Nedavno preminuli prof. Ante Toni Cukrov, svestrani prosvjetni i kulturni djelatnik Istre, napose Poreča, strastveno je istraživao povijest školstva u Istri i na tu temu napisao i izdao dvije knjige: "Između obrazovanja i denacionalizacije: Lega Nazionale i njezine škole u Istri krajem 19. i početkom 20. stoljeća" (2001.) i "U duhovnome logoru – hrvatsko školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine", tiskana 2021., javnosti predstavljena ovoga ljeta.

Ova njegova zadnja knjiga opsežno je monografsko izdanje, koje egzaktno, na znanstven način, ali podjednako tako i gotovo beletrističkom rečenicom, nerijetko “provokativnom”, na jednome mjestu donosi bogat sadržaj o bolnoj temi pokušaja programiranog odnarođivanja/potalijančivanja hrvatskoga naroda u Istri tijekom fašističke vladavine. Osobito djece i mladeži, tih najranjivijih i najosjetljivijih skupina svakoga naroda.

Potresno je njegovo kazivanje u predgovoru knjige „U duhovnome“, trogodišnjaka koji je dijelom djetinjstva proveo u logorima, i o postulatu kako pisati objektivno i bez emocija o povijesnim temama u kojima je i sam bio u žrtvom. Neka mu ovo bude hommage za sve ono dobro što je pokrenuo i učinio u prosvjeti i kulturi Istre. Uvodni, biografski intonirani tekst, objavljujemo u cijelosti:

Trogodišnji unuk logoraš s bakom

Dio djetinjstva proveo sam u talijanskim fašističkim logorima. Nakon kratkotrajnog travanjskog rata Dalmaciju su okupirali Talijani i postala je talijanski Guvernatorat. Moj je otok (op. pr., Prvić, ispred Vodica) iskićen talijanskim zastavama i karabinjerima sa smiješnim perjanicama na glavi. Imao sam nepune 3 godine i sam s bakom: otac u partizanima, majka, zajedno s mlađim bratom, u fašističkom zatvoru u Šibeniku čeka suđenje.

U rano jutro 18. srpnja 1942., u skladu s politikom guvernera Giuseppea Bastianinija, odnosno generala Marija Roattea, sve s blagoslovom samoproglašenog Poglavnika, svjesnim ili ne, jer riječ je ipak tek o 'kolateralnim žrtvama', na kućna vrata zalupaše dvojica Talijana: mlađi crnokošuljaš, drugi stariji, vojnik-rezervist. Baku i mene, trogodišnje dijete, istjerali iz kuće a stvari, uključujući i ulazna vrata, pobacali u vrt i zapalili. Bio je to kraj obitelji, familae finem, nikada se više nije sastala. Parobrod Topola Jadranske plovidbe d.d. iz Sušaka, da bi ironija bila veća, kojeg su Talijani 1941. rekvirirali kao ratni plijen, sada pod imenom Ammiraglio Viotti, skupljajući po šibensko-zadarskim otocima jednake, iz vlastitih domova izbačene 'sretnike', čiji su se srodnici usudili reći da ne žele tuđu okupaciju, dovezao nas u koncentracijski logor u uvali Jazi na sjevernoj obali otoka Molata, u talijansko „groblje živućih“, kako je logor nazvao šibenski biskup msgr. Jerolim Mileta. Bio je to sabirno-tranzitni logor za denacionalizaciju allogenih pod upravom Civilnog namjesništva u Zadru.

Tri mjeseca kasnije isti Ammiraglio Viotti, kojeg je narod Dalmacije zbog njegove stalne veze na relaciji Šibenik-Zadar-Molat s istom svrhom, nazvao Crnom Maricom, preživjele iz Molata prevezao je u Anconu. Od tamo nas poslali u internacijski logor na rubu sela Fraschette u nekakvoj pustoj izgubljenoj zavali podno brda Fumone u općini Alatri, provincija Frosinone u južnom Laciju, na drugoj strani poluotoka. U surovim uvjetima logora (al campo fu la fame più nera/u logoru je vladala crna glad) najveći je dobročinitelj masi od 4.500 logoraša slava bio msgr. Edoardo Facchini, biskup Alatrija, nastojeći olakšati teškoće logoraša. Iskrena mu hvala na tome.

Na proljeće sljedeće godine ponovno smo na Jadranu. U Loretu, tridesetak kilometara južnije od Ancone, domaćinu Svete kuće. A u Svetoj kući, po predanju, rođena je i odgojena Djevica Marija. Nakon muslimanskog zauzimanja Nazareta, na krilima anđela, Kuća je donesena najprije na Trsat ponad Rijeke a 3 godine kasnije u Loreto. Tako legenda. No Loreto

je i sjedište Ilirskog kolegija (Collegio Illyrico di Loreto), negdašnjeg kolegija namijenjenog obrazovanju hrvatskih klerika. Ovom prilikom bio je to vjerski zavod za interniranu mušku djecu iz Dalmacije (djevojčice - logorašice završiše u Rimu). (Naše premještanje iz Fraschetta u vjerske zavode u Loreto i Rim rezultat je inicijative Pape Pia XII. i tršćansko-koparskog biskupa msgr. Antonia Santina, rodom iz Rovinja, biskup riječki od 1933./38., potom tršćansko-koparski 1938./75.), koji je osigurao novac za “Julijance i Dalmatince”). Uredno su nam obukli nekakvu uniformu s kapom i maramom: postali smo figli della lupa (sinovi vučice), najmlađe kategorije balila. Škola i preodgoj, makar i na nepoznatom jeziku. Jezik i nije bitan: svoj, barbarski, kako kažu oni više civilizirani, ionako moramo zaboraviti jer trebamo postati bambini italiani.

