Poznati okolišni aktivist Luka Tomac, predsjednik Zelene akcije koja je jedna od najstarijih i najpoznatijih ekoloških udruga u Hrvatskoj, u razgovoru za naš list analizirao je na koji se način i kod nas može voditi borba protiv klimatskih promjena.

- Zelena akcija jedna je od najstarijih ekoloških udruga u Hrvatskoj, osnovana je još 1990. godine. Prije toga je, doduše, postojala udruga Svarun, ali to je prethistorija zelenih i alternativnih pokreta kod nas. Iz stečenog iskustva, imate li dojam da ste danas utjecajniji na politiku, političare i društvena kretanja?

- Zelena akcija je sigurno jedna od najstarijih okolišna udruga u Hrvatskoj, a neki od naših najvećih uspjeha datiraju upravo iz 90-ih godina. No, naši partneri iz Slavonskog Broda, Brodsko ekološko društvo je ipak osnovano nekoliko mjeseci prije nas pa oni nose titulu najstarije okolišne organizacije. Što se tiče utjecaja, tema zaštite okoliša i klimatskih promjene postale su jedno od centralnih političkih pitanja.

Nakon posljednjih izbora za EU parlament vidjeli smo direktan utjecaj pokreta mladih za klimu na krilima kojeg je i nastao europski zeleni plan kao centralna politika nove EU komisije. Vidimo da teme o kojima smo govorili posljednjih trideset godina danas postaju mainstream pozicija EU institucija.

Danas gradonačelnici velikih gradova, premijeri i predsjednici zauzimaju pozicije koje ekološki pokret niz godina zagovara. Rekao bih da nisu nužno samo okolišne organizacije te koje imaju veći utjecaj na politiku, nego se kroz niz godina jednostavno okoliš kao goruće pitanje etablirao na dnevnom redu.

Tome su pridonijele okolišne organizacije svojim akcijama i prosvjedima protiv fosilnih goriva, govorimo li o klimatskim promjenama, ali i pritisak koji nam nose klimatska kriza te kriza bioraznolikosti.

Građani su jednostavno shvatili da ovakav model baziran na beskonačnoj eksploataciji resursa koji traži trenutni ekonomski model nije održiv ni za ovu, a kamoli za buduće generacije, te su odlučili reći glasno ne štetnim projektima poput buđenja Jadrana zbog nafte i plina te novom bloku TE Plomin na ugljen.

Deplinofikacija Hrvatske

- Prije deset godina je tadašnja ministrica Mirela Holy bila čuđenje u svijetu. Danas premijer Andrej Plenković iznosi slična stajališta?

- Mislim da čuđenje kod nas više izaziva činjenica da ministri resora za koji su odgovorni zapravo rade svoj posao, nego da je bilo koji od bivših ministara bio nešto posebno progresivan u stvarnim politikama. U trenutnom sastavu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja je jako teško da će priroda, okoliš pa i klimatske politike imati neku prednost u odnosu na gospodarstvo.

Premijer možda iznosi neke pozicije koje se mogu smatrati progresivne u odnosu prošlo desetljeće, ali ipak se i po izboru ministra resora koji je odgovoran za klimatske promjene i okoliš vidi da te politike nisu prioritet ove Vlade. Tu se postavlja pitanje i za nas, Zelenu akciju i cijeli okolišni pokret, gdje se mi trenutno nalazimo i kako se odmaknuti od mainstream stavova tražeći javne politike koje će za nekoliko godina postati dio glavnostrujaške politike i što je najbitnije doprinijeti boljem okolišu, kvaliteti života i zdravlju građana.

- Jedna od tih zamisli je i plan koji ste predstavili o Hrvatskoj bez plina do 2035. godine. Danas Vlada radi sve da poveća dotok plina, širi LNG terminal na Krku, govori se o plinofikaciji dijelova Hrvatske gdje još nema izgrađene mreže?

- Našu studiju o deplinofikaciji Hrvatske treba prije svega promatrati u svjetlu klimatske i energetske krize kojoj svjedočimo. Fosilni plin, zbog emisija metana, jednako doprinosi klimatskim promjenama kao i ugljen te ga nikako ne smijemo zvati čistim energentom samo zato što je nevidljiv. Plan deplinofikacije, koji smo napravili zajedno sa zagrebačkim Fakultetom strojarstva i brodogradnje, donosi nam nekoliko bitnih nalaza te nam dokazuje da je do 2035. u svim sektorima, poput energetike, sektora grijanja, transporta i industrije moguće napustiti plin.

