Gitaristički duo Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić stiže 16. lipnja u Malo rimsko kazalište, gdje će u intimnom ambijentu jednog od najljepših povijesnih prostora u Hrvatskoj prirediti večer vrhunske glazbe, improvizacije i spoja balkanskog etna, jazza i klasične gitarske virtuoznosti.

Riječ je o koncertu koji donosi dugogodišnju glazbenu suradnju dvojice gitarista prepoznatljivih na međunarodnoj sceni. Njihov zajednički rad temelji se na spoju različitih glazbenih tradicija, improvizacije i akustičnog dijaloga dviju gitara. Ovaj koncert predstavlja susret dvojice međunarodno priznatih virtuoza koji će kroz akustični izričaj spojiti različite glazbene tradicije – od balkanskog etna i jazza do klasične i suvremene glazbe. Publiku očekuje dinamično i emotivno glazbeno putovanje, obilježeno tehničkom izvrsnošću, improvizacijom i prepoznatljivom kemijom koju ovaj duo godinama gradi na svjetskim pozornicama.

Spoj rocka, jazza i tradicionalne makedonske glazbe

Vlatko Stefanovski jedan je od najznačajnijih gitarista s ovih prostora, poznat po dugogodišnjoj karijeri i radu s legendarnim sastavom Leb i sol, kao i bogatoj solo diskografiji. Njegov stil karakterizira spoj rocka, jazza i tradicionalne makedonske glazbe, uz iznimnu tehničku preciznost i emotivnost.

Vlatko Stefanovski (Press)

Miroslav Tadić međunarodno je priznati gitarist i skladatelj, s impresivnom karijerom koja uključuje suradnje s brojnim svjetskim umjetnicima i djelovanje kao profesor na prestižnim glazbenim institucijama u SAD-u. Njegov rad obuhvaća širok raspon stilova, od klasične glazbe do world musica, a poznat je po inovativnom pristupu i virtuoznosti.

Koncert u Puli pružit će rijetku priliku publici da u intimnom i povijesnom prostoru doživi susret dvojice majstora gitare, čija je zajednička izvedba sinonim za vrhunsku glazbenu kvalitetu i autentičan umjetnički doživljaj. Ulaznice su dostupne putem sustava Eventim, a zbog ograničenog kapaciteta prostora preporučuje se pravovremena kupnja.

Bila je to prilika da se popriča s ovim cijenjenim glazbenikom i podsjeti se na neke detalje iz njegove karijere.

Što pripremate za pulski koncert?

- S Miroslavom se ne viđam često, ali kad god se sretnemo, uvijek prođemo kroz materijal koji smo izvodili proteklih godina i na našim dosadašnjim projektima. Za Pulu ćemo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag te ćemo svirati skladbe s albuma "Kruševo" iz devedesetih godina, kao i materijal s albuma "Treća majka" iz 2000-ih. Izvest ćemo i neke neobjavljene skladbe. U svakom slučaju, vjerujem da će to biti iznimno zanimljiv program, kako za publiku koja dobro poznaje naš opus, tako i za one koji će ga tek otkrivati.

Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić (Snimio Stefan Rajhl)

U Puli ste inače jako dobro primljeni, sjećam se da ste jednom prilikom, u Uljaniku, još 1990-ih, na promociji novog albuma i sami ostali iznenađeni odličnom reakcijom već na prvih par pjesama. Sjećate li se toga?

- Naravno! Sjećam se brojnih koncerata u Puli, a posebno legendarnog Uljanika, gdje smo s grupom Leb i sol nastupali vrlo često. Bio je to fenomenalan rock klub u kojem smo doživjeli mnoge nezaboravne avanture. Jednom smo čak svirali na terasi Uljanika, a usred koncerta uhvatilo nas je ozbiljno nevrijeme. I danas se vrlo dobro sjećam tog nastupa. Naravno, pamtim i svoje nastupe u pulskoj Areni s Gibonnijem, kao i gostovanja na Pulskom filmskom festivalu, gdje sam nekoliko puta sudjelovao s filmovima za koje sam skladao glazbu…

Što je, po vama, toliko magično u klasičnim pjesmama grupe Leb i sol koje se oslanjaju na makedonsku tradiciju – je li u pitanju taj karakteristični ritam ili nešto drugo?

- Što se tiče obrade tradicionalne glazbe, možda u tome nema toliko magije koliko autentičnosti. Kada se okreneš vlastitom folkloru, to je jedini način da budeš drugačiji od ostatka svijeta i da ponudiš nešto što ti je vrlo blisko i duboko poznato. Rekao bih da je upravo to recept za autentičan glazbeni izraz – posegnuti za vlastitom tradicijom, njezinim pjesmama, frazama, ritmovima i drugim elementima te ih pretočiti u vlastiti glazbeni jezik.

