Često čujemo komentare da su prijašnja vremena bila bolja. Obično su to primjeri koji se osvrću na djetinjstvo i kako smo mi, koji smo stariji, imali ljepše djetinjstvo jer nije bilo toliko tehnologije. Osim toga, puno više vremena smo provodili vani i u interakciji s drugim vršnjacima.

Eh, sad, da je bilo jednako ovoliko tehnologije u doba druga Tita, tko zna kako bi naša djetinjstva izgledala. Koliko možemo biti sigurni da naše mame ne bi podijelile slike svoje djece pionira na Instagramu kao što danas objavljuju prvi zubić, prve korake i slično. Činjenica je da se tehnologija razvija brže nego ijedan drugi društveni segment i to nas plaši. Kao što ljude plaši sve nepoznato. U tom slučaju je najlakše nešto etiketirati kao opasno ili nepotrebno. Umjesto da gledamo tehnologiju kao sredstvo koje bi nam trebalo olakšati život.

Praktične prednosti

Ili stvarno smatrate da nam je bilo bolje kad smo čekali u redovima u lokalnom poštanskom uredu da bismo platili račune, umjesto uz pomoć dva klika danas? Možda su vam draža vremena kad ste raspored vožnje autobusa mogli vidjeti samo na autobusnoj stanici? Teletekst koristili za tv program umjesto guglanja što ima na tv-u? Radije kuhate stalno ista jela ili koristite kulinarske stranice da biste obradovali ukućane novim receptima? Naročito danas kad imate i opciju držati ekran uključenim dok kuhate. (Tako ne morate otključavati telefon svaki put kad završite s jednim korakom iz recepta).

Škola brzog čitanja i mudrog učenja provodi se u Puli, Poreču i Umagu

Što je to točno bilo lakše ili bolje prije? Znamo da edukacija nije jer na internetu danas možete naučiti apsolutno svaki zanat, barem osnove. Osim toga, online možete raditi i surađivati sa strancima, puno lakše nego ikad prije, završiti tečaj u nekoj drugoj državi, ali i prijaviti se za posao u inozemstvu. Više-manje sve radimo online - kupujemo odjeću, obuću i tehnologiju, učimo, plaćamo račune i lakše prebacujemo novac, vježbamo, šaljemo lokacije koristeći aplikaciju Google Maps i još puno toga.

Generalno gledajući, razvojem tehnologije su nam se otvorile nove prilike. Naročito jer smo putem interneta svi povezani, neovisno na kojem dijelu planeta bili. No, online svijet nosi i svoje nedostatke. Tehnologija se razvija brže nego što smo mi sposobni upiti sve nove informacije i tu nastaje problem. Lakše je nešto označiti negativnim, nego učiti nove vještine. Označiti tehnologiju kao nešto što ima negativan utjecaj, nego priznati da nam je uvelike olakšala život. Ne znamo niti što savjetovati mlađim generacijama, jer nemamo iskustvo iz prve ruke.

Ali, utjecaj tehnologije na djecu ne mora nužno biti negativan. Djecu se itekako može naučiti da se koriste tehnologijom na odgovoran način. To bi značilo da se što manje služe tehnologijom za pronalaženje informacija te da pametne uređaje koriste ograničeno. Samo što to onda znači da bismo se trebali i sami toga pridržavati. Što uopće nije lako. Jer se sve nalazi online.

Pripadnost grupi

Što je namjerno osamljivanje? Prekomjerno korištenje društvenih mreža i interneta općenito čini pojedinca usamljenim. Moderan paradoks koji je sasvim logičan, zapravo. Online interakcija može otvoriti mnoga vrata, ali se također stvara lažni osjećaj pripadanja određenoj skupini. Kažemo lažni jer kad se ugase mali ekrani, i pripadnost toj skupini nestaje. Ostaje osjećaj praznine, usamljenosti, koji ne možemo podijeliti s nekim tko to nije prošao.

Djecu treba učiti da sama donose zaključke, odluke i razmišljaju svojom glavom kad se nađu pred problemom

Kako bi se što duže zadržao osjećaj da nismo sami, online interakcije su sve češće i duže, što na koncu dovodi do novog sindroma koji stručnjaci nazivaju "namjerno osamljivanje". Namjerno osamljivanje nikako ne treba poistovjetiti s usamljenošću. Dapače, najlakše ga je objasniti primjerom na koji nailazimo svaki dan kad u kafiću ili na nekom drugom mjestu podobnom za okupljanje vidite nekoliko pojedinaca za istim stolom, a svaki od njih bulji u svoj mobitel. Možemo se složiti da ni odrasli nisu imuni na ovu pojavu.

