Gradska štorija Zvjezdana STRAHINJe
Mitski otok Andrija - nestvaran, dalek, zabranjen...
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Svako jutro, bilo hladno ili vruće, vojna je barkasa klizila niz Pulski zaljev prema otoku Sveti Andrija. Na njoj jugoslavenski mornari i Sonja Ritoša. U cik zore stizala bi Sonja pješke do cementare, čekala na obali da je mornari prebace na otok – na njeno radno mjesto. Sonja Ritoša mi je ispričala prije dva mjeseca da je bila jedina ženska osoba koja je te 1952. radila na Andriji. Bila je vjerojatno i jedina ženska osoba, a možda i jedini civil, koji je tih godina imao pristup tvrđavi Kaiser Franz.
"Imala sam 19 godina, razvedena i sa sinom od 10 mjeseci. Zaposlila sam se kao materijalni knjigovođa u skladištu oružja. Sjećam se da su svi bili u uniformi, mladi, svi korektni i ljubazni", ispričala je Sonja u svojoj 93. godini.
U porušenu Pulu prvi je put došla 1948., kao izbjeglica iz vihora rata, i zaposlila se u rudnicima kvarcnog pijeska. Potom je grad napustila pa se vratila i dobila posao na zabranjenom Andriji, otoku s najzanimljivijom austrijskom i austrougarskom fortifikacijom što je Pula ima. Štit grada i zaljeva! U to vrijeme vojska je u kazamatima samo skladištila oružje.
"Sjećam se da je jedna zgrada bila zazidana. Nisam mogla obilaziti sve, šetnju po otoku nisu dozvoljavali. Ali bilo je puno zelenila i pamtim da je bilo jako lijepo. Doživljaj mi je bio raditi tamo", prisjeća se Sonja koja je na Andriji provela godinu dana.
Mnogi imaju neka sjećanja na jedini preostali otok u zaljevu. Ostali su spojeni s kopnom pa je Andrija uvijek solirao kao neki mitski Avalon – nestvaran, udaljen i izoliran. A ipak je tu pred nosom svima. Kolega Paolo Gregorović 2023. razgovarao je s posljednjim stanovnikom otoka, Salvatoreom Palermom (r. 1930.). Na Andriji je živio s obitelji od 1937. do 1947. jer mu je otac bio zaposlen kao čuvar. Spavali su u kazamatima stare baterije, a kružna utvrda Franz osiguravala im je frišku vodu. Na obali su bili spremnici goriva za vojne brodove.
Poslijeratne generacije, nakon što je vojska odustala od otoka, ne sjećaju se zabrana. Samo ribolova, znatiželje, fešti... I ribe na gradelama i pedoća u vatri. Sjećaju se zmija, pantigana i šišmiša. Sjećam se i Puležana koji su bježali iz starog grada da bi na otoku proveli robinzonskih mjesec dana ljeta.
Već nekoliko godina otok je i opet zabranjen kao da njime i dalje upravlja vojska, a ne civilna uprava. Vlast se, navodno, brine za sigurnost građana. Ovih su dana uklonjene Uljanikove brodske sekcije s obale, gradonačelnik je za jedan portal najavio inspekciju i čišćenje otoka, ali i obznanio da zabrana pristupa ostaje do daljnjeg! Do daljnjeg će sasvim sigurno ostati i odredba iz GUP-a iz 2008. godine: Namjena - Ugostiteljsko zabavni centar. To između ostalog, omogućuje gradnju kockarnice unutar forta. A kockarnice sigurno nisu namijenjene svakome, zar ne?!
Je li sudbina Andriji zaista da dovijeka bude nedostupan Puležanima?
"Šteta je ako će tako nešto napraviti. Trebali bi omogućiti ljudima da mogu doći i vidjeti otok", rekla mi je onomad Sonja Ritoša nostalgičnom bojom glasa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