Bez proba i posebnih priprema

Kako ste se Vi i Tadić našli, što vas je to spojilo i drži vas već nekoliko desetljeća?

- Miroslav Tadić i ja upoznali smo se prije gotovo trideset godina na zajedničkom koncertu jazz glazbenika u Beogradu. Naš prvi nastup dogovorili smo doslovno za deset minuta, bez proba i posebnih priprema. Vrlo brzo shvatili smo da smo, iako dolazimo iz različitih glazbenih svjetova, na neki način komplementarni. Odlično se nadopunjujemo upravo zato što su nam stilovi različiti. Miroslav svira klasičnu gitaru s određenim flamenco utjecajima, dok ja dolazim iz svijeta električne gitare, rock’n’rolla i fusiona. Upravo nas ta raznolikost povezuje i čini našu suradnju posebnom.

Kako je to nastupati s jednim gitaristom kao što je on – ima li tu neke barem male kompeticije ili se težite nadopunjavati? Zašto je jednom Vlatku Stefanovskom potreban Miroslav Tadić, odnosno zašto je Miroslavu Tadiću potreban Vlatko Stefanovski?

- Naravno da možemo i jedan bez drugoga, ali kada smo zajedno na pozornici i krenemo razmjenjivati melodije, ritmove i harmonije, kada si počnemo "dodavati" sola poput loptice u tenisu, tada nastaju neke potpuno nove stvari i vrlo zanimljive glazbene kombinacije.

Ljepota naše suradnje leži u tome što nikada do kraja ne definiramo program ni forme koje ćemo svirati. Dopuštamo da nas sama glazba odvede na mjesta na kojima prije nismo bili. Upravo u tome leži šarm naših koncerata – svaki je drukčiji od prethodnog. Nikada se ne ponovi ista večer, a upravo je to tajna i čar cijele priče.

Vlatko Stefanovski (Press)

Pjesme koje izvodite definitivno imaju magiju, no što Vi osjećate, proživljavate, dok ih svirate uživo? Uspiju li one vas osvojiti kao što Vi njima osvojite publiku?

- Carlos Santana jednom je rekao da, ako želite publiku uzbuditi i dovesti je do stanja ushićenja i jeze, najprije sami morate ući u takvo stanje. Ne možete očekivati euforiju od publike ako je sami ne osjećate, bilo sami ili zajedno s glazbenicima s kojima nastupate. To je vrlo jednostavna matematika – najprije uzbudite sebe, a onda vas publika prati u tom istom uzbuđenju.

Čovjek bi rekao da u ovom svijetu elektronike i sintetiziranih zvukova, zvuk gitare, bilo električne ili akustične, više nikoga ne može zanimati, no ipak ljudi i dalje to vole. Kako to tumačite?

- Ne treba brinuti za budućnost gitarske glazbe. Gitara je i dalje možda najpopularniji instrument na svijetu, a danas se prodaje više gitara nego ikada prije. Isto tako, gitarska glazba i dalje je itekako aktualna.

Nedavno sam bio na koncertu Erica Claptona u Budimpešti i mogu reći da je bilo fantastično. Više od 25.000 ljudi u jednom je dahu pratilo koncert, a ja sam uživao kao malo dijete. Neka elektronika živi i razvija se, ali gitara je danas vitalnija nego ikad.

Na što ste u ovih 50 godina karijere?

- Rambo Amadeus jednom je rekao da riječ "ponos" možda i nije najbolja riječ te da postoji jedna bolja – dostojanstvo. Ako bih ipak morao izdvojiti nešto na što sam ponosan, onda je to prije svega trajanje. Ponosan sam što sam tijekom cijele karijere slijedio vlastiti ukus i što se nikada nisam povodio za modom, trendovima ili brendovima. Uvijek sam svirao ono što mi je bilo blisko srcu i ono u što sam iskreno vjerovao. To nije uvijek bio najlakši put, ali sam uvjeren da se na kraju isplati. Sretan sam što sam cijeli život svirao glazbu koju volim i što sam ostao vjeran samome sebi.

Jeste li ikada razmišljali o tome kako će izgledati kraj vaše karijere?

- To je pomalo zastrašujuće pitanje jer iskreno ne želim da postoji kraj. Vjerujem da će moju karijeru jednog dana zaustaviti okolnosti na koje neću moći utjecati. Dok god mogu stajati na pozornici i držati gitaru u rukama, svirat ću. Možda će s godinama glas oslabjeti ili će se neke stvari promijeniti, ali onoga trenutka kada osjetim da više ne mogu dati ono što publika zaslužuje, tada ću se povući. Do tada želim nastaviti raditi ono što volim.