Štoviše, vremenom to postaje ne samo ekonomski izvedivo, nego i isplativo te smanjuje našu ovisnost o uvoznom energentu. Time pridonosi otpornosti našeg gospodarstva, ali i otpornosti za proračune gradova, općine i samih građana. Više od četrdeset posto potrošnje svog plina u Hrvatskoj odlazi na Zagreb i gradove u njegovoj okolici. Stoga ćemo se posebno baviti dodatnom komunikacijom rezultata studije koji daju odgovore na pitanje kako se do 2035. kroz niz koraka osloboditi tako masovne upotrebe plina te ga skroz napustiti.

- Koji su to koraci?

- Radi se o nizu mjera za koje već danas imamo i dostupan europski novac. Primjerice, za širenje mreže centralnog toplinskog grijanja (toplane) tamo gdje je to isplativo, neki gradovi u panonskoj regiji su krenuli u razvoj lokalnog sustava grijanja baziranog na geotermalnim izvorima. Postoje dijelovi Zagreba i drugih gradova za proširenje centralnog mrežnog grijanja, posebno u zgradama s velikim brojem stanovnika. Doduše, postoje i tehničke i administrativno-političke teškoće da se to provede. Treba krenuti i s ciklusom podrške građanima da sami financiraju efikasnije uređaje, dizalice topline ili solarne toplinske sustave za grijanje vode u kućanstvima, ali teret te tranzicije ne smije pasti na leđa građana, nego je na državi i jedinicama lokalne samouprave na vrijeme krenu u planiranje tranzicije da oni koji su na rubu ili ispod granice energetskog siromaštva tamo ne ostanu.

Obnovljivi izvori su najjeftiniji

- Vlasnicima obiteljskih kuća to je u najvećoj mjeri preskupo, dok se u zgradama trebaju postići dogovori koji su ponekad nemogući, što vidimo i na primjeru postpotresne obnove?

- Ovdje je ključno započeti procesa na vrijeme. Doduše, na vrijeme bi značilo da se o napuštanju plina počelo razgovarati prije 10-15 godina. Trenutno ne vidimo procese u kojima se donose takve politike, a nema ni sustava podrške građanima od strane Vlade kako bi i građani sudjelovali u procesu dekarbonizacije društva. To se odnosi na šira pitanja od same deplinofikacije.

Naša studija pokazuje da je 2035. godina realna za taj cilj i ići ćemo s prijedlozima prema Vladi i gradovima kako bi se poduzele neke mjere koje su preporučljive i provedive. Želim objasniti da se ne bavimo mjerama koje rade dodatni pritisak na leđa građana te nije poanta da teret tranzicije podnesu oni. Preporuke za promjenu sustava idu onima koji odlučuju da se osigura okvir u kojem pojedinac ima priliku ostvariti te ciljeve te da ga se u tome podrži.

- U kojoj su mjeri danas obnovljivi izvore energije – vjetroelektrane, solari, dizalice topline – zastupljene u zadovoljavanju hrvatskih potreba za energijom?

- Neupitno je da su obnovljivi izvori energije poput sunca i vjetra trenutno najjeftiniji izvori za dobivanje energije. Gledajući projekcije, to se neće promijeniti te će biti samo još jeftiniji. Dodatno je bitno je naglasiti nekoliko trendova bitnih za Hrvatsku. Prvi je da imamo sramotno malo instaliranih solara te sada stvarno kasnimo za ostatkom Europe po implementaciji novih direktiva EK-a.

Pitanje je da li ćemo u Hrvatskoj postati aktivni sudionik te tranzicije ili ćemo ostati samo potrošač i konzument. Neke države poput Njemačke zadovoljavaju polovicu svojih potreba energijom iz obnovljivih izvora energije, što je golema brojka za tako veliko gospodarstvo. Važno je znati da je tamo pedeset posto vlasništva nad obnovljivim izvorima energije u rukama građanskih zajednica, energetskih zadruga, tako da je njihovi prihodi ostaju na lokalnom nivou i koriste se za dalji razvoj elektrifikacije i prometa na tom području.

Namjerno uzimam Njemačku kao najveće gospodarstvo Europe kao primjer jer upravo oni imaju instaliranih obnovljivih izvora energije u rukama građana dovoljno za zadovoljiti ukupne potrebe Hrvatske nekoliko puta.

- Gdje se najviše vidi to kašnjenje?

- Kasnimo s uvođenjem solarnih panela na način da građani budu sudionici te tranzicije i sami pokreću te projekte. Vlada tu nije pripremila teren i postoji cijeli niz barijera da bi se dogodio neki val investicija građana za solarnu energiju. Popravili smo se malo u izgradnji vjetroelektrana, no to su isključivo i dalje projekti velikih kompanija, ali oko takvih projekata se primjećujemo dešavaju i neke od najvećih korupcijskih afera.

