Ima četrdesetak stalnih stanovnika

Niti grad, niti selo, već istarski gradić!

Kao što su svi gradići u Istri imali taj status, imao ga je i Boljun. Ali, za mještane okolnih sela, Boljun je bio grad. Ne bi rekli "gremo u Boljun, nego gremo u grad". Jer imao je sva obilježja grada: školu, poštu, crkve, trgovine, mesnicu, pekaru, jednu ili dvije oštarije, nekoliko točiona gdje su ljudi iz konobe prodavali vino. U Boljunu je između dva svjetska rata moglo biti oko 350 stanovnika. Svaka od pedesetak kuća bila je naseljena, u štalama je bilo stoke. Danas u Boljunu živi četrdesetak stalnih stanovnika. Kada bi pribrojili one rodom iz Boljuna koji žive u Opatiji, Rijeci, Trstu…, i povremeno dolaze na starinu, bilo bi ih moguće šezdesetak, ispričao nam je Viktor Rogović, rođeni Boljunac

| Autor: Gordana Čalić Šverko
Pogled na Učku

Pogled na Učku


"Lupi e peccore", vukovi i ovce, jedna je od starih društvenih igara čija su polja, danas jedva primjetno, udubljena na kamenom županskom stolu u Boljunu. - Dva su igrača, jedan je vuk, dva veća kamenčića, drugi ovce, šesnaest manjih. Kamenčići se pomiču po sjecištima linija. Ovce preskačući vuka trebaju u što većem broju stići u «tor», prepričat će pravila ove igre Enco Jačić, Boljunac koju ju je u djetinjstvu često igrao i u tome, kaže, bio jako uspješan.

Jačića smo susreli kod županskog stola. Spremno je demonstrirao kako njegov pas reagira na naredbe izrečene na engleskom, talijanskom i španjolskom jeziku. Mješanca njemačkog ovčara nazvao je Scar. Ostao mu je ožiljak nakon jednog psećeg ugriza, a tragove svojih zuba ostavio mu je i poskok čiji je ugriz Scar preživio i to bez intervencije veterinara.

ggEnco Jačić i Scar

"Naš Boljun - niti grad - niti selo, često je svoj rubni položaj skupo plaćao, ali opstajao". Rečenica je to iz teksta ispisanog na info ploči na kojoj se još navodi da je ovaj gradić bio na svom vrhuncu od 15. do kraja 17. stoljeća. Imao je suce i župana, vlastite zakone. Boljun je, baš kao i neki poznatiji istarski gradići u okruženju, bio jedan od centara glagoljaške pismenosti, o čemu svjedoče originalni glagoljski natpisi urezani u kamenu, ali i brojni dokumenti sačuvani u arhivima: matične knjige, godišnji izvještaji o poslovanju bratovština, misali i brevijari.

Dominantnu poziciju u Boljunu, s pogledom na plodnu dolinu Boljunčice i planinski masiv Učke, zauzima dobro očuvan srednjovjekovni kaštel. Građen je i nadograđivan od 11. do 17. stoljeća. Putniku namjerniku pogleda uprtog u horizont lako je zamisliti kako su s tog mjesta branitelji 1612. promatrali dolazak vojske venecijanskih plaćenika iz pravca Plomina. Tada su od svih kaštela Pazinske knežije jedino Boljun i Pazin uspješno odoljeli napadima.

Uz sjeverni kut kaštela smještena su "mala gradska vrata", usmjerava nas Viktor Rogović kojeg zovu Vitomir. Rođeni je Boljunac. Roditelji su mu iz Katuna, a u Boljunu je proveo djetinjstvo i dio mladosti i potom se preselio u Rijeku gdje je radio u hotelijerstvu da bi se u mirovini vratio u rodni kraj. Njegovi su roditelji dolaskom u Boljun uselili u kuću čiji su prethodni stanari koristili kaštel, pa su ga i Rogovići dobili na korištenje i koristili sve do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Unutar bedema kaštela bila je šterna s vodom, malo vrta, malo voća, grožđa, držali su kokice i kuniće. Viktor je proveo djetinjstvo igrajući se u kaštelu. Ruševno je zdanje u međuvremenu obnovljeno. U njemu se organiziraju izložbe i koncerti, i pozornicom je tradicijske manifestacije «Zasopimo i zakantajmo po stare užance».

ggViktor Rogović

- Kao što su svi gradići u Istri imali taj status, imao ga je i Boljun. Ali, za mještane okolnih sela, Boljun je bio grad. Ne bi rekli "gremo u Boljun, nego gremo u grad". Jer imao je sva obilježja grada: školu, poštu, crkve, trgovine, mesnicu, pekaru, jednu ili dvije oštarije, nekoliko točiona gdje su ljudi iz konobe prodavali vino. U Boljunu je između dva svjetska rata moglo biti oko 350 stanovnika. Svaka od pedesetak kuća bila je naseljena, u štalama je bilo stoke. Danas u Boljunu živi četrdesetak stalnih stanovnika. Kada bi pribrojili one rodom iz Boljuna koji žive u Opatiji, Rijeci, Trstu…, i povremeno dolaze na starinu, bilo bi ih moguće šezdesetak, priča Viktor Rogović. Na pitanje kako se živi u Boljunu kratko odgovara - dobro!

