Svi sveti. Dušni dan. Trenutci za razmišljanje, promišljanje, posjet vječnom počivalištu naših najdražih. Mnogi iskoriste te dane i za obilazak groblja, Gradskog, ali i Mornaričkog spomen-groblja koji priča priče. Raznolike, tužne, sjetne, iz raznih epoha življenja u tritisućljetnome gradu gdje nikada nije bilo dosadno. Gdje je uvijek bilo nekih promjena, mijenjale su se države, jezici, poretci, a ostajali samo spomenici kulture kao nijemi svjedoci svega što se dešavalo u tritisućljetnome gradu.

Mornaričko spomen-groblje je priča za sebe. Puno smo puta pisali o tome mjestu, a svaki put, svaka priča nudi pak nove priče, nova otkrića o tome mjestu. Kako bi bilo kada bi to bilo nešto između realnoga života, povijesnih činjenica i fikcije? Talijanski književnik i novinar Alessandro Mocenni, sin pulsko-milanskog kipara, slikara i svestranog umjetnika Gualtiera, napisao je knjigu o tome, koja će u jednoj, nadajmo se, bližoj budućnosti, biti dostupna i hrvatskim čitateljima. Šetnja grobljem, i protagonist, poput Alise u zemlju čudesa ulazi u neku drugu dimenziju, u neku povijest, prošlost, koja je i ratna i romantična, i posebna i teška, ali i nevjerojatno fascinantna.

Iz svakog natpisa na nadgrobnom spomeniku, rađa se jedna nova priča, sasvim osebujna, puna isto tako osebujnih protagonista. Koji kazuju svoje priče, o ratnim uspjesima, pobjedama i porazima, i o tome kako se to reflektiralo na živote i sudbine pojedinaca. Mocenni donosi priče i iz svijeta pobjednika, kao i iz onog pobijeđenih, koje nisu uvijek sretne. Koje upravo u raznovrsnosti stanja duše donose šaroliki spektar osjećaja i ljudske duše.

Evo što Mocenni piše za Tomasinu Šikić (1877.-1913.), tek primjera radi. »Otišla sam u 8.30 sati ujutro nakon duge bolesti. Nakon što sam primila posljednji sakrament. Nije to bilo u mojoj kući, nego u Mornaričkoj bolnici. Imala sam 36 godina, bila sam Markova supruga i majka četvero djece. Oplakuju me supružnik i djeca. Tako ovdje piše. No, pitam vas, može li život jedne žene biti sveden samo na ulogu supruge i majke? Naravno, bila sam sve to, ali i puno više od toga. Imala sam svoje osjećaje, ideje, interese, strasti. Voljela sam život«.

I to je tek jedna od priča, koje »izranjaju« iz nadgrobnih spomenika.

Povezane vijesti

• Tata, je li bilo pasića, maca i ptica kad ste bili mali i gledali vatromet?
• Filmski festival? A di je to?
• Vrajža nas je makina dopeljala