Na nedavno održanom 16. Festivalu bošnjačke kulture u Istri tradicionalne pjesme sevdalinke izvrsno je interpretirala Jasmina Makota, kantautorica i pjevačica jazza, sevdaha i R&B-a. Iako je provela i dalje provodi većinu života u Americi, često se vraća u Istru, u Pulu i niz godina nastupa diljem regije i uvijek je, sasvim zasluženo, nagrađena velikim pljeskom. Trenutno radi na svom debitantskom albumu autorske glazbe, kao i mnogim drugim projektima u etno i elektronskoj glazbi.

- Otkuda ljubav za sevdah i jazz?

- Iako sam napustila Bosnu kao malo dijete, moja majka, izuzetno nadarena pjevačica, često je pjevala sevdalinke kod kuće. Unatoč tome što nisam imala priliku stvoriti sjećanja koja bi me mogla vezati nostalgično za Bosnu, melankolične melodije i tekstovi su ostavili duboki utisak na mene. Misli su mi lutale u neka davna vremena dok sam slušala mamu i tek sam kasnije u životu skupila hrabrost da probam i sama pjevati te pjesme. Bila sam emotivno dijete i sevdalinke su bile velika utjeha kroz teške trenutke koje smo doživjeli u Americi.

Neprocjenjivo iskustvo

- Što vam pruža jazz?

- Jazz je za mene melem za dušu, kao i sevdah, i oba žanra zauzimaju posebno mjesto u mom srcu. Jazz me povede na duboko razmišljanje i meditaciju. Svaki put kad pjevam sevdah ili jazz, osjećam značaj i važnost te glazbe. To su melodije koje će trajati zauvijek i čast je i zadovoljstvo biti dio te tradicije. Također, to su važni dijelovi kulture povijesno marginaliziranih naroda, koje posebno treba uvažavati i prenositi novim generacijama. Sviđa mi se pomisao da je to moj mali doprinos – da svojim glasom nastavljam lanac postojanja ljudi koji su ovu glazbu donijeli na svijet, a više nisu s nama.

- Zašto volite da Vas se predstavlja kao glazbenicu, a imate diplomu psihologije?

- Psihologija igra važnu ulogu u mojoj karijeri, ali glazba je moj život!

- Kako i koliko se razvija Vaše muzičko stvaralaštvo?

- Propjevala sam prije nego što sam rekla prvu riječ. Imam i majku koja mi je pružila svoju nadljudsku snagu i naučila me kako se boriti. Izlazila je iz kuće prije zore, ali nikada joj nije bilo teško voditi me na probe koje su trajale do večeri, satove pjevanja, klavira, itd. Pišem tekstove i stvaram melodije otkad znam za sebe, ali sam tek nedavno počela snimati i izdavati svoje autorske pjesme. Prošla sam razne audicije za neke od najprestižnijih grupa i privatnih škola u Americi i to mi je pružilo neprocjenjivo važno glazbeno i životno iskustvo.

- Kako doživljavate Istru za koju mnogi s pravom kažu da je oaza u svakom pogledu, te da ima sličnosti s Bosnom?

- Veliki sam obožavatelj prirode i Istra je za mene pravi raj. Volim se penjati po Ćićariji, provoditi cijele dane na divljim plažama, obilaziti mala naselja... Iako sam društvena osoba, jako volim i tetošim svoj mir i samoću. Sve pjesme koje sam napisala dolazile su mi dok sam se penjala po brdima, gledala u valove, sjedila u šumi. Važno je moći čuti svoje misli i istinski osjetiti emocije u procesu stvaralaštva, a za to nema boljeg mjesta nego u ovom našem zelenom kutku svijeta.

Ljubav i strast

- Kad dođete iz SAD-a u Hrvatsku, što Vam ovdje nedostaje?

