"Hanibal Lecter je jako stereotipiziran i romantiziran filmski lik psihopata potpuno prilagođen široj javnosti, ali nikako ne bismo mogli reći da je on tipičan prototip psihopata. Ne sviđa mi se, jer je nerealna prezentacija takvih poremećaja. Mnogi filmski psihopati nisu osobe kakve biste sreli u realnom svijetu. Zapravo je sasvim suprotno, i nisu svi serijski ubojice psihopati, niti su svi psihopati nužno i serijski ubojice. Čitajući doznala sam o tipu psihopatije koju nisam prije vidjela ni u filmovima. To je takozvana uspješna psihopatija. Uspješan psihopat se razlikuje od neuspješnog jer bolje kontrolira impulzivnost i ne preuzima rizike koji nisu neophodni. Uspješni psihopati uglavnom nemaju problema sa zakonom, iako objektivno rade loše stvari. Kada govorim o psihopatima kakvi mene trenutno zanimaju, to nisu kriminalci, nego osobe koje imaju karakteristike psihopata, ali su zapravo vrlo uspješni u našem svijetu. Oni zapravo imaju neke savršene karakteristike koje su čak neophodne da bi netko bio uspješan kirurg, odvjetnik ili biznismen. Primjerice, odvjetnik ima veće šanse za uspjeh na poslu ako je nemilosrdan i fokusiran na cilj."

Tako nam je ukratko predstavila svoje spoznaje o psihopatima i sociopatima 18-godišnja Eva Michela Polovina koja je nedavno napisala i tiskala svoju prvu knjigu. Učenica 4. razreda zagrebačke XV. gimnazije (MIOC-a, IB programa) nije napisala roman, nego vlastiti, pravi istraživački rad koji je objavila u sasvim posebnoj knjizi "Successful Psychopaths Unmasked: The light of psychopathy and the dark side of success" (Razotkrivanje uspješnih psihopata: svijetla strana psihopatologije i mračna strana uspjeha). U najmanju ruku, rekli bismo vrlo neobično područje interesa za jednu tako mladu djevojku. No, Eva u knjizi na engleskom jeziku govori o strani psihopatije koja nije često zastupljena u medijima.

Knjiga je namijenjena svima koji u životu žele i trebaju prepoznati nekoga tko dijeli karakteristike s uspješnim psihopatima. Bilo da je to kolega s posla koji manipulira i šarmira osobe na višem položaju, a terorizira kolege na nižem položaju ili član obitelji koji uvijek krivi sve ostale za svoje pogreške i emocionalno manipulira ljudima.

- Za psihopatiju sam se počela zanimati prije godinu i pol, nakon što sam pročitala knjigu "Wisdom of Psychopaths" (Mudrost psihopata) autora Kevina Duttona. Budući da sam prije uvijek mislila da su psihopati serijski ubojice i "luđaci", ovaj mi je koncept bio jako zanimljiv. Fascinantno je kako serijski ubojica i poneki uspješni biznismen mogu imati toliko zajedničkih karakteristika. Tada sam počela sve više i više čitati i istraživati, baš stručne radove, čak sam ih nosila i u školu, i nekako se stvorila ideja zašto ne bih napisala knjigu o tome što otkrivam. No, prvo sam morala napraviti par koraka u nazad i upoznati osnove onoga što istražujem da bih se uopće mogla smatrati kompetentnom o tome raspravljati. U knjizi se bavim specifičnim istraživačkim radovima obrađenima kroz različita poglavlja koja istovremeno i komentiram, odnosno dajem neka svoja razmišljanja, objašnjava Eva.

Međutim, taj trenutak prije godinu i pol dana bio je zapravo jedna velika životna prekretnica za mladu Evu. Dogodilo joj se nešto čime je malo ljudi u toj dobi blagoslovljeno, a i odraslima to često izmiče iz ruku. Eva je otkrila svoju strast. Otkrila je ono čime se zaista želi baviti u životu. I s planovima da iduće godine upiše jedno od renomiranih inozemnih sveučilišta i jednog dana specijalizira psihijatriju, nije čekala da maturira, nego je paralelno počela pripremati preduvjete za ostvarenje svojih planova. Smatrajući da joj hrvatski obrazovni sustav ne može pružiti školovanje kakvo bi željela, s dosta vremena za daljnji istraživački rad, Eva se trenutno priprema za prijavu na 20 američkih sveučilišta čiji joj rad nije nepoznat. Naime, već je pohađala Harvard secondary school, ljetni program koji je trajao osam tjedana, u okviru kojega su imali predavanja i učili kao i redoviti studenti. Jedan od kolegija je bio Law & Psychology (Pravo i psihologija) o kriminalnome profiliranju, forenzičkoj psihologiji, mentalnim poremećajima i neuroznanosti iza psihopatije.

