LIŽNJANAC PATRIK SEVER
"Pulska bolnica nikad nije imala ovako tešku operaciju. Davali su mi jedan posto šanse da ću preživjeti"
Pulska bolnica nije nikad imala ovako tešku i zahtjevnu operaciju. U tom bi trenutku bilo najlakše da su mi amputirali noge. Ali stvarno su dali sve od sebe i pokazali da je bolnica na nivou. Prva operacija je trajala deset sati, a ljudsko srce obično ne izdrži duže od pet. No, održavalo me jako puno toga, a prvenstveno ljubav i vjera. Ne vjera u smislu vjeroispovijesti, nego vjera u bilo što. Ona mora postojati, kaže Sever
Patrik Sever (Snimio Milivoj Mijošek)
Ližnjanac Patrik Sever, koji je u rujnu doživio tešku prometnu nesreću vozeći motor na Šišanskoj cesti, trenutno se, nakon šest zahtjevnih operacija i 39 dana boravka u pulskoj Općoj bolnici, oporavlja kod kuće. Sever je preživio pravu životnu dramu jer, kako je rekao, nije bilo mnogo nade za preživljavanje, a spasili su ga liječnici, odnosno kako ih on radije naziva - "virtuozi života". Usto, smatra da su veliku ulogu u njegovoj borbi za imali i ljubav i vjera.
Tijekom prve i najveće operacije primio je čak 18 litara krvi, a na zahtjevnom 10-satnom zahvatu radilo je pet kirurga. Iako to nitko nije očekivao, Sever se od posljedica teške nesreće oporavlja vrlo brzo i stoga bi do Božića, kako su to, kaže, predvidjeli doktori, mogao stati na noge.
- Prvotno, sam početak operacije je bio katastrofalan, nisu mi dali jedan posto za preživljavanje. Pulska bolnica nije nikad imala ovako tešku i zahtjevnu operaciju. U tom bi trenutku bilo najlakše da su mi amputirali noge. Ali stvarno su dali sve od sebe i pokazali da je bolnica na nivou. Prva operacija je trajala deset sati, a ljudsko srce obično ne izdrži duže od pet sati takvim tempom, kad je na operacijskom stolu. No, održavalo me jako puno toga, a prvenstveno ljubav i vjera. Ne vjera u smislu vjeroispovijesti, nego vjera u bilo što. Ona mora postojati. Mnogi prijatelji islamske vjeroispovijesti su molili za mene i davali mi podršku. Osjećao sam da je nešto bilo uz mene, nešto više. Srce ne bi izdržalo da nije bilo ljubavi. Znao sam da me čekaju tri cure - supruga i kćerke koje obožavam i znao sam da se moram boriti, kaže Sever, dodavši da su 24-satna pomoć i briga supruge Natalije, ali i podrška čitave zajednice, za njega nemjerljivi.
Svjestan svega
Vratimo se na kobni ponedjeljak 19. rujna, rano ujutro. Dok se vozio motorom Šišanskom cestom, oko 7.15 sati na Severa je naletio osobni automobil koji mu je oduzeo prednost. On je, ističe, bio svjestan situacije, sve do dolaska na hitnu pomoć.
- Nakon sudara osjetio sam strašnu bol i bio sam u stanju šoka. Cijela ruka mi je bila razmrskana, noge su mi bile praktički izvijene. Bilo je strašno i znao sam da me čeka još boli. Mi bajkeri smo naučeni na padove, ali najgora je stvar ta bol za koju znaš da će trajati. Imao sam već iskustvo da sam pao s motora, ali nikad nisam imao sudar s drugim vozilom. Što je najgore, tom sam cestom prošao milijun puta i nikada nisam vidio niti jedno vozilo, niti mačku da je izašla iz te ulice. Da bi peh bio još veći, išao sam na sastanak koji nije bio tog dana, već dva dana kasnije. Krivo sam vidio. Bilo je sedam ujutro, ali nisam vozio brzo, nisam letio, prepričava Sever.