Zapravo, ovaj potez je najlakše opisati kao bijeg iz realnosti. Zašto se suočavati s problemima i začkoljicama koje život voli postavljati, kad možemo pogledati na Youtubeu kako je neki influencer/influencerica zaradio/la prvi milijun dolara. Zašto razgovarati o određenom događaju, kad možemo podijeliti sve informacije na storyju i pratiti koliko je to ljudi vidjelo? Zašto kuhati kad se sve može naručiti brzom dostavom? Plus što sva hrana na slikama, zahvaljujući brojnim filterima, izgleda bolje nego ona pripremljena u domaćoj kuhinji.

O ovoj temi razgovaramo s Doris Perkov, voditeljicom i instruktoricom programa Škole brzog čitanja i mudrog učenja koji provodi u Puli, Poreču i Umagu. Pričamo o znakovima koji upućuju da dijete postaje ovisno o tehnologiji i kako pokazati djeci da nisu sama i kad nisu online. Doris nam otkriva s čime se ona susreće na dnevnoj bazi u komunikaciji s roditeljima i polaznicima svoje škole.

- Da, naišla sam na takve situacije. Danas je djeci mnogo toga dostupno, od informacija do raznih gadgeta. Sve na ekranu izgleda ljepše i zanimljivije, što dovodi do toga da je sve što nije na ekranu dosadno i nezanimljivo. Djeca polako gube sposobnost za maštanje, kreativnost i originalnost. Negativan utjecaj tehnologije na djecu vidimo kroz smanjene kognitivne sposobnosti, mogućnosti analize, sinteze i zaključivanja, koncentracije, fokusa i sposobnosti pronalaska rješenja u životu, kaže Doris.

Sposobnost zaključivanja

Ogleda se to, navodi primjere, što djeca više ne znaju adresirati pismo, očitati analogni sat ili vezati vezice na cipelama. Starijim generacijama je to nepojmljivo, ali činjenica je da se školski pedagozi i nastavnici susreću upravo s ovakvim situacijama, koje bismo mi stariji nazvali banalnima.

- U našoj školi fokusirani smo na djecu i njihovu moć zaključivanja. Primijetila sam da u nekim vježbama, na primjer, čitanja novog teksta s razumijevanjem, neovisno o svim detaljima koji se nalaze u priči, djeca teško zaključuju poantu priče ili dolaze do rješenja. Žalosno je to da se kod djece danas sve kasnije i kasnije stvara sposobnost zaključivanja, kaže Doris.

Razvoj tehnologije je također donio potrebu za zaštitom i to "na najjače", ističe naša sugovornica. Pedagozi nemaju ulogu kao prije, a to je da usmjere dijete na pravi put. Njihovo mišljenje je manje važno, a djeca imaju veća prava nego ikad prije. Više nisu dopuštene ni odgojne mjere na koje smo do prije dva desetljeća gledali kao na zakon. Djecu se minimalno kritizira, skoro sve im je dopušteno, da se ne bi osjećala izolirana, da bi ih se zaštitilo od neugodnih situacija. Koliko tek roditelja danas zove u ime svoje djece da bi ih prijavili na natječaj za posao? Starijim generacijama bi sama pomisao na tako što donijela neugodu.

Doris ističe da model "namjernog osamljivanja" djeca uče od roditelja.

- Kao što sve polazi od odgoja i primjera koje prvi postavljaju roditelji, tako je i s namjernim osamljivanjem. Prvenstveno sve kreće s odgojne razine, roditelji su prva karika u svemu, od postavljanja dosljednih granica u vremenu provedenom za ekranom, u komunikaciji - da razgovaraju sa svojom djecom o svim temama prilagođenim njihovom uzrastu, da ih socijalno uključuju što više, da se druže uživo s ljudima i, što smatram vrlo važnim, da ne pokušavaju sprječavati kod svoje djece trenutke neugode, kaže Doris.

Opasni trenuci neugode

U ovom slučaju možemo stvarno reći da su prijašnja vremena bila bolja. Prije, kad smo mi bili mali, nije bilo važno koje dijete je prvo izašlo ispred zgrade ili na ulicu da bi se igralo. Za njim/njom bi se stvorila horda djece, neopterećene detaljima tko je bio prvi i koju igru će igrati. Glavno je bilo da ih ima što više. Danas se djeca dogovaraju porukama na mobitelu tko će kada izaći da bi se izbjegla neugodna situacija čekanja ostalih ili takozvane izloženosti.