- Moj interes za psihopatiju se počeo rađati puno prije, jer sam se uvijek, gledajući filmove ili serije u kojima su se pojavljivali psihopati, pitala zašto su napravili nešto što je meni bilo sasvim nelogično. Onda sam pročitala knjigu "Sociopath next door" Marthe Stout koja me jako zainteresirala. I tako je to krenulo, otkrila sam da kroz knjige i znanstvene radove mogu potražiti odgovore na sva moja pitanja "zašto?" i pokušati shvatiti zapravo kako pojedini psihopati mogu biti jako uspješni u profesionalnom svijetu. Koje ih to karakteristike čine uspješnima, ako znamo da imaju i one negativne sklonosti? Psihopati kakvima sam se ja bavila su u principu ličnosti kao Gordon Gekko iz filma "Wall Street" (1987.) i Catherine Tramell iz "The Basic Instinct", kaže Eva.

Stoga se u svom istraživačkom radu i nije puno bavila psihopatima kriminalcima, već ovim drugim aspektom psihopatske ličnosti koju su istraživali razni stručnjaci. Kako kaže naša sugovornica, kada psihopat počini neko kazneno djelo, on se tada konačno razotkrije, u većini slučajeva, i, kao što je poznato, nerijetko ostavi cijelu svoju okolinu u šoku. Takve su osobe dosta često obrazovane, načitane, uljudne, na usluzi drugima, šarmantne, i to je uglavnom razlog zašto i nakon dokazane krivnje imaju svoje obožavatelje i branitelje. Međutim, osoba može imati psihopatsku osobnost a da nikad ne dođe u sukob sa zakonom. Često u blizini takve osobe možemo osjećati nekakvu neobjašnjivu nelagodu, nekakvu hladnokrvnost, manjak empatije, osjeća se kao da nešto nije u redu.

- Može se to osjetiti kod nekih osoba. U njihovoj blizini vam se naprosto ježi koža. Istovremeno su intrigantni, privlačni, karizmatični, zamamni, ali instinktivno osjećamo da je nešto tu čudno. Mislim da ih se može razotkriti po tome što često nemaju nikakve grižnje savjest ni osjećaja prema drugima, i često bismo rekli za njih da su hladnokrvni. Ali, naučila sam da nikad ništa nije sto posto crno ni sto posto bijelo, i da uvijek postoji nekakav pozitivan aspekt u toj materiji koju već toliko godina u medijima ocrtavamo kao nešto negativno, zlo, užasno, čudovišno. Zato bih voljela upisati medicinu i naučiti neurološke činjenice koje stoje iza neke psihopatologije i baviti se specifičnim područjem koje bi vjerojatno obuhvaćalo i profiliranje kriminalaca. Ovo istraživanje samo mi je dodatno pobudilo interes da dalje istražujem i već imam jednu podužu listu knjiga koje planiram pročitati čim mi završe testovi i dobijem malo više slobodnog vremena. To je i ono čime bi se voljela baviti već na fakultetu. Kasnije se i u životu želim baviti takvim ljudima, razgovarati s njima, procjenjivati ih, dijagnosticirati. Velike su tu mogućnosti da se uvijek nešto novo otkrije i nauči, kaže Eva.

Njeno istraživanje navelo ju je na zaključak da čovjek ponekad treba preispitati svoja uvjerenja i čvrsto utemeljene definicije, i donijeti eventualno neke nove zaključke na temelju novih saznanja. Premda mnogi od nas ne žele razmišljati na takav način, napominje Eva, zanimljivo je kako shizofrenija, psihopatija, narcisizam i drugi poremećaji ličnosti, objektivno i znanstveno gledajući, uvijek imaju neku dobru stranu. Neke dominantne karakteristike takvih ličnosti u nekim aspektima života bi mnogima od nas mogle dobro doći, naravno, u malim dozama. No, nije dobro kada je osoba toliko nemilosrdna da svoju karakternu prednost koristi tako da im uopće nije problem nešto jako loše napraviti drugoj osobi i ozbiljno joj naštetiti. To nerijetko u stvarnom svijetu može biti psihička ili materijalna šteta s posljedicama ravnim ubojstvu.

