Zlatno doba rock’n’rolla u Puli zasigurno je bilo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, i upravo u tom razdoblju su nastali brojni kultni pulski rock bandovi, među kojima su najpoznatiji Atomsko sklonište, sastav koji je prvu probu održao u bungalovu na Valovinama, 26. veljače 1976. godine. Bilo je to prije pola stoljeća, a više o tom razdoblju saznajemo u razgovoru s frontmanom Atomaca, Brunom Langerom, koji je svoj glazbeni put započeo kao basist grupe Logaritmi 2. svibnja 1965. nastupom u vodnjanskom Domu mladih.

- Pokušavam si vratiti onaj feeling koji je bio tih 60-ih, 70-ih... Teško je to opisati. Da smo mi, koji smo još živi iz te generacije, suvremenici stvaranja svjetskog rock’n’rolla. Pa se pojavio Jimi Hendrix, to je moj najveći heroj, koji je napravio revoluciju i gitari dao pravo mjesto. Nažalost, nisam ga upoznao, no Vedran Božić i ekipa su svirali s njim.

Mutna rijeka i King Crimson

Ima jedna zanimljiva zgoda kad smo snimali album »Mentalna higijena« 1982. godine u londonskom JAM studiju - kažem Johnu Etchellsu, koji nam je producirao šest albuma (inače je radio s grupom Queen), da bi na fade outu pjesme »Mutna rijeka« baš pasalo da se ubaci saksofon, na što on kaže - imaš pravo, nazvat ću Mela Collinsa, saksofonistu King Crimsona. Nisam mogao vjerovati kad mi je to rekao - a kad eto za sat vremena stiže u studio Mel Collins. Pita me on o čemu se radi u pjesmi, i ja mu kažem da je bio tamo neki punk koncert, i jedan dečko anarhist je skočio na pozornicu i viknuo: »Tko je za anarhiju?« i svi su digli ruke. I sutradan ga je ganjala narodna milicija, i s hotela Kontinental u mom rodnom gradu, bio je bačen s drugog kata. A milicija je tvrdila da ga nije bacila. Bilo je to krajem sedamdesetih, a tada sam često boravio u Rijeci, i tada su mladi Riječani tamo pokrenuli peticiju... sve to sam opisao u pjesmi - »Kroz moj rodni grad/nekad davno tekla je rijeka/jedna obala bila je bijela/a druga kažu crna...«. Jer tamo je bila Jugoslavija, a ovdje Italija, a crna je asocijacija na Mussolinija i fašizam. I naravno, spomenuta je i peticija - »Dok mladi peticiju pišu/jer bačen im je/prijatelj sa drugog kata«. I u toj pjesmi se prvi put u jugoslavenskom rock’n’rollu spominje Bog - »O, moj mili Bože/dal je to stvarno/bila samo sudbina«. Tako da sve što sam proživio i doživio sam i napisao, opisuje Langer, koji se prisjetio da su mladi tada intenzivno čitali.

(Privatna arhiva)

- Jako se puno čitalo, mladi su tada imali neformalne kulturne krugove. Čitao sam zaista svašta, od domaćih autora do Jesenjina, a ako trebam birati između poezije i proze, puno mi je draža poezija. Bojim se da se danas malo čita - to je ono što sam rekao u pjesmi »Kineska stolica« - »...zabranjeno snivanje, dozvoljeno spavanje...« - mislim da je danas, kad nas je na kugli Zemaljskoj oko osam milijardi, sve češće nastojanje da ne razmišljamo uopće. Prije 40 - 50 godina pitao neke moje prijatelje, doktore, s kojima sam se družio - hoće li čovjek na kraju svoje evolucije postati stroj? Na što su mi odgovorili - pa ti si totalno poludio! Pa ne znam, spominju nekakve biočipove, pa je nastala umjetna inteligencija... pa evo, gledao sam nedavno na internetu, namjeravao sam kupiti žice za bas gitaru, i već mjesec dana dave me s reklamama za žice. Algoritmi rade, tako da uopće ne moraš razmišljati - gdje god da se okreneš, samo te šopaju. Pa svo to žutilo na internetu... gdje to vodi? I u kojim bespućima luta ta naša duša? I gdje će završiti? Možda karikiram, ali nisam karikirao kada sam prije 25-30 godina rekao da će svi Istrijani, nažalost, završiti podno Učke u rezervatima i da će stranci dolaziti i obilaziti nas kao Indijance. To sam vidio u Americi - Indijanci imaju svoje rezervate, a imaju i povlastice - jeftinije cigarete i »vatrenu vodu«. Tamo ih turisti obilaze kao u zoološkom vrtu, to je zastrašujuće.

