Prije 120 godina Vladimir Nazor došao u Pazin kao "pravi učitelj"
Mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu, ali pod večer sam je šetao po Pazinu, uvijek zamišljen
Nastavničko vijeće šk.1904./05. god. (Vladimir Nazor je treći s desna u drugom redu) (Foto: Hrvatska gimnazija u Pazinu)
Književnik Vladimir Nazor došao je u Pazin, u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju, prvu hrvatsku gimnaziju u Istri, prije 120. godina, u rujnu 1903. Nakon diplomiranja prirodnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Grazu 1902, a prije dolaska u Pazin, Nazor je bio suplent (pripravnik) u splitskoj njemačkoj gimnaziji, a potom profesor u talijanskoj gimnaziji u Zadru (1901. - 1903.). U Pazin je stigao s roditeljima, ocem Petrom i majkom Marijom, dvjema sestrama, Amelijom i Irmom te bratom Markom, koji je najveći dio godine bio na studiju. Stanovali su na prvom katu kuće Jakova, nedaleko od današnje nove zgrade Gimnazije i Strukovne škole Jurja Dobrile. Nazor je u Pazin došao kao »pravi učitelj«, a 1905. dobio je stalnost – titulu profesora, stoji uvodno u članku koji nam je dostavio povjesničar (umjetnosti) i dugogodišnji ravnatelj pazinske gimnazije Josip Šiklić.
Mjesto u knjižnici
Hrvatska gimnazija u Pazinu bila je smještena u dvokatnoj zgradi na Buraju, nedaleko od franjevačke crkve i samostana (danas zgrada Državnog arhiva u Pazinu), nekada austrijska vojarna pa njemačka gimnazija od 1873. do 1890, a od 1899. Carsko-kraljevska velika državna gimnazija. Školske 1903./1904. imala je pet razreda i 164 učenika, koji su dijelom imali stan u Pazinu, ali većina je dolazila pješice iz bliže, i vlakovima iz dalje okolice. Školske 1904./05. godine u šest razreda bila su 202 učenika, samo 14 iz grada Pazina, 50 iz pazinskog kotara, 117 iz ostalog dijela Istre, iz Hrvatskog primorja 19, a iz Kranjske dva. Školska godina je počinjala i završavala svečanom misom, slavili su sv. Alojzija, zaštitnika školske mladeži, slavili su se i svi važniji datumi vladarskog doma, a na Tijelovo sudjelovali su u svečanom crkveno-državnom ophodu od crkve, preko trga do parka, kroz grad do Kaštela pa do župne crkve.
Za Nazorove službe u Pazinu ravnatelj Gimnazije je bio klasični filolog Ivan Kos (1902. - 1918.), Slovenac iz Tolmina, ranije Nazorov ravnatelj u splitskoj gimnaziji. Od Slovenaca je osim ravnatelja bio profesor zemljopisa i povijesti Luka Brolih koji je u Pazin stigao iste godine kao i Nazor iz mariborske državne gimnazije. Istrani su bili Josip (Joža) Roža iz Vidulina, profesor latinskog, hrvatskog, njemačkog i talijanskog jezika, Martin Zgrablić iz Pazina, profesor latinskog i hrvatskog jezika, klasičari Ivan Bergić iz Barbana i Ivan Ivančić iz Mošćeničke Drage te Fran (Franjo) Novljan iz Boljuna, suplent za matematiku i fiziku.
Dobar predavač
Nazor je predavao matematiku, prirodopis, fiziku i talijanski jezik, a učenici su ga se sjećali i po predavanjima iz hrvatskog jezika. Školske 1903./04. godine bio je »glavar« (razrednik) VI. razreda, učenicima koji su 1907. bili prvi maturanti prve hrvatske gimnazije u Istri. U prvom tiskanom programu pazinske Gimnazije za školsku 1903./04. godinu objavljena je Nazorova diplomska radnja pod naslovom »Anatomski prinosi k poznavanju paprati Asplenium adulterinum Milde i njezinih srodnika«. To je prvi i posljednji Nazorov rad iz struke. Bio je knjižničar profesorske knjižnice i uvijek je u njoj sjedio, uz zbornicu, s otvorenim vratima, a u zbornicu je ulazio jedino kada su počinjale sjednice nastavničkog vijeća.
U svojim sjećanjima objavljenim u Spomen knjizi Gimnazije u Pazinu (Pazin, 1973.), Fran Novljan koji je po dolasku u Gimnaziju 1905. preuzeo od Nazora u višim razredima matematiku i fiziku, navodi da su mu učenici sedmog razreda za vrijeme odmora rekli o Nazoru da je predavao vrlo dobro. »Sve smo razumjeli«. Kad je ispitivao običavao je sjesti u zadnju klupu i odanle zadavati primjere. Pustio je da učenik radi sam. Nikad nije pomagao, nego je običavao završiti s »dosta je«. »Nikad nismo znali da li smo radili dobro ili loše, nikad nismo bili sigurni.« Često je šetao po Pazinu i njegovoj bližoj okolici uvijek sam, kao i Novljan: susretali su se na tim šetnjama, ali ga Nazor kao stariji nije pozivao da mu se pridruži. Na šetnju je običavao ponijeti neku knjigu, nosio ju je u desnoj ruci palcem i kažiprstom držao za ugao tako da mu se za hodanja njihala.
