I Pula je imala svoje "madeleine"

(Foto Ester Carloni)

Mjesta koja su bila poseban njezin dio i koja su "činila" Pulu. Štorija je takav oblik da dozvoljava reminiscencije, opisivanje tekstualnog tkiva grada i (iš)čitavanje između redaka, poniranje u njegovu prošlost i usporedbu s (ne)tako davnim vremenima gdje je (skoro) sve moguće, dakako, kako kome posebno, ali i drukčije. Ovisno o prizmi promatrača, dakako.

Netko će biti nostalgičan za starim Lungomareom, kampom na Ribarskoj, Forumom punim automobila, Robnom kućom "Pula" kao središtem gradskog života, Pule kao grada s četiri kina, Verude kao zone vrtova i velikog povrtnjaka - a sada se sve više govori o jestivoj Puli, apartmanizaciji i betonizaciji unatoč, kao neki svojevrsni Rousseauov povratak prirodi. Za aktere tih hvalevrijednih inicijativa svakako pohvale, a optimalan omjer - kvalitete, kao i zadovoljstva između starog i novog, autentičnog, ruralnog, modernog, kulturno-povijesnog, što se stapa i ne stapa s ambijentom - nije uvijek lak niti moguć. Odnosno, moguć je, a što je, kako i kada lako ostvarivo, o tome bi se dale voditi filozofske rasprave koje se ne bi uklapale u štorije i njezin koncept.

Ono što su kod Prousta madeleine i čaj, kod Puležana su nekada bili odlasci kod Mađara, nezaboravne krempite i ostale slastice koje su (p)ostale više od uspomena, koje su pravo opće mjesto u povijesti modernije Pule. Reminiscencije su to mnogima prvih samostalnih odlazaka do grada bez roditelja, svojevrsnih preteča izlazaka. A neke generacije imaju posebnu poveznicu i priču s mliječnim restoranima, što bi modernijim generacijama bilo u najmanju ruku neobično. Ili pak mjesta gdje su se jeli najbolji ćevapčići. Prve pizzerije, tek da se donekle zadržimo na proustovskim formama i reminiscencijama, iako je to dakako primjerenije za neke kolačiće i promišljanje o vremenima što bijahu.

Uspomene na prvu pizzeriju u Puli, na kvartovske prodavaonice, na zelenu tržnicu na S krivini, na prodavaonicu tepisona, na nekadašnje galerije, stolice ispred zgrada i žene koje živahno čavrljaju, nema života od sjećanja, ili pak ima?