- U našoj župi koja uključuje Boljun, Boljunsko Polje i Ravno Brdo mislim da se danas živi pristojno, solidno za ove uvjete, iako ima uvijek onih koji njurgaju. Međutim, kad se vratim u svoju mladost, u šezdesete godine prošlog stoljeća, kada sam otišao u Rijeku na školovanje, bilo je drugačije. Svi smo morali otići, jedni na školovanje, drugi trbuhom za kruhom, da li u Uljanik, u brodogradilište 3. maj ili Luku Rijeka, a treći su praktički bježali u Ameriku, Njemačku, Australiju, Kanadu.., tako da je to bio jedan egzodus, tih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Baš sam nešto razmišljao, da je s mojom generacijom to stalo, a onda se definitivno zaustavilo s tunelom Učka jer je otvorio putove prometne komunikacije. Boljunština i ovaj dio Istre ispod Učke postali su toliko blizu Kvarneru, Opatiji i Rijeci, školi, fakultetu, poslu, tržnici, i ljudi su našli egzistenciju u okruženju. Danas djeca idu u školu ili na fakultet u Rijeku, ali stanuju s roditeljima u Boljunu, to je jedna velika prednost jer se mladi zadržavaju u rodnom kraju. Naša djeca, djeca naših susjeda ostala su dobrim dijelom u Boljunu, na kampanji ili su se školovala, zadovoljan je Rogović.

gg

U gradiću se danas samo još jedna obitelj bavi stočarstvom, ali je u okolici nekoliko OPG-ova. U Boljunu je pržionica kave, poštanski ured koji radi dva puta na tjedan, Boljunska konoba, nadaleko poznata po gastronomskoj ponudi. Iz godine u godinu bilježi se porast dolazaka turista. U Boljunu je danas šest apartmana, ukupni kapacitet je 22 kreveta, u četiri smještajna objekta.

Turistički potencijali istarskog gradića veliki su, a zasnovani su na kulturno povijesnoj baštini. Crkva sv. Kuzme i Damjana potječe iz 12. stoljeća, kao i crkva sv. Fabijana i Sebastijana. Nalazi se na ulazu u gradić, uz nekadašnja Vela vrata porušena nakon Prvog svjetskog rata, kako bi se omogućio prolaz većim vozilima.

Svoje mjesto u Boljunu našao je i zavjetni žrtvenik Gaja Valerija Prisca, trgovca tkaninama iz Akvileje. Posvećen je nepoznatom božanstvu, a potječe iz razdoblja Rima. Uz njega je županski stol, podsjetnik na vremena kada je Boljun imao vlastitu gradsku upravu. Iako bi ga povjesničari umjetnosti tražili u blizini lože, gdje je gradska uprava javno vijećala i donosila odluke, ni najstariji mještani ne pamte da je ovaj stol ikad bio negdje drugdje nego se sada nalazi.

U loži su se sastajali župani i suci boljunskog komuna, a u kašći iza nje, prema informacijama s mrežne stranice Turističke zajednice središnje Istre, pohranjivalo se žito i ostali poljoprivredni proizvodi kojima su Boljunci plaćali svoje obaveze prema gospodarima. U Boljunu su se svake godine na Tri kralja birali župan od leta i sudac od leta. Uz njih upravu je vršilo i vijeće od deset sudaca koji su sačinjavali Mali komun.

gg

U unutrašnjosti župne crkve Sv. Jurja više je originalnih glagoljskih natpisa. Boljunski zvonik, zbog latinskog natpisa iz 1645. godine, ubrajaju među najstarije u Istri. Pažnju privlači i spomen ploča koju je župa Boljun 2010. godine podigla boljunskom župniku s uklesanim natpisom «Mirko Vekjet ( Trst 1902.- Dachau 1944.), župnik u Boljunu od 1933.-1943., nevin optužen, odveden u nacistički logor, uzoran i strpljiv tješitelj supatnika". Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su na zvonik objesili zastavu koju je župnik skinuo i sakrio u župni dvor, no otkrili su ga i završio je u zloglasnom koncentracijskom logoru.

Tristotinjak metara od boljunske župne crkve je kalvarija. Sagrađena je 1914. godine po uzoru na slične u središnjoj Istri. Do izvora Studenac i Perila u podnožju Boljuna, može se sići slijedeći put nizbrdo gdje su i ruševine crkve sv. Petra.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater