PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Previše premalo ljudi

(Snimio: Dejan Štifanić)

(Snimio: Dejan Štifanić)


Ne, nije greška, ali je oksimoron. Namjerni. Jer smo majstori za traženje izlika, a još veći za žalbe.

U Puli, uz brojne znamenitosti prepoznatljive za grad, postoji još jedna prepoznatljivost vezana uz ljude, o kojoj postoji čak i ozbiljna literatura, a to je većini omiljena riječ - tapija.

Ta divna riječ "tapija" osjećaj je s kojim se poistovjećujemo i dobro nam je poznat, a koji je oduvijek krasio gradske ulice u onom periodu godine u kojemu nam nema tko stvarati gužve na cestama, bučiti pod prozorom, puniti trgove, barove, restorane, apartmane, hotele, hostele, dućane, trgovačke centre i, naposljetku, novčanike. Ulice puste, a u zimskim večerima posve mrtve, kao da živimo u gradu duhova, kako vole reći Puljani. I to im ne valja.

A onda, već dolaskom proljeća i prvih gostiju, kao da se svi nadaju nekom preporodu, a pojedinci počnu i trljati ruke u očekivanju ljetne zarade. Ponovno se živost vrati u sve sfere života. Pune se ispražnjene i depresivne duše, prostori i računi.

Ali iz godine u godinu, i tako desetljećima, nekako nam uvijek promakne onaj čarobni trenutak kad iz tapije prijeđemo u drugu krajnost, kad se žalimo kako turisti ovdje rade što žele i što kod kuće ne smiju, što su prljavi, glasni, nepristojni, škrti, ne znaju voziti, ne prelaze cestu na obilježenim prijelazima, paradiraju golišavi, zauzimaju plaže i prerano donose ručnike, prezahtjevni su, stalno dosađuju pitanjima, nisu dovoljno upućeni pa se gube po gradu (kao da su stigli u najmanju ruku u New York), guraju se u javnom prijevozu kako bi ušli prvi, otimajući običaje nekih naših umirovljenika, a uza sve to ne osjećaju ni sram.

I tako unedogled. I ni to Puljanima ne valja.

Unatoč trljanju ruku, prizivaju završetak sezone, samo da svi stranci odu tamo odakle ih je dovezlo ono neko vražje vozilo.

Pa najbolje da još svi zajedno dokotrljamo i neku ludo izdržljivu stijenu, stavimo je kao barikadu na ulaz u grad te u miru i samoći iščekujemo iduću tapiju.

Uvijek previše ili uvijek premalo? Eh, kada bi barem postojala zlatna sredina…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter