Zlatan Hrle poznatiji kao Soma Dollara, na domaćoj hip hop sceni je već dvadesetak godina, a i u ova nezgodna vremena nalazi razlog da bude aktivan. Štoviše, ujedinio je snage s legendarnim Mirom Ungarom te su obojica odali počast Zagrebu pjesmom "Zagreb i ja, šmekera dva" u čijem su se spotu pojavili i slavna pjevačica Nina Badrić te legendarni nogometaš i nogometni trener Zlatko Cico Kranjčar. Pjesma je svojevrsna oda gradu, a sav novac ide za pomoć slijepoj i slabovidnoj djeci u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu.

- Kako je bilo raditi s Mirom Ungarom?

- Bilo je zaista zanimljivo, Miro je primjer čovjeka koji se u svojim godinama ponaša veoma vedro, aktivno i zadovoljno, plus kada se doda iskustvo koje ima, mogu reći da je bilo ne dobro, nego fantastično iskustvo raditi s njime, iako sam već surađivao sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem na svojoj prvoj pjesmi o Zagrebu, "Zagreb, Amerika u malom" tako da mogu reći da imam iskustva raditi s veteranima glazbe u Hrvatskoj.

- Je li se osjećala razlika u pristupu snimanju pjesme, što zbog vaših različitih stilova, što zbog razlike u godinama?

- Odličnu ste temu otvorili i prepoznali. Da, razlika u pristupu je postojala i zaista smo se mnogo puta nalazili, a još više, doslovno svakodnevno i po nekoliko puta, telefonski razgovarali o svakom detalju. Miro je svojim iskustvom naučio da se niti jedna sitnica ne smije prepustiti slučaju i vodio je stalnu brigu o svemu što ne možete niti zamisliti, i nije mu teško bilo neke elemente snimanja i audio i video materijala ponavljati X puta. Ja sam kod tih stvari puno opušteniji, volim snimiti dosta materijala a nakon toga izvlačiti u studiju kadrove, backove rapa i ostalo, jer ponekada se od materijala koji nije bio niti predviđen dogodi nešto fenomenalno i zanimljivo što možete upotrijebiti za pjesmu ili spot. Gotovo da nema muzičara kojemu se takvo što nije dogodilo.

- Je li ta vaša ljubav prema Zagrebu, a koja je očita u pjesmi, oduvijek bila intenzivna ili je bilo i razdoblja preispitivanja i sumnji?

- U vašem pitanju se nalazi i odgovor. Kao mladić, a vjerujem kao i većina mladih, uvijek sam mislio da je negdje drugdje život bolji. Odlazimo na neke svjetske destinacije kao turisti i ubiremo od tamo sve najbolje što se može bez ikakvih dnevnih obaveza osim zabave i uživanja, džepova punih novca koji smo ponijeli i sve nam je krasno i bajno. Ali recimo da se ja nisam dao "prevariti", proputovao sam zaista sve što sam smatrao vrijednim vidjeti, radio sam kao organizator sportskih ili zabavnih događaja u nekoliko stranih zemalja što uključuje SAD i Australiju, ali zaista nikada nisam poželio imati tuđu putovnicu i biti građanin nekog drugog grada iako ima gradova koje redovno obilazim kada mi situacija to dozvoli. Za mene je grad u kojem želim živjeti onaj gdje je moja obitelj i gdje su moji prijatelji - a to je Zagreb. Visoke zgrade, Eiffelovi tornjevi ili pješčane plaže nisu nešto što će mi raditi društvo, što će se zabavljati sa mnom, što će mi pomoći ako treba, i prolaziti sa mnom kroz život.

- Što najviše volite u Zagrebu i kod Zagrepčana i Zagrepčanki?

- Hm, biti Zagrepčan ili Zagrepčanka je širok pojam. Podijelio bih to na one koji su se tu rodili i one koji su tu doselili i donijeli duh svojih krajeva. S onima koji su oduvijek u mome gradu uvijek volim prolaziti kroz uspomene razvoja grada, mijenjanja klupske i zabavne scene, prisjetiti se sportskih događaja iz mladosti, razgovarati o starim poznanstvima, detektirati tko je gdje sada, što radi, povezivati zajedničke uspomene, društva i slično. Dok s "novim" Zagrepčanima ne možemo ostvariti takvu vrstu kontakta pa s njima više proživljavam aktualne gradske ili društvene teme, jer onaj tko nije odrastao na gradskim ulicama nikada neće znati osebujne likove, događaje, kultna mjesta, infarktne utakmice i sve ostalo što je povijest grada koju mogu znati i osjećati samo oni koji su ju doživjeli. Biti od rođenja u svome gradu je posebni dar, vjerujte mi, ljudi to ni ne prepoznaju sve dok se ne odsele negdje drugdje pa osjete koliko im fali njihova povijest u tom novom gradu.

- Kako su se u spotu našli Nina Badrić i Zlatko Kranjčar?

