov u Hrvatskoj nema ni blizu status nogometa ili rukometa, ali za nas početnike koji smo u to vrijeme po plićacima ganjali svoje prve lepe i škarpoče, Josip Urti je bio zvijezda.
Sjećam se, umjesto sličicama nogometaša, cijelu svoju sobu oblijepio sam izrezanim fotografijama morskih meštara iz knjige "Podvodni ribolov na Jadranu". Na fotkama je često bio i Urti, uvijek nasmijan i vidno mlađi od ostalih, uvijek u društvu velikog Branka Ikića (koji dan danas, sa 63 godine, i dalje na natjecanjima "bere" medalje pred 40 godina mlađim ribolovcima), a često i legendarnog Livia Fiorentina.
I sjećam se da je na fotkama uvijek držao tešku nisku punu debelih ugora, za koje kaže da su mu i te 2007. godine donijele pobjedu. Istina, imao je prednost domaćeg terena, budući da se ono održavalo u Puli, ali preoteti pobjedu starijim i puno iskusnijim liscima značilo je samo jedno, kolektivnu misao da će "ovaj mali daleko dogurati".
I sve je krenulo tim putem: Urti je 2009. godine ušao u hrvatsku reprezentaciju, i te iste godine sudjelovao na Euroafričkom prvenstvu u Alžiru. Godinu dana, premda kao zamjena, bio je dio povijesne ekipe koja je na Svjetskom prvenstvu, održanom u Malom Lošinju, doslovno pomela konkurenciju.
Pod vodstvom izbornika Livia Fiorentina, Daniel Gospić uzeo je zlato, Antonio Buratović srebro, dok je Dario Marinov bio peti, čime su naši i ekipno uvelike porazili Talijane, Španjolce i ostale jake svjetske ekipe. Premda kasnije Urti nikad nije obranio državno zlato, od njega se očekivalo da će u dogledno vrijeme zasigurno postati dio udarnog reprezentativnog trojca. Ali uslijedio je nagli rez, i incident koji je gotovo završio kobno.
Pareza pola tijela
Do nedavno se podvodni ribolovci nisu previše zamarali dekompresijskom bolešću: bila je to, vjerovalo se, nesreća koja može zadesiti isključivo ronioce s bocama (čije je korištenje u podvodnom ribolovu zabranjeno, op.a.). Za one koji su ronili na dah trebalo je voditi brigu isključivo o hipoksiji, do koje dolazi kada mozak, uslijed nedostatka kisika, gasi tijelo i baca ga u nesvjesticu, najčešće kada je već gotovo stigao do spasonosne površine.
Od tud i pravilo da se nikada ne roni sam: ako roniocu u tim trenucima netko ne osigura dovod zraka, postoji velika mogućnost da će mu more naplaviti pluća i ugušiti ga. Danas je pak poznato da i u ronjenju na dah, ako se roni na velikim dubinama i ne poštuje vremenski interval između dva zarona, može doći do dekompresijske bolesti i tzv. taravane, koju je na svojoj koži iskusio i sam Urti.
- Prvi put se dogodilo 2012. godine, imao sam parezu pola tijela i to je trajalo nekih pola sata. Nakon toga nisam imao više nikakve probleme. Danas znam da nisam ozbiljno shvatio situaciju, bio sam lakovjeran i mislio da je to izoliran slučaj. Imao sam neki režim ronjenja i koristio ronilački sat, ali nisam bio toliko discipliniran, i to me dovelo do toga.
Pa se tako i ponovilo godinu dana kasnije, i to puno intenzivnije. Prošlo je bilo 24 sata od ronjenja, a ja sam osjećao strašne vrtoglavice, gubitak koordinacije, mutio mi se vid. S vremenom je popuštalo, ali nastavilo se redovno narednih mjeseci, a na mahove i nekoliko godina. Počeo sam se bojati da će potrajati zauvijek, kaže nam.