Tadašnji Nazorov učenik Stojan Brajša, u Spomen knjizi Gimnazije iz 1973. navodi: »Nazor je znao vrlo lijepo predavati. Jezik mu je glatko tekao. Riječi su mu bile birane. Važnije je riječi oštrije naglašavao. Kod prirodnih znanosti vrlo lijepo nam je štogod i narisao na tabli, naročito kod botanike… Nazor je bio često jako zamišljen, Njegova je mašta često snovala nove stihove. U ono vrijeme nije bilo pisaćeg stroja. Moj je brat Ćiril znao kaligrafski pisati, pa je Nazoru prepisivao pjesme za tisak… Pod večer je sam šetao po Pazinu, i to od zdenca (Fontane) u Gornjem gradu pa dolje do tržnice, uvijek zamišljen. Pjesnička duša!«
Ponekad je učenike vodio na botaničke izlete da sakupljaju biljke (npr. do naselja Mečari iznad Pazina). Škola je priređivala izlete po čitavoj Istri. I Nazor je 1905./06. išao na veliki školski izlet u Pulu i na Brijune. Pripremao je učenike za recitiranje pjesama na školskim priredbama. Strpljivo je ispravljao izgovor učenika, ali je znao i planut na mehaničko izgovaranje učenika.
U kući u kojoj je stanovao pod njihovim stanom bila je dvorana za nedjeljne pučke plesove kada su »gunjci s violinom, bajsom i klarinetom uveseljavali i razigravali djevojke i momke iz grada, ali još više sa sela« (T. Ujčić, »Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice«, Pazin 1969.). Malo je vjerojatno da se Nazor ikad među njih spustio.
Da mu financijsko stanje očito nije bilo loše, vidi se po tome što se pored redovitih šetnja po bližoj okolici i vožnjâ u Poreč s dr. Dinkom Trinajstićem, političarom i pravnikom, hrvatskim zastupnikom u porečkom Saboru, vozio i unajmljenim landauerom (kočija) da posjeti stare gradove. Ujčić navodi da je 1904. vozio i jednu lijepu visoku, plavokosu ženu, suprugu vrlo istaknutog pazinskog intelektualca, a s njom je često šetao i rado plesao valcer u Hrvatskoj čitaonici, koja je bila smještena u kući bivšeg načelnika općine, trgovca Antuna Bertoše, dok nije izgrađen Narodni dom 1905. (u današnjoj Ulici 25. rujna).
Pazinske ljubavi
Kastavski profesor Ante Rubeša kao Nazorovu pazinsku ljubav spominje Blandinu, suprugu Čeha Josipa Šebeste, omiljenog pazinskog liječnika, koji je u zgradi na sadašnjem Trgu male funtane imao ljekarnu K sv. Ćirilu i Metodu. Na katu iznad ljekarne, nalazio se stan obitelji dr. Šebeste. U ljekarni se odvijao i dio kulturnog života stanovnika Pazina, a u nju je rado navraćao i Nazor. Šebesta je navodno zbog te veze u jednom praškom hotelu izvršio samoubojstvo. Nazor je tada bio u 29. godini, visok, s bujnom crnom kosom, slobodan, poznati pjesnik i kako piše Ujčić »mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu«. Nazor nije htio ili nije mogao sklopiti vlastiti brak te je do kraja života ostao neženja (»stari mladić«).
Nazorov kolega u pazinskoj Gimnaziji prof. Franjo Frankola (svećenik, predavao je vjeronauk u Gimnaziji), ispričao je Ujčiću kako je jednom kad je navratio u njegovu momačku sobu bio iznenađen vidjevši na pisaćem stolu brončanu figuru žene čiji su se nokti na rukama i nogama isticali kao pandže. Na njegovo čuđenje Nazor mu je po pričanju odgovorio »da to drži na stolu da ga uvijek podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe« (T. Ujčić, Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice). Sestra Amelija upravo je u Pazinu našla svoju životnu ljubav. Udala se za Antonija Leva, Talijana iz Velog Lošinja, mladog profesora na pazinskoj talijanskoj gimnaziji. Stanovali su u Runkovoj kući (danas zgrada Trgovačkog suda). Najstarija sestra Irma, posvetila se njezi 70-godišnjeg bolesnog oca (bolovao je od astme), brizi oko majke, brata, i vodila domaćinstvo. Više nego roditelji, ona je možda bila uzrok ili izlika što snaha nije ušla u pjesnikov dom.
Povezane vijesti
- Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
- Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
- ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke
Podijeli: Facebook Twiter