- Prvenstveno mi nedostaju općenito otvoreniji umovi i hrabrost za koračanje u nove smjerove, u mom slučaju kod umjetnika (čast izuzecima). Upoznala sam i imala priliku surađivati s uglednim umjetnicima iz Amerike i uvijek me ugodno iznenadila njihova skromnost i manjak pretencioznosti. Smatram da samo najbolji prepoznaju da zapravo znaju vrlo malo i ne odvajaju se od onog što ih je pokrenulo od samog početka – strast i ljubav prema glazbi, prije svega ostalog (diploma, priznanja, itd.). Također, osobno sam se puno manje susretala sa seksizmom i diskriminacijom na bazi nacionalnosti u Americi. Ne bih uopće ulazila u ozbiljne američke probleme s rasizmom u ovom intervjuu jer bi ta tema zaslužila puno više, ali samo govorim o svom vlastitom iskustvu. Usput mi jako nedostaje autentična kuhinja iz drugih zemalja – posebno Tajlandska i Korejska!

- Američka tragedija, književno djelo Theodora Dreisera, ponekad se čini da je gotovo pala u zaborav, ali "američki san" stalno je u trendu!?

- Na kratko smo izašli iz jednog zbilja mračnog doba, ali bitka se i dalje i te kako nastavlja. Mislim da je kombinacija pandemije i protesta koji su prodrmale zemlju probudila dosta ljudi, i pažljivo sam optimistična da će buduće generacije gurati u boljem smjeru. Ovo su generalizacije, kojih se inače grozim, ali je ovo također i tema koju je teško „zgurati“, izgovoriti u par rečenica. Kao imigrantica, duboko i vječno podržavam borbu crnaca i drugih rasa za ravnopravnost. Na kraju krajeva, i pjevam glazbu koja je krenula od crnaca – R&B, House, soul, blues, jazz, itd. Bogatstvo njihovog duha je nešto nevjerojatno. Pojam „američkog sna“ je nerijetko predmet laganog ruganja kod nas. Da razjasnim malo pojam iz moga kuta, iz mog životnog iskustva. Moja realizacija američkog sna je da sam, kao mala imigrantica s Balkana, bila primljena u neke od najelitnijih akademskih i glazbenih krugova u Americi (primjerice, pohađala sam privatnu školu sa sinom Michaela Jordana), primila brojne stipendije i sama sebi stvorila bolju budućnost. To su rezultati koji su mi na ovom području ranije bili nedostižni.

Kreativna kontrola

- Kako izlazite na kraj s koronom?

- Imala sam veliku sreću izbjeći virus i zbog toga što nitko u bližoj obitelji nije bio u životnoj opasnosti. Također, nisam morala brinuti o financijskoj egzistenciji (kao mnoge moje kolege, na žalost). Glede tog pitanja prepoznajem da sam imala veliku privilegiju, jer sam se i mogla posvetiti glazbi. Morala sam napustiti svoj dragi New York jer je situacija tamo postala teška, ali radim od kuće već godinama pa nisam morala previše mijenjati navike, osim što je bilo teško surađivati na mom autorskom albumu isključivo putem interneta. Ali po prirodi sam uporna i uvijek koristim teške trenutke ili prepreke kao prilike – naučila sam sama snimati vokale, krenula u produkciju, dublje sam upoznala program koji koristim za snimanje, itd. Na taj način sam postala samostalnija u stvaranju i veseli me što sada imam veću kreativnu kontrolu nad svojim radom.

- Imate li poruku za kraj razgovora?

- Život će uvijek bacati svakakve prepreke, na nama je da se prilagodimo i sagledamo ih kao prilike za razvoj i rast.

Povezane vijesti

• FESTIVAL BOŠNJAČKE KULTURE U ISTRI: Sevdalinke i plesovi za sve na Portarati i medulinskoj rivi
• POGLEDAJTE VELIKU FOTOGALERIJU / FESTIVAL BOŠNJAČKE KULTURE U ISTRI: Kreativna simbioza tradicijske baštine i živopisnih narodnih nošnji 
• Bošnjačka noć kulture u Vodnjanu: Šarenilo i autentičnost narodnih nošnji