Stilski ste prošli skoro sve, nisu vam bili strani etno, jazz kao ni "običan" pop i rock. Je li vam itko ikada prigovorio zašto se ne držite strogo određenog pravca (i ako da, koji je bio vaš odgovor)?

- Zašto bi mi itko govorio što trebam svirati i kako trebam svirati? Nisam se nikome obvezao da ću cijeli život raditi jednu te istu stvar. Po prirodi sam znatiželjan čovjek. Zanimaju me glazba, život, znanost, psihologija, astronomija i još mnogo toga. Možda je upravo zato jedan od razloga zbog kojih u posljednje vrijeme rjeđe dajem intervjue. Često imam osjećaj da vas novinari ili voditelji tretiraju kao da sjedite na optuženičkoj klupi i da se morate opravdavati za ono što radite. A ja vjerujem da se bavim jednom plemenitom disciplinom – glazbom. Nisam otišao u lov pa da me netko pita kako me nije sram ubijati jelene. Ja sviram gitaru. Oni koji vole to što radim dobrodošli su na moje koncerte, a oni kojima se to ne sviđa ne moraju dolaziti niti kupovati moje albume. Svojoj znatiželji dajem oduška tako što stalno istražujem nove smjerove. Nedavno sam nastupao sa simfonijskim orkestrom, prije toga s orkestrom harmonika, zatim sa svojim triom. U Makedoniji je izveden i mjuzikl "Kao kakao". Stalno se događaju nove i zanimljive stvari, a upravo me to održava kreativno živim.

Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić (Snimio Stefan Rajhl)

Jako mi je zanimljiva vaša suradnja s Gibonnijem, vaše sviranje definitivno daje novu dimenziju njegovim skladbama. Koliko bi Vam on dao prostora u tom stvaranju - bi li imao jasnu ideju i tražio da je se držite ili bi Vas pustio da sami radite što želite?

- Gibonni mi je jedan od najdražih suradnika. Zajedno smo proveli neke zaista prekrasne trenutke, kako u karijeri tako i u privatnom životu. Družili smo se i izvan pozornice, imali nezaboravna ljeta, zanimljiva putovanja, mnogo lijepih sati provedenih u studiju i sjajne koncertne trenutke. Moram spomenuti i Nikšu Bratoša koji je kao producent imao izniman talent prepoznati ono najbolje od onoga što smo snimili i odsvirali te sve to složiti u cjelinu. Nas trojica – Nikša, Gibo i ja – bili smo vrlo vesela i kreativna ekipa koja je prolazila kroz brojne zanimljive faze, od snimanja i putovanja do koncerata. Nadam se da će ih biti još mnogo.

Vaš stih kojeg se često sjetim je "Čuvam noć od budnih". Postoji li nešto, neka osoba ili trenutak koji vas je inspirirao za ovakav opis ili je to došlo slučajno?

- "Čuvam noćnog budnika" nalazi se na albumu "Kao kakao", a nastala je u jednom vrlo lijepom i romantičnom razdoblju mog života. Tada sam bio u vezi sa svojom budućom suprugom i sve svoje emocije pretočio sam u tu glazbu. Na albumima "Kao kakao" i "Putujemo" ostavio sam puno ljubavi, zanosa, romantike, ali i čežnje. To su, na neki način, albumi koji predstavljaju moj romantični period. Mnogi ljudi posebno vole stih: "Pravih se riječi uvijek kasno sjetim, odgovor znam kad ostanem sam." Drago mi je da je pronašao put do publike i da i danas izaziva emocije.

I za kraj, moram vas to pitati, kakva je, nakon ovih vremenskih promjena, mikroklima u Skoplju, je li dalje "izgor leto kočan zima"?

- Da, Skoplje je oduvijek bilo grad vrućih ljeta i hladnih zima, a bojim se da će tako ostati još dugo. Svi smo svjedoci klimatskih promjena i globalnog zatopljenja, ali Skoplje i dalje zadržava te svoje izražene krajnosti. Nadam se da ćemo još dugo biti živi i zdravi te svjedočiti i tim vrućim ljetima i hladnim zimama.

Povezane vijesti

• DOBRO JUTRO DŽEZERI: I u Puli obilježen Međunarodni dan jazza
• Brojna gostovanja svjetski znanih virtuoza u pulskom Jazz Houseu
• Gitaristički virtuozi stižu u Pulu: Stefanovski i Tadić nastupaju u Malom rimskom kazalištu