In memoriam

Preminuo prof. dr. sc. Stjepan Vukušić, književnik i jezikoslovac

Odlazak prof. dr. sc. Stjepana Vukušića ostavlja doista neispunjivu prazninu u ljudskome, književnom i znanstvenom, intelektualnom i moralnom smislu, kao primjer iznimno uljuđene osobe i neusporedive osobnosti čiji tragovi ostaju u mnogim naraštajima

| Autor: Boris Domagoj BILETIĆ
Stjepan Vukušić (Stinica kod Senja, 11. IX. 1931. – Pula, 31. X. 2022.)

Stjepan Vukušić (Stinica kod Senja, 11. IX. 1931. – Pula, 31. X. 2022.)


Otišavši tiho i jednostavno se vrativši prirodi prema svojoj posljednjoj želji, prije nepuna dva tjedna preminuo je književnik i znanstvenik – Čovjek, Profesor i Kolega – velik i samozatajan intelektualac Stjepan Vukušić.

Vijest je do javnosti dospjela tek sada i najmanje, zapravo jedino što možemo učiniti jest oprostiti se na ovaj način od njega koji za sobom ostavlja doista neispunjivu prazninu u ljudskome, književnom i znanstvenom, intelektualnom i moralnom smislu, kao primjer iznimno uljuđene osobe i neusporedive osobnosti čiji tragovi ostaju u mnogim naraštajima ne samo pulskih i istarskih studenata hrvatskoga jezika, u temeljima ovdašnjega visokoškolskog obrazovanja, dakle i Sveučilišta "Jurja Dobrile" u Puli, u početcima sustavnoga i ozbiljnog nakladništva kako knjiga tako i časopisnoga izdavaštva i, uopće, kreativnoga, kulturnoga života ovoga grada, ovoga kraja te hrvatske književnosti i znanosti.

Profesor, znanstvenik, književnik

Pučku je školu završio u Jablancu, Gimnaziju u Senju i Filozofski fakultet 1957. u Zagrebu: diplomirao je jugoslavistiku, ruski jezik s književnosti i francuski jezik kao pomoćni predmet. Na istom je fakultetu 1981. stekao doktorat filoloških znanosti radom "Usporedbe dvaju novoštokavskih naglašavanja – stiničkog i Daničićeva".

Predavao je kao gimnazijski profesor u Krku školske godine 1958./59. hrvatski jezik, a već 1959./60. i daljnjih pet godina hrvatski i latinski jezik te filozofsku skupina predmeta – filozofiju, logiku i psihologiju.

Od 1965./66. školske godine do umirovljenja 2001. predavao je hrvatski književni jezik na Pedagoškoj akademiji, kamo ga je kao već istaknutoga mladog profesora osobno pozvao i primio Tone Peruško, odnosno na Filozofskom fakultetu u Puli, od 1984. kao redoviti sveučilišni profesor.

Radio je u uredništvu časopisa "Istarski mozaik" i "Istra" te bio urednikom i priređivačem knjiga u ediciji "Istra kroz stoljeća". Bio je članom Odbora za dijalektologiju Razreda za filologiju HAZU i jedno vrijeme Uredničkoga vijeća časopisa "Jezik". Član Društva hrvatskih književnika postao je 1972., a koncem 1980-ih i 1990. sudjeluje u pripremama za osnivanje te u osnutku Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Od proze "Oproštaj" (časopis "Novela – film", Zagreb, 1953.) književne radove različitih rodova i vrsta objavljuje gotovo neprekidno preko šest desetljeća. Tomu se od prve polovice sedamdesetih godina pridružuju i jezikoslovni radovi.