Povratnička 2024. godina
Odluka je, logično, bila da hvali more i drži se kraja, odnosno odustane od ronjenja. Ali, nemoguće je zadržati na kopnu nekog kome je more prirodnije okruženje. Jer danas je Urti, 12 godina kasnije, viceprvak države u podvodnom ribolovu, ekipno srebrni s Euroafričkog prvenstva u Turskoj prošle godine, i poput djeteta se veseli nadolazećem svjetskom prvenstvu u brazilskom São Francisco do Sulu.
Za veći efekt u tekstu, tražimo od njega onaj trenutak prekretnice, točni datum kad je ponovo zaronio, kad je odlučio ponovo krenuti ozbiljno. Ali, ubrzo uviđamo da se Urti, premda je tako uvjeravao sve one koji bi ga pitali za zdravlje, mora nikad nije sasvim ostavio.
- Na početku je bilo teško prihvatiti da toga više nema, ali jednostavno kreneš u druge vode i pomiriš se s tim. Iako, nikad zapravo nije došlo do nekog reza, do toga da sam rekao "nikad više". I dalje sam bio tu, i dalje me vuklo. Išao bih na more, pa bih samo plivao, pa bih zaronio na metar dubine. Čak sam se već 2015. godine ponovo pojavio na državnom prvenstvu, i pitao se što ja uopće tamo radim. Nekako na nagovor, na "ajde, nećeš duboko, radit ćemo pauze" i tako to.
Ali tada čisto rekreativno, a da ni u jednom trenutku pomislim da imam neke šanse. S vremenom sam uvidio svoje greške, pa danas mogu reći da ronim u skroz drugačijim uvjetima i zaista poštujem neka pravila i ograničenja. Pogotovo što se tiče intervala između zarona i hidratacije, mislim da su te dvije stvari ključne, kaže i dodaje da se povratak ozbiljnijem ronjenju dogodio negdje u doba korone.
- A prvi bolji rezultat dogodio se 2023. u Makarskoj, gdje sam na državnom zauzeo deveto mjesto. Nisam bio u prvih šest na rang listi za reprezentaciju, nego čini mi se osmi, ali su neki odustali, pa sam imao prilike otići u Tursku na Euroafričko prvenstvo, gdje smo drugim mjestom ostvarili odličan rezultat iza domaćina Turske.
Lanjska godina je bila prava povratnička, bilo je tu prvo mjesto na međužupanijskom na Rabu, a onda i srebro na državnom pojedinačnom u Novigradu te i drugo mjesto na državnom ekipnom u Makarskoj zahvaljujući jakoj ekipi iz UPŠR Pješčana Uvala (Matej Njavro, Dejan Micković, Dalibor Ćus i Josip Urti). Jako se radujem Svjetskom prvenstvu u Brazilu i nadam se da ćemo moći doći ranije i dobro istražiti teren, prepričava dok usto ističe važnost takve terenske pripreme.
- Svako natjecanje ima neku svoju lovinu koju naciljaš, koja ti je forte. I nadaš se da drugi to ne shvate. I onda to koristiš kao prednost.
Ganjanje kirnje
U razgovoru neminovno spominjemo i njegove ribolovne početke. S lovom je, kaže nam, krenuo dok je kao klinac ostima lovio grancipore po plićaku. Prva natjecanja krenula su sa 16 godina, najčešće uvijek u paru s klupskim kolegom i prijateljem Sinišom Pavlovićem Čičijem. Puno toga naučio je kasnije kroz druženje i natjecanja od Ikića, ali i raznih ljudi u Pomorskom društvu Mladost Medulin (od Lucia Lorencina do Vilija Cvitića) gdje je, dodaje, proveo zaista lijepu mladost.