Treba znati kako je tehnologija solara i vjetra jeftinija od svakog drugog energenta, ali postoji određena blokada da se uđe u strateški važan ciklus solarizacije Hrvatske. Imamo sramotno malo instaliranih solara s obzirom na potencijal i mogućnosti koje nam se pružaju te bi se odgađanje tranzicije u budućnosti moglo pokazati kao velika greška. Imamo potrebno znanje i infrastrukturu da se smjestimo na kartu novih tehnologija te doprinesemo globalnoj tranziciji i u isto vrijeme osiguramo desetine tisuća zelenih radnih mjesta.

Solari isplativa investicija

- U Istri se solari ugrađuju u velikoj mjeri. Ali, građani sjeverne Hrvatske su skeptični, neki se sjećaju prvih solarnih ploča, još od prije četrdesetak godina, koje nisu bile efikasne zbog manje sunca i hladnijih zima?

- Ako netko investira u solare, onda je to upravo sami sjever Hrvatske. Usporedba s vremenom od prije 40 godina jednostavno ne stoji u najmanju ruku na tehnološkoj razini. Pa u to vrijeme je jedva bilo telefona, a kamoli smartphonea. Tehnologija i efikasnost samih panela se jako razvila, a u posljednjih pet godina je eksplodirala i daje učinak da se solarni paneli isplate u roku od pet godina bez ikakvih subvencija.

Osim toga, ako ih se isplati instalirati u Njemačkoj ili Danskoj ili "sunčanoj" Belgiji, kako to da se ne isplati kod nas? Solarni indeks je iznimno visok u cijeloj Hrvatskoj i imamo idealnu situaciju za solarizaciju Hrvatske i to posebice na obali, ali i Slavoniji koja ima više sunčanih sati od nekih gradova na obali. Potencijal praznih krovova i javnih površina je ogroman, krovovi građana zjape prazni te bi sa nekoliko ključnih mjera mogli dovesti do proizvodnje 100 postoobnovljive struje u Hrvatskoj.

- Zašto ih država ne stavi pa njima grije ministarstva ili vojarne?

- To se i mi svakodnevno pitamo. Mislim da se radi o tihom bojkotu ideje da građani preuzmu proizvodnju struje u svoje ruku. Ali, to je na neki način i revolucionarna ideja i pravi put da se građani nađu na u poziciji gdje su neovisni pa ne čudi da nailazi na prepreke. Naravno da nam je uz to potreban i stabilan HEP te njegova demokratizacija i kontrola nad njime treba biti dio istog procesa. Građani trebaju imati pravo sudjelovanja i doprinosa u rješavanju energetske krize. Napokon, kad imate solare na krovu, kad se investicija povrati, otporniji ste i na financijske šokove te nove krize koje nam budućnost nosi.

- Kod nas inozemni trgovci električnom energijom nude građanima asistenciju u ugradnji solarnih ploča, dok HEP to ne čini iako bi si tako olakšao posao zadovoljavanja tržišta.

- Strategija HEP-a do 2030. bazirana je na nekoliko velikih hidroprojekata te na obnovljivim izvorima energije. Osim što se protivimo projektu hidroelektrane koja bi potopila Kosinjsku dolinu i iselila stanovništvo, fokus na obnovljive izvore energije je velik iskorak za HEP. Ono sa čime se HEP treba pomiriti je da nisu jedini akter u energetskoj tranziciji i da moraju olakšati građanima pristup instalaciji solara na svoje krovove.

- Građani postaju konkurencija HEP-u?

- Da, ako građani putem svojih solarnih krovova sami proizvode i prodaju električnu energiju, dolazi do stanovite konkurencije mada je ja tako ne bih nazvao te potencirao. Mislim da taj odnos što prije mora postat partnerski i nešto normalno. HEP mora dati dopuštenje da ste prosumer – proizvođač i potrošač – pa ako ste u sistem pustili više struje, da vam je plate. Njima to nije nužno u interesu, što sigurno utječe na sam administrativni proces i agilnost sustava da vam se to omogući.

- Pojavljuju se različite ideje oko TE Plomin. Iz Vlade se čulo da bi Plomin mogao postati elektrana na obnovljive izvore energije, vjetar i sunce?