Uz ostalo ona objašnjava i da je jedna od karakteristika psihopata i to da su oni vrlo zadovoljni sami sobom i ne smatraju da im je potrebna ikakva korekcija ponašanja ili liječenje. Sve ostale osobe barem do neke mjere ili u nekoj fazi života shvaćaju da nešto s njima nije u redu i potraže pomoć, ali psihopati uživaju u tome kakvi jesu. S obzirom da kod njih lijepa riječ i terapijski razgovori ne koriste ničemu, jedini način njihova liječenja bio bi onaj najkontroverzniji: pokušaj fizičkog utjecaja na područje mozga koje kod njih dokazano pretjerano ili premalo radi, a što današnja suvremena medicina radi na mnogo suptilniji način od nekadašnje grozomorne metode lobotomije. No, napominje Eva, na takav tretman bi psihopati morali pristati, što je gotovo pa nemoguće.

Iako su se desetljećima za određena ponašanja pokušavala dati razna objašnjenja, mnoga istraživanja dokazala su da se zaista radi o fiziološkim promjenama u mozgu.

- Opisani su slučajevi ljudi koji su imali neki nesreću ili bolest koja im je toliko jako oštetila dio mozga da su odjednom postali drugačiji, pojavile su im se neke nove karakteristike ili sposobnosti koje prije nisu imali. Nažalost, bilo je i slučajeva gdje je prethodno normalna i dobra osoba odjednom postala zla. Neke osobe su se naprosto rodile s manje aktivnim određenim dijelovima mozga, što ne znači da oni ne mogu biti aktivirani, dapače, oni ih mogu aktivirati ako to žele, ali ne žele. U tome je stvar. Jezivo je koliko jaku snagu volje znaju pokazivati u određenim trenucima. Svi smo se mi barem jednom u životu susreli s osobom koja je imala neke od karakteristika psihopatske ličnosti, ali nisu bili psihopati po definiciji, napominje Eva.

Narednih nekoliko godina Eva bi se, kaže, željela usmjeriti na učenje o takozvanoj mračnoj trijadi. Ovaj relativno nov pojam privlači veliki interes istraživača ali i javnosti. Koncept su osmislili psiholog Delroy Paulhus i njegov tadašnji student Kevin Williams 2002. godine. On se odnosi na činjenicu da se makijavelizam, subklinički narcizam i subklinička psihopatija kao crte ličnosti nerijetko pojavljuju zajedno. Osobe s izraženim makijavelističkim karakteristikama manipulativne su, sklone obmanjivanju i iskorištavanju drugih, imaju ciničan stav prema moralnosti i usmjerene su prema vlastitom interesu (Furnham, Richards i Paulhus, 2013). Svi oni koji se interesiraju za ovo područje mogu pratiti Evine informativne tekstove o mentalnom zdravlju i razgovore s raznim relevantnim stručnjacima koje objavljuje na svojoj web stranici Mind Your Mind (Pazi na svoj um). Svrha ove stranice je, kaže Eva, pomoći mladima koji imaju problema s mentalnim zdravljem, ali i pomoći ljudima u organizaciji svog vremena i kontroli stresa.

I nakon svega što je argumentirala i obrazložila vezano uz svoju životnu strast koju je tako rano otkrila, svejedno ostaje pitanje zašto bi se mlada, dobra, moralna, u duši čista osoba bavila mračnim stranama ljudske ličnosti. I kako će uopće reagirati kad se bude suočavala sa zlom.

- Iskreno, sad se nisam bavila zločincima da bih čitala neke monstruoznosti koje su napravili i zgražala se nad time, ali svjesna sam da ću se barem jednom u životu, ako se budem bavila time, morati suočiti i s takvim stvarima. I to mi je vjerojatno najveći izazov u životu, svjesna sam toga, jer sam inače jako bojažljiva. Zanimljivo je da su najčešće forenzičari, forenzični psihijatri, i druge profesije vezane uz kriminal upravo empatične osobe i osobe koje najmanje podnose takve stvari, najmanje ih zapravo mogu gledati. Zapravo ispadne da se suočavaš s onime čega se najviše bojiš. Ne okrećeš glavu iako te strah, nego želiš shvatiti zašto, iskrena je Eva.

Povezane vijesti

• ANTE BAGARIĆ, PSIHIJATAR: Psihopate se može prepoznati s Mjeseca, samo što mi nismo dobri u tome da stvari govorimo iskreno jedni drugima
• Jeste li hladnokrvni psihopat? Odgovor bi se mogao kriti u duljini vaših prstiju