U tom mu je trenutku, nakon nesreće, napominje, jako važno bilo da ne zovu njegovu suprugu kako je ne bi šokirali vijestima. No, i kad su to učinili, policijski su službenici, ističe, bili na vrhuncu zadatka.
Najviše su mu u nesreći stradali donji ekstremiteti, a trenutno uz pomoć fizioterapeuta vježba punom parom kako mu mišići ne bi atrofirali. U operaciji mu je, pokazuje nam, lijeva potkoljenica kompletno reparirana, dok je na desnoj nozi zahvate radilo nekoliko liječnika, od kuka na dolje. Operirana mu je i ruka, a kako kaže, izgubio je prst na ruci i lijevu glasnicu, koja je nepovratno oštećena.
Virtuozi života
Nakon gotovo 40 dana provedenih u Općoj bolnici Pula, izrazio je želju javno zahvaliti cijelom kolektivu, od kuhinje do ravnateljice, za sav trud i napor koji svakodnevno ulažu za sve svoje pacijente i detaljnije ispričati kako je proteklo liječenje. Ističe da su svi oni imali izvanredan psihološki pristup prema bolesnicima.
- Nakon teške prometne nezgode i neizvjesne prve velike operacije te pet naknadnih, mogu samo reći da sam sretan da Pula i Istra imaju novu vrhunsku bolnicu. Mnogi naglašavaju nedostatke, ali budući da sam osobno prošao operacijsko liječenje u staroj mornaričkoj bolnici, razlika je vidljiva i slabovidnima. Moderno opremljene operacijske sale, odvojeni odjeli bolnice i ambulanti, povezanost, sanitarni uvjeti u svakoj sobi - sve je to za svaku pohvalu. No, sve to ne vrijedi bez ljudi koji tu rade i daju sve od sebe za dobrobit pacijenata. Hitna je brzim dolaskom i transportom do bolnice započela ovu borbu, ali svaki korak su napravili vrhunski i brzo. Ako krenem od Odjela anestezije (šok soba), gdje sam nakon buđenja iz kome proveo još par prisebnih dana, ne znam kome se više a kome manje zahvalit. Primjerice, dr. Šuput mi je ostao duboko u sjećanju svojim pristupom i načinom razgovora u kojima je ulijevao pozitivu. Medicinske sestre, i muškarci i žene, također svojom predanom brigom ostali su mi u dobrom sjećanju. Pogotovo sestra Robertina, koja je u vrijeme jutarnje njege i najveće boli bacala okretanje polomljenog tijela na zezanje i naše "grljenje". U fazi suza i boli, ja sam se zbog toga smijao. Još kad mi je rekla da je iz Medulina, bilo mi je puno draže jer smo se mogli i "častiti" onako kako samo mi Ližnjanci i Medulinci znamo, raznim usporedbama, priča naš sugovornik.
Najduže je, kaže, boravio na Odjelu traumatologije, no i ti su dani prošli ugodno i brzo, ponajviše zbog djelatnika koji su, napominje, davali sve od sebe da svim pacijentima olakšaju boravak.
- Od vrhunskog dr. Gusića koji u svakoj viziti svakom pacijentu pristupa osobno do dr. Palaversića koji mi je sa svojim timom spasio život i kroz sve vrijeme boravka maksimalno brinuo o mom oporavku. Cijeli tim, doktori Močenić, Lakošeljac, Ćelović, Doblanović, Barbić, Gluhačić i Petrinović su jednostavno virtuozi života i na svakom dodiru sam im zahvalan. Uz njih i anesteziolozi, anestetičari, instrumentarke... Svi ti ljudi su više od plemenitog. Na samom odjelu, medicinske sestre i braća su me također ostavili bez riječi. Svaki odjel ima svog "dobrog duha", a to je ovdje bio Vlado. Svaki dan ujutro pozitiva, adrenalin, nešto poput trube u vojsci, nakon njegovog ulaska nema tmurnog lica. Pa Miki-Miodrag koji me, kad sam već psihički počeo padati i digao ruke od fizičkog izgleda, u jednoj noćnoj smjeni ošišao i obrijao. Toliko me to napunilo pozitivno da sam živnuo instant. Od ženskog dijela najdraže su bile tete s kolicima opijata, pogotovo uvečer. Znale su po samom glasu procijeniti što treba, opisuje Sever svoj boravak u bolnici. Ističe da su ondje na svakom koraku "mali zupčanici koji rade da cijeli sistem održe funkcionalnim".