- Tu se netko gadno zabunio u smislu prenamjene same elektrane. Ugljenu je već odavno mjesto samo pod zemljom te je postao neisplativ s obzirom na troškove emisija CO2. Plomin na ugljen mogao bi se ugasiti i prije 2033., kako je najavio premijer Andrej Plenković prošle godine na konferenciji u Glasgowu. Smatramo da Plomin na ugljen treba ugasiti najkasnije 2025. godine.

Hrvatska nema svoj ugljen, uvozimo ga iz Kolumbije i Južnoafričke republike gdje njegovo kopanje izaziva snažne društvene posljedice. Što se tiče same prenamjene Plomina, nakon što se razmontiraju obje jedinice termoelektrane, a kad već postoje dalekovodi i druga infrastruktura, onda bi HEP mogao tamo instalirati veliku vjetroelektranu ili solarnu elektranu. A zašto onda ne bi i ponudio građanima Istre udio u vlasništvu u toj elektrani, tako da građani mogu biti sudionici i suvlasnici u tom projektu. To bi i na simboličkoj razini bila jaka poruka.

Zero waste zbrinjavanje otpada

- Regionalni centri za gospodarenje otpadom, Kaštijun i Mariščina, ne funkcioniraju kako treba. Zelena akcija prozvala je ministra Davora Filipovića jer u novoj strategiji održivog razvoja navodi da je potrebno izgraditi još takvih centara. Što da se radi?

- Regionalni centri za otpad problematični su iz niza aspekata koji su okolišni, društveni i financijski. Sve ono na što smo upozoravali nažalost se pokazalo točnim na primjeru prvih centara Marišćina i Kaštijun. Kapaciteti, lokacije i tehnologija problematični su i kod novih planiranih centara, a problematičan nam je i sam taj koncept prevoženja otpada stotinama kilometara kako bi se u centrima pripremio za spaljivanje.

Umjesto toga, potrebna je decentralizacija sustava i znatnije ulaganje EU sredstava u lokalnu infrastrukturu. Prvenstveno se to odnosi na gradske/općinske sortirnice, kompostane i centre za ponovnu uporabu, kako bi se smanjila količina miješanog otpada, a potom i u postrojenja za lokalnu obradu miješanog otpada tehnologijama koje nemaju negativan utjecaj na okoliš.

Te su tehnologije primijenjene diljem Europe i jeftinije su jer se njima izbjegava potreba za spaljivanjem, budući da iz miješanog otpada izvlače znatne količine sirovina za novu industrijsku proizvodnju, a minimalni krajnji ostatak inertiziraju za cestogradnju ili sigurno odlaganje. To je prava cirkularna ekonomija, a ne planiranje spaljivanja u raznim industrijskim postrojenjima i spalionicama, što je i štetno i skupo te rezultira toksičnim pepelom i filterima čije je zbrinjavanje novi skupi problem.

- U Zagrebu grade sortirnicu i idu na mjere o kojima govorite?

- To je početak ciklus, izvlačenja sirovina iz otpada i prestanak spaljivanja. Previše sirovina završi u smeću i na predimenzioniranim odlagalištima, a dio tog otpada može se reciklirati i ponovno koristiti u proizvodnji, cestogradnji ili na drugi način. Na kraju, nekoliko postotaka otpada koji ostane može se zbrinuti, a ne da se u startu planira predimenzionirano spaljivanje koje dovodi do transporta i uvoza otpada. To bi za nas bio zatvoreni krug modela zero waste zbrinjavanja otpada.

- Hrvatska vlada odlučila je sudjelovati u dogradnji i nastavku rada nuklearne elektrane Krško. Je li, po Vašem mišljenju, nuklearna energija zelena energija i treba li je napustiti?

- Nuklearna energija nikako se ne može smatrati zelenom energijom, a još manje se može smatrati rješenjem za problem klimatskih promjena. Potez i najava Vlade zajedno sa slovenskom stranom o gradnji drugog bloka NE Krško je najgore što se može dogoditi planiranju hrvatske energetske budućnosti. Ako će cijeli proces dekarbonizacije energetskog sustava i rješavanje klimatskih promjena biti zasnovan na NE Krško2, onda smo posve promašili ideju.

Radili smo analizu u kojoj se pokazalo da se za cijenu novog bloka NE Krško može cijeli hrvatski i slovenski energetski sustav prebaciti na obnovljive izvore energije. Riječ je o svoti od jedanaest do četrnaest milijardi eura, za što se cijeli energetski sektor obje države obnoviti i bazirati na čistoj lokalnoj tehnologiji. To je enormno skupa investicija i nije jasno tko bi to platio. Danas se u Europi ne događa nikakva nuklearna renesansa, kako se to povremeno čuje -grade se tri-četiri reaktora i njihovi troškovi su enormno porasli.

