Možemo pričati o godinama, (što ću kasnije i učiniti) ali Hugh Cornwell će uvijek ostati legenda uz čije su pjesme neki odrastali. Bilo je lijepo u subotu navečer u Kotaču vidjeti i čuti ovog glazbenika, uz čije će ime negdje u rečenici uvijek doći – bivši pjevač ili frontman Stranglersa. Unatoč tome što je ovaj bend odavno napustio i dokazao se kao solo glazbenik.

Sam svoj gazda

To nisu samo priče. Njegove pjesme, i to ove nove (ako se novima može zvati materijal od prije nekoliko godina) jako dobro zvuče uživo. Već je uvodna "Coming out of the wilderness", koja je i prva pjesma na albumu "Moments of madness" iz 2022. pokazala da mu je vrlo ugodno biti sam svoj gazda i da ništa nije izgubio na snazi svih godina. Njegove pjesme zvuče svježe, a Cornwell još uvijek dovoljno jako udara po svojoj gitari, iako se čini da ga glas tu i tamno izdaje, što je možda i krivi dojam, jer to ja ta prepoznatljiva boja, stil pjevanja koji ostane u uhu kada se jednom čuje. Publika koja je nakrcala Kotač nije baš da je padala u ekstazu, ali znala je lijepo reagirati upravo na te recentnije pjesme poput "Moments of madness", no valja čuti i "Black hair, black eyes, black suit", "Under her spell" ili "When I was a young man". Iako mu nije strano povremeno usporiti, i dalje je to ona nesalomljiva rockersko-punkerska duša.

(Snimio Mladen Radić)

Ipak, koliko god on znalački gradio svoju karijeru i odbijao odrijemati na lovorikama stare slave, znamo svi zašto smo (prvenstveno) došli. Da me netko krivo ne shvati, bilo je lijepo čuti Hughove solo pjesme, dobiti uživo uvid što je radio proteklih desetljeća, ali klasici su klasici, zar ne? Naravno da tu mislim na pjesme Stranglersa pogotovo kada kontekst cijele priče razvučemo do onog prošlogodišnjeg koncerta Cornwellovog bivšeg benda u Cave Romane. Podsjetnik, ukratko – lijevalo je kao iz kabla radi čega je koncert prekinut da bi ga nastavili za one najupornije kojima su odsvirali najveće hitove.

Ovaj koncert je bio na zatvorenom, vani ne samo da nije padala kiša, nego je i noć bila prilično ugodna. No, bilo mokro ili suho, sve to postaje nebitno kada na red dođe jedna bezvremenska "Golden brown", koju je Hugh stavio negdje na kraj prve trećine, kao da mu nije bitno da je pusti za kraj i zaokruži koncert. Ima on drugih pjesama...

(Snimio Mladen Radić)

- Subota navečer u Puli, fantastično!, komentira u jednom trenutku inače ne baš odviše rječiti Cornwell i onda krene "Nice ‘n’ sleazy" koju su neki iz publike prizivali. Uzalud im to, sve je išlo po utvrđenoj set listi, ali i ovaj hit Stranglersa je dobro prošao, a zubu vremena uspješno odolijeva i sjajna "Hangin’ around" za sve one koji su još sumnjali u Cornwellovu energičnost. Ipak, prva pjesma Stranglersa koja se te večeri našla na repertoaru bila je "Dead Loss Angeles" za koju je Hugh napomenuo da mu je najdraža od ovog benda i smjesta dodao "Da, ima i takvih..." I set lista je bila tako organizirana, u nekom cik-cak odnosu starih i novih skladbi, s tim da su malo prevagnule ove iz solo karijere.

Na "Always the sun" čak je i publika zapjevala. Ipak, 15-ak minuta i nekoliko pjesama kasnije Puležani i Puležanke i ostala bića se blago rečeno, baš i nisu pretrgnula, u traženju bisa. Svejedno su ga dobili, uz odlične dvije pjesme, i onda su se sjetili da bi mogli tražiti još. Prekasno. Meštar je već najavio da će potpisivati albume u hodniku i to je i učinio.

(Snimio Mladen Radić)

Uz Hughovu gitaru tu su bili i bubanj i bas, odnosno Robert Brian i Pat Hughes i to je bila kombinacija koja je uz Hughovu gitaru pridonijela nešto sirovijem zvuku pa iako bi tako i trebalo biti, na par mjesta malo su mi nedostajale neke klavijature, a i ostatak benda se mogao malo više potruditi oko pratećih vokala u "Hangin’ around", ali dobro... Inače, Cornwell ima 76 godina i na svojim stranicama za kraj godine najavio je oproštajnu akustičnu turneju.

Podsjetnik na drugo vrijeme

Jedni drugi stari majstori, ali ovaj put s pulske scene, otvorili su večer, a bili su to Wilsonov grafički projekt, koji su koji su djelovali prvom polovicom osamdesetih. Dakle, više od 40 godina prošlo je otkada su zadnji put svirali, a ako ime benda i ne zvuči svima poznato, članovi su ti koji su izgradili respektabilnu reputaciju i ostali vjerni rocku. To su Miro Kusačić - vokal, gitara, Rusmin Obić - gitara, Siniša Vujnović - bas gitara, Željko Kmet - bubnjevi i Alen Sforzina - klavijature i programiranje.

Tako su se opet našli i otprašili svoj set koji zvuči solidno uz pjesme kao što su "Moj grad", "Dan karanfila", "Jesen" ili "Vuci su pojeli narednika Peppera". Mali podsjetnik na jedno drugo, daleko vrijeme.

Povezane vijesti

• VIDEO/NASTUPILI U ROJCU: Dobri prodavači magle u Kotaču, ali...
• Koncert za ljubitelje duba, reggaea i dancehalla: Bamwise i One Dread sutra u Kotaču
• Obnovljena Jazzbina nastavljena koncertom Tiptonsa: Četiri saksofona, jedan bubanj i puno, puno oduševljenja