Krenulo je s plivanjem, ali najviše se zakačio za ronjenje, što na dah, što na boce, budući da je danas i licencirani instruktor. Ne sumnjam da se u tri desetljeća nagledao svega i da je pun anegdota, pa odlučim provjeriti jednu koju sam i sam davno načuo: da je, ganjajući jednog šarga po nekom podvodnom zidu u Grčkoj, pogledao na ronilački i shvatio da je na dubini od 44 metara.
- Istina, ali nije bio šarag, nego kirnja, kaže mi kroz smijeh.
- Bilo je to 2007. godine na Lerosu, gdje sam s Brankom Ikićem nastupao na natjecanju Champions League. A tih 44 metara mi je dan danas najveća dubina na koju sam zaronio na dah. Tamo je more bistro i toplo, pa je u tim uvjetima i lakše zaroniti dublje.
Nagledao se, dodaje, pod morem i tuna i morskih pasa, a najveći mu je ulov ostao gof od 28 kila, još iz daleke 2005. godine na Galijoli, s kojim nema nijednu sliku.
- Na tunu je zabranjeno pucati, općenito je regulativa oko nje jako stroga, pa je naravno nisam nikad pokušao uloviti, ali znao sam je često sresti. Znao bih doći na kakvu poziciju gdje ih ima, i onda bi ih doslovno vidio svaki treći zaron. Ponekad na čeki (tehnika lova, op.a.), nekad u zaronu, a ponekad i tik ispod površine. Zaista je lijepo vidjeti je u moru. Što se tiče morskih pasa, bilo ih je na vanjskim natjecanjima.
Recimo u Durbanu, u Južnoafričkoj republici 2010. godine. Dnevno po 5 ili 6, neki manji, neki veći. Gledaš ga onako ogromnog i ne bude ti svejedno tako da sam se držao na sigurnoj udaljenosti. Na Jadranu mi se to dogodilo jednom, i čini mi se da je to bio modrulj, na Dugom otoku,prisjeća se ovaj iskusni ribolovac.
Malo drugačiji lov
Ali najbolja Urtina anegdota dogodila se iznad površine. Neko se vrijeme nećka bi li mi dopustio da to napišem, ali dolazimo do zaključka da će tako možda spriječiti da se nekom dogodi ista stvar. Podvodni ribolovci često love po rupama i grotama, gdje se u podmorju najčešće i skuplja riba.
Tako se njihov lov često svodi na njihov obilazak, odnosno vožnju barkom od jedne do druge pozicije upisane na GPS-u. Premda im je na nekima od njih dovoljan tek jedan kratki zaron, svaki se put iznova moraju sidriti, pa je Urti odlučio unaprijediti tehniku: umjesto sidrenja i gašenja motora, usmjerio bi barku kontra vjetra, pustio ručku od gasa u leru i, kad bi barka dovoljno usporila, skočio u more.
Na taj bi način gliser otišao malo dalje, sve dok ga vjetar ne bi sasvim zaustavio, pa počeo vraćati dok bi Urti dolje lampadinom pregledavao škulje. Do trenutka kad bi izronio, njegov bi Boston Whaler najčešće bio u neposrednoj blizini. Osim kad ne bi.
- Ja ti u jednom trenutku izronim, a gliser više od sto metara dalje, i vozi prema Italiji. Nisam ga izbacio, ostao je u brzini. U minimalnoj brzini, ali i to je otprilike 2,5 čvora. I ja brzo za njim plivam, bacam olova sa sebe da budem brži, perajam najbrže što mogu, koristim i ruke. Uspio sam doći do pola, i to je bilo to.
Otplivao sam nekih 800 metara i rekao si da ovo ne vodi nigdje. Sreća je bila u tome što sam bio blizu svjetionika Porer, jedini koji ima vezu s ostatkom svijeta. Doplivao sam do njega, i pritom sam se morao vraćati jer sam već otišao na otvoreno more. Jedva sam nekako izašao po onim škrapama. Potpuno prebijen, van sebe. Uđem i vidim da je sve otvoreno, ali nema svjetioničara.