Brojna objavljena dijela

Objavio je djela: "Burobran" (novele i crtice), 1970. i 1976., "Da život ne pogaziš" (pjesme), 1973., "Svijet pod listincem" (kratki roman), 1979., "Knjiga s devet naslova" (pjesnički ciklus "Tragom Premilovca" u zajedničkoj knjizi), 1982., "Uskraćene blagosti" (roman), 1982., "Usporedbe dvaju novoštokavskih naglašavanja – stiničkog i Daničićeva: Prilog za uporabnu normu hrvatskoga književnog jezika" (jezična studija; disertacija), 1980. i poseban otisak 1982., "Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog dijalekta" (monografija), 1984., "Iznad pelina" (pjesme), 1989., "Svjetlost ognjišta" (pjesnički ciklus "Zbjegari" u zajedničkoj knjizi), 1993., "Podgorski vjetar" (roman), 1996., "Duh u kamenu" (roman), 1997., "Zvijezde nad Gočanom" (roman), 2003., "Podgorski nokturno", 2003., "Admiral" (roman), 2004., "Za mlade svih godina" (novele i priče), 2005., "Tuđin među svojima" (roman i dvije pripovijesti), 2006., "Naglasak u hrvatskome književnom jeziku", suautori Ivan Zoričić i Marija Grasselli-Vukušić, (Knjiga četvrta Velike hrvatske gramatike), 2007., "Zemaljskom usprkos" (pjesme), 2007., "Hrvatski zemljovid" (pjesme), Zagreb, 2011., "Istosmjerne priče" (proza), 2014., "Dok sunce sja", 2014. te "Eseji i zapisi" u ediciji "Istra kroz stoljeća", 2018.

Pjesme i prozne crtice prevođene su mu na esperanto, slovenski, talijanski i njemački jezik. Pjesmama i prozom predstavljen je u brojnim zajedničkim knjigama, antologijama i panoramama. U istarskom je književnom prostoru također uvršten u preglede i antologije, a posebno je držao do izdanja u kojima je zastupljen, a sastavili su ih njegovi nekadašnji studenti i mlađi kolege.

U jezikoslovlju je Stjepan Vukušić predstavljen i priznat kao vrstan akcentolog novoštokavskoga naglašavanja.

Prozaik Vukušić vješt je u psihologiziranju likova, introspekcijskim odlomcima svoje proze, deskripcijama prirode, prožimanju monoloških i dijaloških dionica, a kao pjesnik suptilan je i misaoni lirik, istančane i istaknute duhovnosti, zavičajnih refleksija i domoljubnih nota s mjerom i primjerenom osjećajnošću. Posebice valja skrenuti pozornost na njegov "Duh u kamenu", roman koji tematizira vrijeme i junake iz doba gradnje pulskoga amfiteatra te "Uskraćene blagosti", tekst zbog kojega su bili progonjeni i knjiga (zabranjena) i autor. U "Zvijezdama nad Gočanom" donosi priču o jednoj takvoj sudbini – onoj intelektualca u tragičnom sudaru s nesmiljenom, totalitarnom vlašću, kada su ugroženi i egzistencija i esencija čovjekova.

Umjerenome i blagom čovjeku, gospodinu u izvornu smislu riječi, Stjepanu Vukušiću generacije ostaju zahvalne za mnoga znanja, nenametljive i mudre savjete, diskretnu i smotrenu potporu u početcima studiranja ili na početku uvijek neizvjesna puta književnim stazama.

Jedna od najčešće antologiziranih i analiziranih njegovih pjesama jest ova koju pretužnom prigodom donosimo, sa sigurnošću znajući da bi autoru stoga bilo toplo oko velikoga srca, kao što je jednak osjećaj u nama čitateljima i prijateljima koji još neko vrijeme ostajemo svjedočiti i sjećati se. Vjerujemo da su duša i duh ovoga čovjeka nad svima njegovima najbližima i najdražim, osobito uz suprugu Mariju, nad obama njegovim zavičajima – podvelebitskom i istarskom, te na poseban način nad prostranstvima cijele nam Domovine. Mili i poštovani naš Stjepane, hvala na svemu. Primio Vas k sebi dragi Bog.

 GORSKA HRVATSKA

 Kao svoju otkinutu ruku

 večeras nosim mrtvo Podgorje

 i svu ovu zemlju visoku

rastanjena svjetla

        rastanjene duše

        gdje se tame protežu u svemirskim količinama

Povezane vijesti










Trenutno na cestama