Robna kuća "Pula". O tome se pisalo puno puta, nekada "pojam" za naše krajeve, nešto najnovije, najluksuznije za ono doba, prve pokretne stepenice u gradu, prva robna kuća, onda uzlazna putanja, pa silazna, pa prenamjene i "prenamjene", mnoštvo ideja, lijepih projekata, tresla su se brda više puta, rodio se (za sada) miš, a reći će optimist (ili pesimist), bolje da se rodi miš, nego šišmiš, jer znamo što se događa sa šišmišima. Iako na kraju šišmiš, vrlo vjerojatno nije bio kriv za novo novo, no to je za drugu priču.

Vraćajući se na "Robnu", svako je imao svoj omiljeni kat - netko je htio pogledati što ima novoga iz svijeta glazbe, malo se namirisati parfemima, a po mogućnosti i kupiti koju knjigu (da, prodavale su se i knjige), ili pak nešto prigristi - nekada je, iako je mlađima to teško zamislivo, tamo bila u ponudi sasvim solidna hrana. Sada? Niti ptice tamo okolo ne pronalaze nešto za sebe, a znamo da su galebovi sve "urbanije" životinje, eufemistički rečeno i da ne biraju baš previše.

A bila je tu i cvjećarnica. Cvijeće i sadašnji izgled zgrade? Hm, iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nemoguće da se tu nekada odvijao život, da je to bila zgrada puna života, da se tu odlazilo ne samo kupovati, već i družiti se, pravi obiteljski izlazak za cijelu familiju. da su se tu kupovali buketi za rođendan, svadbe i druge svečane prigode.

I radnim danima red ispred svojevrsnog fast fooda gdje se prodavao - školski sendvič? Oni rođeni šezdesetih i sedamdesetih zasigurno i danas pamte okus tog "školskog", iako je to bio (vjerojatno) tek jedan "običan", a što je uopće običan, sendvič, šunka, sir, neki namaz. A bio je tako ukusan, neponovljiv, možda i zbog razloga da se živjelo s manje stresa, prohtjeva, zahtjeva, možda i zbog sintagme mladost - ludost, bezbrižnost, ali bilo je nešto u tom sendviču. Imao je neku specifičnost.

Reminiscencije, poput Proustovih na maddeleine i čaj, što poprimaju i drukčiji značaj gledajući kako već godinama tužno djeluje ta, nekada kultna zgrada, objekt ili kako ćemo je već nazvati. Kada smo prošli put pisali o "školskom", neočekivano se puno ljudi javilo sa svojim uspomenama na taj sendvič i njegov neponovljivi ukus. Kasnije su se u tom objektu radile neke druge marende, ali ništa nije bilo tako popularno kao "školski", a onda je (odjednom ili ne), sve utihnulo. Tu je, ne zaboravimo, bila i jedna od prvih fotokopirnica, jedna od, naglasili smo. Koliki su tu kopirali šalabahtere ili pak "smanjivali" ih, tako da se može bezbrižno prepisivati, dodavati papiriće, dobiti dobru ocjenu iz matematike. Kada nije bilo one vrste pameti koja nije prirodna i koja sama radi zadaću, i s greškama jednog 15-godišnjaka primjerice.

Što se tiče ove lokacije, bilo bi lijepo da se tu ne koristi više riječ reminiscencija, nego - renesansa, da ta zgrada dobije novu budućnost i da ponovno bude nešto (ispred) svog vremena, ako ne ispred, onda barem ukorak s vremenom.

Povezane vijesti

• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar
• Bile jednom kvartovske tržnice i štandovi
• Stalna na tom svijetu, samo mijena jest