Izbjegavanje neugodnih situacija može biti kratkoročan potez, jer takve situacije najčešće dolaze neplanski, uz to što je sam pojam - neugodna situacija - vrlo širok. U takve situacije se može ubrajati ono što danas zovemo bullying, a prije smo zvali zadirkivanje, recimo, kad se djetetu s prekomjernom težinom kaže da je debeo/la.

Čak i spomenut primjer kada majke zovu da bi djecu prijavile na natječaj za posao, nije dugoročno rješenje. Principijelno ih se štiti od neugodnih pitanja na koje mogu naići tijekom telefonskog razgovora, ali ako dijete dobije priliku za razgovor, neće ga obavljati majka. Složili bismo se da je ovaj potez - dvosjekli mač.

Doris ističe da se današnja djeca jako teško nose s trenucima neugode ili neuspjeha jer roditelji preuzimaju na sebe puno više odgovornosti nego prije. Također nastoje djecu zaštititi što više - od uvreda, povreda i općenito situacija koje su starijim generacijama pomogle da se suoče s nepoželjnim trenucima u životu.

- Svatko mora proći neke trenutke kada nije sve idealno. Kada se tako nešto dogodi, najlakši je bijeg u virtualni svijet, gdje možemo biti bilo tko. Ovo "privremeno" rješenje djeca uče od malih nogu, gledajući odrasle.

Osim što bijeg od realnosti putem online kanala stvara kroničan osjećaj usamljenosti, pitali smo Doris i o drugim, dugoročnim posljedicama ovog sindroma. Objašnjava da na socijalnoj razini mlađe generacije gube sposobnost stvaranja kontakata i zbližavanja u stvarnom svijetu.

Bijeg od izloženosti

- U prividno sigurnom svijetu iza ekrana naša persona nije izložena koliko u stvarnosti, što nas lišava možebitnih kritika ili odbijanja. Zato mlađe generacije biraju ovakvu vrstu izloženosti, jer im je lakše sve podnijeti indirektno, kaže Doris.

Program Škole brzog čitanja i mudrog učenja je osmišljen na način da djeci pomaže izoštriti fokus i poboljšati kapacitete pri čitanju, učenju i obradi gradiva. Prekomjerno korištenje tehnologije ograničava rad mozga i očiju, što je direktno povezano s prirodnim razvojem dječjih sposobnosti kroz vrijeme.

- Djeca danas sve manje čitaju knjige, što znači da im i moć zaključivanja nije na poželjnoj razini. Zato se mi fokusiramo na mudro učenje, odnosno pomažemo djeci naučiti kako učiti kvalitetno i deducirati informacije koje su im vrlo dostupne, ističe Doris te dodaje da tehnologija neminovno ima i pozitivan utjecaj, čak i na razvoj djeteta. "Važno je samo da se vrijeme provedeno na internetu ograniči i koristi na kvalitetan način. Puno više informacija je dostupno djeci, što znači da im je lakše učiti nove stvari, naročito one koje ih jako zanimaju. Problem je što s vremenom internet postane jedini izvor informacija. Roditeljima bih savjetovala da sugeriraju djeci korištenje i drugih alata za učenje - knjiga, rječnika, enciklopedija, priručnika, a internet da koriste najviše kad je potrebno brzo doći do informacija."

Na ovaj način djeca se uče sama donositi zaključke, odluke i razmišljati svojom glavom kad se nađu pred problemom, kaže Doris te ponavlja da bi roditelji trebali svojim primjerom pokazati djeci kako ispravno koristiti internet.

Slobodno možemo reći da su prijašnja vremena bila bolja za razvoj djece i njihovih kognitivnih sposobnosti. Bez opcije da pitamo Google svaku sitnicu, morali smo se osloniti na vlastite osjećaje, iskustvo i maštu. Iako tehnologija može puno pomoći, nismo još uhodani u njihovom ispravnom korištenju, jer su i odrasli sve više ovisni o internetskim tražilicama. Ne moramo pamtiti važne datume i sastanke jer će nas alarm podsjetiti, nema spontanih izlazaka, da se prije toga ne istraže sve opcije. Tehnologija je produžena ruka ljudske lijenosti, to vidimo gdje god se okrenemo, no najveća lijenost je ona koja utječe na kognitivan razvoj najmlađih generacija, onih na kojima svijet ostaje.

Povezane vijesti

• TEHNOLOGIJA NOSI VELIKE PROMJENE, krucijalno je koliko su ljudi spremni za budućnost
• NOVE TEHNOLOGIJE, RAZVOJ ODRŽIVOG TURIZMA I SVIJET PODUZETNIŠTVA: Mladim talentima prilika za dokazivanje i stjecanje iskustva u istarskim tvrtkama i županijskim agencijama