Inače, u američkoj postavi Atomskog skloništa imali smo i Indijanca, tako da o njima znamo podosta. Bio je to Stevie, svirao je s nama i u Puli, u Uljaniku. Jednom prigodom smo bili u hotelu u Pennsylvaniji, a Stevie je negdje nestao. Kad sam ga upitao gdje je bio - kaže on - čuj, ja sam Indijanac, otišao sam na krov hotela da vidim gdje smo! Drugom prilikom išli smo privatnim avionom iz Harrisburga za New York, bio je to avion jednog producenta, no ne volim te male avione, meni je to kao kada s krilima, ne djeluje mi sigurno. Pitam Stevieja je li ga strah u tom aviončiću, a on pak odgovori - ne, mi smo Indijanci, mi se ne bojimo visina! Puno čovjek nauči.

U Americi nam se pridružio i odličan pjevač i gitarist Wes Talton, a kad je došao s nama u Istru, išli smo na večeru i naručili ribu, a on je pak ostao u šoku - pa kako vi to jedete ribu? Nije mi bilo jasno što pita, no očito u Americi serviraju ribu bez glave, jer Wes je samo rekao - »ne volim kad me riba gleda s tanjura dok je jedem«. Tada samo Gužvan i ja svirali s tri Amerikanca, to je bilo ludilo s tim kulturološkim razlikama. Godinu dana smo bili na Floridi, i naš tadašnji bubnjar David Pressley, kojega smo zvali Plywood jer je bio mršav i visok, poput šperploče - kaže mi - sreo sam Grega Allmana, i dalje je lud za Cher, i pitao me gdje sviram. Kad sam mu rekao da sviram s jednim bendom iz Jugoslavije, Gregova reakcija je bila - »zar oni tamo imaju struju i gitare?!?«.

Sve to je bilo u razdoblju kad smo snimali album »This Spaceship«, i jednog dana me zove Plywood da ne može doći na probe, jer se razbolio bubnjar Herman’s Hermita - bio je to sjajan pop rock bend iz 60-ih, imali su veliki hit »No milk today«, izuzetno su bili popularni u Americi - i Plywooda su zvali da ode s njima na turneju. I zanimljivo je kako se u jednom trenutku sve poveže - kao mlad sam svirao pjesme Herman’s Hermita, a eto sad moj tadašnji bubnjar odlazi svirati s njima. Zakon, prisjeća se Langer, a u razgovoru se vraćamo na same početke Atomskog skloništa, kad je sve krenulo 1976. godine.

(Arhiva Glasa Istre)

- Prvih deset godina Atomsko sklonište, kad je tu bio i Boško Obradović, Serđo Blažić Đoser, Dragan Gužvan, Saša Dadić te Eduard Kancelar i ja, a kasnije je bubnjeve svirao Zdravko Širola, to je bila konceptualna priča i u bendu je vladala prava vojna disciplina. Probe, rad i disciplina - bili smo kao vojnici, a prva stvar je bila, na čemu je Boško inzistirao, da smo »anti-tezga« band, nema na bini pričanja poput hvala, doviđenja, ruke gore i slično... Nitko nije svirao u nijednom drugom bendu, svi smo bili isključivo u Atomcima. Koncept je bio - mi se pojavimo na pozornici, sviramo, i to je to. Valja znati da Serđo, kad je ušao u Atomsko sklonište, tada u 21. godini života, već je imao dijagnozu, drugu, B fazu Hodgkinove bolesti, i predviđali su mu jednu do dvije godine života. On je, nakon što je saznao dijagnozu, poživio još 15 godina, a doktori iz Kliničkog centra u Ljubljani rekli su da mu je glazba sigurno produžila život.

Doktor Hotimir Lesničar, dragi prijatelj i direktor Onkološkog instituta u Ljubljani, inače sjajan klavijaturist, poznat po nadimku Merik, i svirao je u jazz bendu Kliničkog centra Ljubljana, te je i gostovao na Đoserovom memorijalu kao član benda Janeza Bončine, rekao mi je - Đoser je imao terapije kod nas, no on je bio medicinski fenomen, pjevao je i putovao, i to poslije terapija, zračenja... bio je čudo od ljudskog bića.