Vjerojatno je baš u to vrijeme otišao po namirnice na kopno. Pogledao sam more, nije bilo nigdje nikog. Srećom, našao sam radiostanicu, sve je bilo spojeno i upaljeno. Javio sam se i pitao ima li koga u blizini. Odgovorio mi je jedan poznanik iz Medulina, odmah je sve pustio i krenuo pomagati mi. Iz velike je daljine vidio točkicu za koju je pretpostavio da bi mogao biti moj gliser. I krenuo za njim.
S još nekoliko ljudi uspio ga je uloviti na pučini, 5 milja izvan Albaneža. Eto, ne ponovilo se. To se dogodi kad si čovjek pokušava optimizirati neku rutinu i ubrzati stvari. Pa ih nekad optimizira tako da si odmogne, kaže nam Urti za kraj, te svim zaljubljenicima u podvodni ribolov poručuje: ne ronite nikad sami i, ako ronite s barke, sidro prije skoka, da ne lovite i barku po pučini!
Brancin preselio u Tršćanski zaljev
Od Urtija želim saznati i što se, po njemu, promijenilo u ovih trideset godina otkad roni. Za početak ga pitam o tehnikama lova i dubinama, na što mi kaže da se na natjecanjima i dalje najviše lovi po rupama. I njemu ta tehnika najbolje ide, premda se voli okušati i u čeki ili šulji, a često i u kombinaciji navedenih.
- Što se dubina tiče, možemo stvarno reći da se svakih pet godina pomiču granice. Možda kod nas i dalje ne, ali na vanjskim natjecanjima se već lovi na dubinama od 50 metara. Pritom se koriste utezi koji te vuku dolje i koji se puštaju na dnu, pa se lovac onda bez njih vraća na površinu i troši manje kisika.
Moram priznat da se još nisam okušao u nečem takvom, kaže. Velike promjene vidi i oko sebe, kako u ponašanju ribe, tako i u promjenama uzrokovanih klimatskim promjenama, koje se najviše očituju u porastu temperature mora.
- Riba sve više poznaje ronioca pa je opreznija, i pomiče se više u dubinu. S druge strane, vidim da imamo neke nove vrste koje dolaze do nas, a često su one invazivne. Tu je plavi rak, o kojem se puno pisalo i kojeg se sada pokušava što više iskoristiti u gastronomiji kao bi se kontrolirao. Posljednjih godina u Istri imamo i najezdu strijelki, a ona je jako agresivna, pravi predator.
Sada se kod nas već mogu pronaći kirnje, koje su nekad bile rijetki slučaj, premda i dalje one manje, recimo do 3 kilograma. Isto vrijedi i za murine. Primjetno je i da se ovdje brancin sve manje mrijesti i povlači se sjevernije, pa ga kod nas ima manje, a u Tršćanskom zaljevu više, objašnjava Urti.
Trenutni Pravilnik dobar, ali se ne provodi
U razgovoru nas Urti samo jednom moli da se istakne i novi prijedlog Pravilnika o sportskom i rekreacijskom ribolovu.
- Smatram da je trenutni Pravilnik sasvim dobar i da je zapravo ulov do 5 kg + kapitalac dnevno sasvim u redu ograničenje za sportske i rekreacijske ribolovce. Najveći je problem u tome što se on ne provodi dovoljno dobro, pravilnik se često ne poštuje.
A trenutno vidim da su u novom prijedlogu pravilnika zabranjuje ulov više od jedne jedinke za određene vrste riba i zabranjuje korištenje pramčanog motora (tzv. Minn Kota, op.a.), koji ribolovcima omogućava da se zadrže točno na željenoj poziciji bez banjanja sidra, što je dobro za podmorje ali i za sigurnost u slučaju da naiđe nevera. Moje je mišljenje da su ta ograničenja nepotrebna, zaključuje Urti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