- Znači, nema nuklearne renesanse?

- Daleko od toga. Neke se elektrane grade više od dvadeset godina te nisu odgovor na trenutnu krizu. Osim toga, važno je znati da je Krško jedina nuklearka u Europi koja se nalazi u crvenoj zoni seizmičke aktivnosti. Suludo je to ne uzeti u obzir i ulaziti u taj posao.

Podizanje razine mora

- Klimatske promjene donose do podizanja razine mora. To se vidi u Jadranu, neki gradovi su već ugroženi. Jesu li neki gradovi počeli s dizanjem obala, riva, da se ne poplave?

- Hrvatska pripada skupini zemalja koja je klimatski najrizičnija, imat ćemo cijeli niz problema i raznih utjecaja porasta temperature. Znanstvenici s PMF-a izračunali su da će se Jadran do kraja stoljeća podići 65 do 80 centimetara. Promjene u vidu poplavljenih riva već danas vidimo kad je olujno jugo. Ali, podizanje razine mora nije jedini problem koji prijeti gradovima na obali; u određenim razdobljima godine imati će ili premalo ili previše vode. Obrise toga vidimo već sada – sjetimo se požara kod Pule ili restrikcije vode u Istri. To su znaci onoga što nam nosi budućnost.

Svaki obalni grad trebao bi raditi svoje planove za obranu od klimatskih promjena – neki to već i rade. No, to ovde ostaje na razini strategije, a bitno je da se s razine planiranje krene u izvedbu tih mjera. Na nacionalnoj razini imamo strategiju prilagodbe koji je donijela Vlada, ali nije donesen akcijski plan koji je trebao trajati pet godina – i završiti iduće godine.

To nam je jasan pokazatelj koliko se pripremamo za trenutne i očekivane posljedice. Što dulje odgađamo planiranje, to će nam troškovi biti veći, posebice troškovi gubitaka u poljoprivredi, posljedice velikih nevremena. Nema sektora koji neće biti pogođen pa će tako ostaviti i velik trag na sektoru turizma.

- Hrvatska redovito sudjeluje na COP summitima. Neki poznavatelji kažu da nema ništa bez globalnog dogovora koji je teško postići. Hrvatska ne može mnogo napraviti sama – ukinuti jedinu termoelektranu, zaštititi se od podizanja razine mora, promovirati održive izvore energije?

- Imao sam priliku sudjelovati na više od deset UN klimatskih pregovora. To je, u ovom trenutku, najbolje što imamo u tom pogledu i jedino je mjesto za dijalog među vladama. Nema rješavanja problema bez dijaloga među zemljama, ali niti ne treba polagati sve nade samo u te dogovore pod okriljem UN-a. Svaka zemlja ima svoju odgovornost i svoje zadatke u tome.

Bez obzira koliko neka zemlja bila mala, poput Hrvatske, moramo napraviti sve što je moguće u borbi za ublažavanje klimatskih promjena. Kod UN procesa smo ponekad zadovoljni i kad se ne vraćamo korak unatrag, na već dogovorene stvari, nego idemo dalje na nove teme i ciljeve. Ne treba podcijeniti ni političku razinu i sporazum iz Pariza gdje su se vlade obavezale ograničiti porast temperature za 1,5 stupanj, što je ključno u toj priči. Iz tog jednog broja proizlaze sve druge politike i prakse na EU i nacionalnoj razini te je inzistiranje na tom cilju jako bitno, jer u odnosu na 2 stupnja doslovno nudi spas za milijune ljudi širom svijeta.

- Što može Hrvatska?

- Možemo učiniti mnogo više od zatvaranja Plomina ili podizanja obale. Bitno je i generalna ambicija i politička odgovornost od koje stalno bježimo kao da je to problem nekog drugog. Uz energetiku, možemo dekarbonizirati i prometni sektor, napraviti velike korake prema niskougljičnoj poljoprivredi i smanjiti da još uvijek veliki ekološki otisak od turizma. Ne mislim ni da Jadranom upravljamo onako kako treba.

Treba napraviti još niz lokalnih koraka kako bi pridonijeli globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, ali isto tako prvenstveno shvatiti da to radimo i zbog prilike koju ova tranzicija nosi kako bi osigurali kvaliteta života nas i naše djece.

Povezane vijesti

• Plominski zaljev dobiva novu lučicu i lungomare od dva kilometra
• Plutajući LNG "seli" iz Omišlja u Plomin
• U Plomin luci održana tradicionalna ribarska fešta