Općepoznata prekretnica na Zapadnom bojištu Drugog svjetskog rata protiv nacističke Njemačke jest saveznička invazija na sjevernu francusku regiju Normandije ("Operacija Overlord") koja je počela 6. lipnja 1944. godine. Vrhovni saveznički zapovjednik, američki general Dwight D. Eisenhower, želio je da se provedu dodatne operacije "čišćenja" francuskih luka da bi savezničke formacije mogle biti raspoređene brže i na široj fronti nego što je to bilo izvedivo unutar ograničenog normandijskog mostobrana. Krajnja posljedica tih, prvenstveno američkih želja, bila je "Operacija Dragoon" u kolovozu 1944., kada je desantnom akcijom oslobođena i južna Francuska.

Ljubljana Gap Strategy

S druge strane, britanska strana, konkretno premijer Winston Churchill i većina njegovog ratnog stožera smatrala je da se operacija na sredozemnoj francuskoj obali dogodila na krivom mjestu. Prema engleskom vodstvu, trebalo se koncentrirati na poduhvat koji je bi brže završio tada sporu talijansku kampanju (Saveznici su bili blokirani na tzv. Gotskoj liniji) i omogućio jedno iznenadno napredovanje kroz Ljubljansku kotlinu (Ljubljana Gap) prema Beču i ostatku Središnje Europe. U međuvremenu, Britanci su prihvatili Titov partizanski pokret kao jedinu savezničku snagu na jugoslavenskom prostoru, a otok Vis pod kontrolom Titovih jedinica bio je i kontakt-baza britanskih snaga.

Podsjećamo da je cjelokupni prostor sjevernojadranske obale od jeseni 1943. bio pod direktnom kontrolom Hitlerovog Reicha, u sastavu posebnog vojnog područja pod dezignacijom "Operacijska zona Jadransko primorje".

Iskrcavanje britanskog tenka "Crusader I" (Izvor: Imperial War Museum)

Jedna pretpostavka Churchillovog insistiranja za intervenciju u sjevernom Jadranu i prodora prema središnjoj Europi bila je i dalekosežno preduhitriti sovjetsko napredovanje prema istome tome području. Doista, u vrijeme sovjetskog zauzimanja Beograda (listopad 1944.) i čvršće Titove povezanosti sa Sovjetima, osim stalnog američkog odbijanja Churchillovih planova, sve je odlučnije postajalo i protivljenje samog Josipa Broza Tita.

Sukladno jednoj izjavi Winstona Churchilla na konferenciji u Quebecu 1943. da treba zabiti nož u jadranski pazuh (eng. armpit, opis izgleda sjevernog Jadrana), tijekom ljeta 1944. planirana je operacija britanskog iskrcavanja na zapadnoj obali Istre s ciljem brzog napredovanja lakih oklopnih jedinica prema Ljubljani i, kasnije, Beču. U Teheranu je, naime, američki predsjednik Roosevelt bio sklon podržati intervenciju u Istri, ali do 1944. mišljenje je kristalizirao u "to na što sam mislio u Teheranu bio je niz manjih napada na Istru u slučaju da je došlo do njemačkog povlačenja iz Grčke. To se, međutim, nije još dogodilo i izgleda da je Tito sada u puno slabijoj poziciji nego onda".

Operacija "Gelignite"

Na Drugoj konferenciji u Quebecu u rujnu 1944., Winston Churchill ponovio je potrebe za savezničkim iskrcavanjem u sjevernom Jadranu i brzog prodora do Beča. Početkom listopada, elaborirana je ambiciozna operacija kodnog naziva "Gelignite", koja je sada podrazumijevala iskrcavanje na otoku Krku i u Rijeci. Konkretno, ovu su operaciju stopirali Amerikanci: ponovno su odbijali pomicati savezničke snage s francuske bojišnice.

Zračni napad navođenim raketama na utvrđenje na brdu Tovar na Lošinju. Napad su izveli južnoafrički zrakoplovi tipa Bristol Beaufighter u sklopu britanskih snaga (Izvor: saafww2pilots)

Otok Lošinj se od kapitulacije Italije 1943. pokazao dinamičnom zonom kretanja snaga i strateške važnosti. Od tada su ga nakratko bili zauzeli četnici pa partizani pa konačno Nijemci. Posljednji britanski plan za sjeverni Jadran podrazumijevao je zauzimanje upravo Lošinja, a planiranje te operacije, nazvane "Antagonise", kreće u prosincu 1944. godine. Treba naglasiti da su Britanci tada izvodili niz pomorskih napada i diverzija oko Lošinja, a njemačka utvrđenja na otoku napadali su i laki bombarderi.

Odlučno napredovanje sada već jugoslavenskih snaga prema zapadu (Rijeci) i koncentracija savezničkih snaga u utrci za Berlin sa Sovjetima tijekom ranog proljeća 1945. učinile su i ovaj plan strateški nepotrebnim. Čak i da su Britanci u jednom trenutku zauzeli Lošinj, nema sumnje da bi to bilo privremenog karaktera, s obzirom na način kako je razgraničenje između Italije i nove Jugoslavije teklo u poslijeratnom razdoblju.

Povezane vijesti

• Priča o jednoj od mnogih nestalih Pula: ZABORAVLJENA ČETVRT SV. POLIKARPA
• CIVILNI HIDROAVIONSKI PROMET U PULI Prije 88 godina: Od Pule do Venecije avionom za 50 minuta
• Pulski aerodrom bio je važna točka lovačke avijacije u najzapadnijem dijelu protuzračne obrane Jugoslavije. BIO JE I ŠTIT TITOVE REZIDENCIJE NA BRIONIMA