- Ninu Badrić i Zlatka Cicu Kranjčara smatram definitivno ikonama grada pa sam ih želio ovjekovječiti. Nina je, to je neoboriva činjenica, uz dužno poštovanje svim drugima, najveća zagrebačka pjevačica ikada. Brojke i sve ostalo tako kažu i, voljeli je ili ne, tomu je sigurno tako. Što se tiče Cice Kranjčara, e tu dolazi onaj dio iz prethodnog odgovora. Tko nije živio u Zgrebu u vrijeme Cice Kranjčara, nikada neće moći znati što je on tada značio za grad Zagreb. Nikada nitko poslije njega nije bio tako važan i popularan, čak su se izrađivale njegove lutke, privjesci..., svaki kvart je imao svoga Cicu, Cico sa Peščenice, Cico s Trešnjevke, Cico iz Centra, to su obično bili oni najbolji igrači nogometa na školskom dvorištu. Ja sam naravno bio Cico s Pešćenice. Haha. Moji prijatelji i ja smo čekali na Zvonimirovoj ulici (tadašnja Socijalističke revolucije), da on prođe autom kada ide na trening kako bi mu mahali a on nama potrubio. I tako svaki dan. Bila su to neka druga vremena dok je NK Dinamo bio ponos grada i predstavljao nešto čime smo se ponosili.

- Drži li vas i vaše sugrađane još uvijek optimizam i nakon svih karantena i potresa?

- Pa mogu govoriti u svoje ime i tu ću biti vrlo kratak, odgovor je - da. U životu se događaju i ružne i lijepe stvari svakome. Lijepe pamtimo, ružne zaboravljamo i to je za mene jedini način kako opstati u ova vremena.

- Pitate li se što će biti ako se ovo nastavi još koju godinu?

- Prije svega, zaista se nadam da neće. Ako baš do toga dođe, nema nam druge nego se svemu tome prilagoditi i izvući iz toga ono najbolje, a ima i toga. Konkretno, neke su se obitelji dosta zbližile, bolje upoznale, provodile više vremena zajedno. Ne znam jeste li čuli onaj vic kada mladić kaže svom prijatelju: "Od kada je ova karantena stalno sam kod kuće sa svojoj sestrom i roditeljima. Fini neki ljudi". Ono što je definitivno plus, koliko god to sada zločesto zvučalo s moje strane, je to da u gradu nema gužve, da od točke A do točke B stižete deset puta brže nego prije, parkirno mjesto vas uvijek čeka... Kao u neka stara vremena.

- Kako ide sakupljanje novaca za Centar "Vinko Bek"?

- Nešto se je sakupilo. Dobio sam čak i jednu donaciju da ju nisam niti tražio: Bojan Horvat s Radio Drave je uplatio određeni iznos za Centar. Čekat ću obračun tantijema kako bih vidio kakva je situacija s prihodom, jer sam se odrekao svakog zarađenog novčića u korist slijepe i slabovidne djece i osoba. Volio bih da im mogu omogućiti kupnju znanstvenog kalkulatora s hrvatskim govorom, model Platon XL ili Zoomax M5HD Plus, džepno elektronsko povećalo. I zato bih molio, ako ovo pročitaju urednici s radio postaja, da još koji puta emitiraju pjesmu jer svako emitiranje donosi novčić više za slijepu djecu.

- Kako je danas biti hip hoper u Hrvatskoj?

- Baš nikako, to vam je moj najiskreniji odgovor. Hip hop scena je ne gotovo mrtva već je potpuno mrtva. Niti jedna zemlja koju poznam ili koju sam posjetio ne drži ovoliko malo do hip hop kulture, i smatra ju nečim lošim, nepoželjnim, manje vrijednim. Iako hip hop i tekstovi u rap pjesmama najčešće najiskrenije i najtočnije opisuju razna stanja stvari kod nas, ljudi ipak više vole tralala pjesmice o sretnoj ili nesretnoj ljubavi. Pogledajte unazad par godina, pa vi nemate niti jednu rap pjesmu u eteru. Zanemarite The Beat Fleet, oni su pop sastav, odličan su bend i ja ih slušam, ali oni su pop band. Ok, Vojko V. je eksplodirao sa "Zovi čovika" i "Kako to", s dva vrhunska rap uratka, i nakon toga do moje i Ungarove "Zagreb i ja, šmekera dva", pjesme iz opusa komercijalnog repa, vi nemate ali baš ništa zapaženo na sceni. Znate li da u Zagrebu postoje radio postaje koje imaju doslovno zabranu puštanja rap pjesama!!??

- Ako na trenutak zaboravimo na situaciju s pandemijom, je li vama (kao glazbeniku) osobno lakše što živite u glavnom gradu?

- Pa koliko sam ja vidio i prošao hrvatskom, a jesam, svi regionalni centri, od Pule do Dubrovnika, od Varaždina do Vukovara su zaista postali centri koji to ime i zaslužuju. Iskreno, ne znam što bi mi nedostajalo i za što bi bio zakinut da sam rođen i da živim u Puli koju često posjećujem i uživam u šetnji starim gradom, Verudelom, Zlatnim stijenama. Svaki grad nosi svoju čar i svoju dušu i ima svoja čarobna i kultna mjesta. Zamislite koji je benefit bio sjediti kod Mate Parlova u kafiću i otvoriti razgovor s njime o boksu, igrati se na platou ispred pulskog amfiteatra i sanjati o gladijatorima u vašem gradu, slaviti ulazak NK Istre u prvu ligu recimo u onoj super infarktnoj utakmici protiv NK Novalje koju i ja pamtim, ili sada čekati da Alen Babić, rođeni Puležan, postane svjetski prvak u boksu. Vjerujte mi, to je neprocjenjivo.

Povezane vijesti

• MINISTRICA DIVJAK: Izvješće Europske komisije došlo je u pravo vrijeme za Hrvatsku
• MAMIĆ TVRDI DA JE ŽRTVA TAJNIH SLUŽBI bivše Jugoslavije i navijača Hajduka
• VIDEO/ZAGREB I JA, ŠMEKERA DVA Posveta Zagrebu Mira Ungara i Soma Dollara dobila spot