Motor se raspao
- Iako je nama to nevidljivo kada dođemo na pregled, ali svi ti ljudi se doslovce trgaju da odrade svoj posao. Sanitet također, od jutra do noći razvoze nemoćne i doslovce ne staju. Uz sve to moramo shvatiti da su zdravstveni djelatnici također ljudi koji imaju svoje obitelji, ali jutro, noć, vikend, blagdan, to je njima isto. Oni moraju svoje odraditi jer bolesni nemaju radno vrijeme. Hitne operacije ne biraju termin. Na nama je samo da pokušamo cijeniti njihov trud i zalaganje, poručuje Sever.
Ističe da su doktori jako iznenađeni brzinom njegova oporavka, no i da je to zasigurno zbog vedrog duha i optimizma.
- Tijelo je podešeno da se samo oporavlja, ali sve je do glave. Ako glava ne misli pozitivno, nema oporavka. Kloneš puno puta, ali uvijek je tu borba, želja za preživljavanjem i životom. U ovom trenutku vidim koliko vrijedi korak, koliko vrijedi šetnja i odlazak do mora. Uzeti čaj ili kavu, sjesti na obalu i gledati u more. Meni je to trenutno neprocjenjivo, osobito što sam prije konstantno bio u pokretu i radio po 12 sati dnevno, kaže Sever.
Motor koji je tek minulog ljeta kupio, nakon što mu je to bila višegodišnja želja, u sudaru se, kaže, raspao u "sto komada". Supruga dodaje da je osobno slagala dijelove i da, iako je kostur motora u dva komada, plastičnih komadića prebrojala je čak 92.
- Ja sam osoba koja najviše na svijetu obožava motore i jako me pogađa što ga više nikad neću moći voziti. To je dogovor moje supruge i mene, zaključio je Sever.
Vječito sam Che Guevara, a Glas Istre čitam svaki dan
Budući da slovi kao jedan od najčešćih komentatora članaka Glasa Istre na Facebooku, gdje često izražava svoje mišljenje o raznim političkim i društvenim temama, priliku smo iskoristili da Severa upitamo što ga na to potiče. Kaže da, otkako se krenuo baviti poljoprivredom, pauze od posla koristi za odmor i čitanje novinskih tekstova, koje potom komentira.
- Vječito sam neki Che Guevara, boli me nepravda, a nekad i volim provocirati i "baciti bombu". Nekad odustanem, nekad možda i prijeđem granicu i naljutim nekoga, ali često su komentari urodili plodom. U kontaktu sam s političarima i znam da prate komentare kad ih se bocne, kaže Sever, dodajući da je "dijete Glasa Istre" te da se sjeća velikog broja članaka pisanih godinama unazad.
- Čitam Glas Istre svaki dan, jedino tih 39 dana u bolnici nisam. Čak i taj dan, kad sam imao nesreću, stavio sam Glas Istre u kufer motora da ga kasnije pročitam uz kavu, kaže Sever.
Komentari su mi dali snage
Desetak dana nakon nesreće, čim se malo oporavio, Sever je iz bolnice objavio status na Facebooku u kojem se zahvalio svima koji su mu pomogli. Objava je naišla na veliki odjek.
- Nakon što je Glas Istre prenio moju objavu, tek sam bio došao s operacije, još u stanju šoka, i jako me dirnulo što je bilo toliko komentara na članak, što od poznatih, što nepoznatih ljudi, pa čak i onih s kojima nisam u dobrim odnosima. Svi su zaista bili puni pozitive i podrške, a mene je to napunilo nekom dobrom energijom i dalo mi snage za dalje, kaže Sever.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