Golgota bježanja i skrivanja

Tako do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Nakon toga drugi čin talijanske epizode, ovaj puta prava golgota: osamdesetdnevno i devestokilometarsko !!! bježanje, lutanje šumskim stazama, prašnjavim i blatnjavim poljskim i seoskim puteljcima: Gli slavi avevano avuto modo, per la massima parte, di tornare fortunosamente e faticosamente a casa. (Slaveni su, u većini, imali priliku da se na sreću i mukotrpno vrate kući).

Skrivanje po seoskim dvorištima i štalama domaćina Talijana u obostranom strahu od susreta s pristiglim nacistima. Taj bi susret za nas značio kraj a za našeg domaćina, dobrodušnog Giovannija, besplatni izlet u jednom pravcu s transportom u nacistički Dachau. A iz tog ih se pakla malo vratilo. I tako od Loreta najprije do više od 500 kilometara dalekog Trsta. Tu, nažalost, saznasmo da su oca na pravdi Boga strijeljali partizani. Baka ostala bez sina jedinca, ja bez oca hranitelja. Majka, na vlastitom, presudom tuđeg, okupacijskog Tribunale speciale del Governatorato di Dalmazia u Šibeniku, izdržava desetgodišnju robiju u venecijanskom Carcere di Santa Maria Maggiore. Mlađi brat, već dvogodišnjak koji je s majkom, čekajući suđenje, i prohodao u šibenskom zatvoru!, s nekom tetom najprije u logoru na otoku Zlarinu, blažom verzijom Molata, potom na rodnom otoku. S tom gorkom istinom nastavila se kalvarija pješačenja „obogaćena“ mojim stalnim trčkaranjem, sada četverogodišnjaka, od grupice do grupice sumještana i supatnika s plačućom dječjom molbom „čekajte moju babu“.

Povratak kući nakon 530 dana progona

Od Trsta preko Ilirske Bistrice do Rijeke. Kamionom natrag u Trst i novo pješačenje istim putem, valjda da dobro upamtimo, u Rijeku sa zaustavljanjem u Ilirskoj Bistrici. Ovdje ipak donekle svjetlije - mogli smo se sporazumjeti. I opet nekakav brod do Zadra i novo bježanje i skrivanje, ovom prilikom od bradonja s crnom šubarom i kokardom, jer susret s njima put je bez povratka, do šibenskih otoka i definitivnog povratka nakon punih 530 dana progonstva i 80 dana od bijega iz Loreta, na popaljeno i prazno ognjište, na blagdan sv. Kate, 25. studenoga 1943. godine.

Dakako, vrlo je malo izravnih sjećanja na ovo vrijeme. Ono malo što je ostalo u podsvijesti dobro je zacementirano. Da su moje djetinjstvo, odrastanje i mladost dobrim dijelom određeni ovim događanjima izvan je svake sumnje.

Pisati sine ira et studio

S takvim „pedigreom“ teško se upuštati u bilo što, a u prizivanje istine na to vrijeme posebno. Da bi se čovjek uhvatio u koštac s materijom o kojoj govori ova studija trebalo je smoći puno mentalne snage, rukovodeći se principom sine ira et studio, kako bi se izdigao iznad svega proživljenog, osobnih trauma i frustracija izazvanih strahotama logora i ratom uskraćenog djetinjstva ali i poslijeratnog odrastanja. Kako se izdići iznad svega toga? Kako se izdići i nad svu prisutnu literaturu rasijanu u raznim publikacijama u vrijeme i poslije velike svjetske kataklizme koja bi trebala opravdati zaposjedanje tuđeg dvorišta, a danas još i razbacane po internetu s iredentističko-esulskim lamentacijama za gubitkom sue patrie? U svojem deliriju zaboravljaju da vlasnike njihovih smiješnih perjanica na kapama čak 90-orice karabinjera na moj otok nitko i nikada nije zvao! A došli su. Rekli to je naše. Popalili, pozatvarali i internirali one čiji je jedini grijeh bio da su htjeli biti svoji na svojem i ostati to što jesu.

Kako odvojiti politiku i fašizam od moguće patnje malog, običnog talijanskog čovjeka, skromnog Giovannija… koji je riskirao vlastiti život i život svojih najmilijih ne bi li ti pomogao? Tebi, dječačiću iz za njega susjedne, ali daleke Dalmacije, o kojoj je eventualno nešto načuo kao svojoj novoj provinciji, koji s politikom nema veze. Da bi se izašlo iz pakla opasnosti od subjektivnosti na svjetlo se može samo dokumentacijom (…).   Nije mi ni na kraj pameti poistovjećivati talijanski narod s velikotalijanizmom i iredentom a najmanje s fašizmom i za talijanski narod fatalnim, budući je i sam prošao svojevrsnu golgotu u tom turbulentnom vremenu. Uostalom, tko nam je pomogao pri bijegu iz Loreta nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.? Običan, mali čovjek, tko zna kojeg sve imena. Nazvao sam ga Giovanni. A bez pomoći raznih Giovannija, Giorgia, Pietra, Luigia, Giuseppea, Paola… teško bismo uspjeli izvući glavu iz besmisla, ovog puta, nacizma. Premda su činjenice o kojima govori rasprava često tvrde, nastojao sam da nikad ne poistovjetim narod i politiku ma koje boje bila.

Povezane vijesti

• Otvorene prijave za peto izdanje natječaja: Moć fotografije u pripovijedanju priče
• JOŠ NISMO SHVATILI DA JE TURIZAM PRIČA: Dio turističke ponude jednako vrijedna hrani, suncu i moru
• "BIO SAM POSLJEDNJI KONTAKT SLOBODANA MILOŠEVIĆA SA SVIJETOM. Večer prije smrti vidio sam mu suze u očima"