Dakle, imali smo prijatelja kojim smo se prilagođavali. On je pod teretom bolesti fizički propadao, ali njegov glas je bio sve jači i jači. Kad smo se vratili iz Amerike 1982. godine bilo mu je jako loše, i krenuli smo na jadransku turneju, i cijeli Jadran smo prošli, a Đoser je sa svakom svirkom bio sve bolje. I već te jeseni, kad smo bili u Bosni, u deset dana smo imali 19 koncerata, znači dva koncerta na dan, i to po dvije sportske dvorane. Svirali bi primjerice u sporskim dvoranama - na Ilidži od 18 sati, a od 20.30 na sarajevskoj Skenderiji, drugi dan Derventa i Bosanski Brod... Bilo je to ludilo, prepune dvorane, a mi smo jurili s koncerta na koncert kao manijaci. A Đoser bi na tom drugom koncertu svakog dana bio još bolji nego na prvom! Nevjerojatno.

U tom trenutku bili jedni od rijetkih koji su mogli napuniti po dvije sportske dvorane na dan, tada je to u Bosni mogao napraviti samo moj dragi prijatelj Halid Bešlić!

Nezaboravno je bilo na beogradskom stadionu Tašmajdan, gdje je održavao koncertni maraton pod nazivom »Rok Express«, po istoimenoj TV emisiji, tada su svirale sve vodeće jugoslavenske grupe, a kao predgrupa se tada pojavila i Riblja Čorba, koji su tada bili novi bend, i svirali su od 18 sati. I onda kreće parada - Smak, Yu grupa, Septembar... baš svi, nedostajalo je samo Bijelo dugme.

I na tonskoj probi Đoseru je totalno pukao glas, pukla mu je neka kapilara, mikrofon je krvav... bili smo prestravljeni. Bili smo smješteni u malom hotelu Splendid, našem omiljenom, a ja sam uvijek bio s njim cimer na putovanjima. Uvijek sam ga obuvao, a kasnije, kad nije mogao, pomagao sam mu i s odijevanjem. O Đoseru mogu samo reći da je zbilja bio heroj. I svjedočio sam njegovoj hrabrosti mnogo puta. Često sam ga kudio, a on bi pak na to bio prgav, a tako smo funkcionirali, ako ga ne bi kudio tada nešto ne bi štimalo. Zapravo, tretirao sam ga kao da nije bolestan, on nikako nije volio sažaljenje.

I dođemo mi u sobu, a Đoser zabrinut je rekao - što će biti sada, ako ja zaštekam, a svi su ovdje... na što sam mu odgovorio: »Đos, ti ideš na binu, razvalit ćeš sve. Ajmo se dogovoriti - ajmo pjevati unisono ti i ja«. I to je bilo to, trebalo mu je samo malo podrške, bojao se da na prvu ne pukne nešto. I krenemo pjevati unisono, sjećam se da je to bila pjesma »U vremenu horoskopa«, i Đoser me samo znakovito pogledao - sve je okej. I ja se mičem. I tada je Đoser tako impresivno sve otpjevao. Bila je to nezaboravna večer, prisjeća se Langer, koji je istaknuo i jaku antiratnu poruku koju je Atomsko sklonište od samog početka utkao u svoje glazbeno stvaralaštvo.

- Od prvog albuma »Ne cvikaj generacijo« 1978. godine snažno smo inzistirali na antiratnoj poruci. Kad me Boško pitao kako će se zvati band, bio je tu pregršt predloženih imena - Lift ekspres, Ista djetinjstva... sve to mi je bilo bezveze, a kad je Boško rekao Atomsko sklonište - pa to je bilo briljantno ime za bend. Na što je Boško odgovorio - ali morat ću onda ja kopirati naziv moje predstave, na što sam mu odgovorio da sam i ja pogledao tu predstavu 1966. godine u kazalištu. U predstavi su na pozornici bile neke klupe, kao u razredu, i čitala se antiratna poezija. I tako smo odlučili - koncept grupe ima antiratni štih, i tako je počelo, Boško je samo nadograđivao.

I danas svakako moramo priznati, da bez Boška Obradovića, Atomsko sklonište nikad ne bi bilo velik band. Jer mora se imati vođu, i to vođu koji to radi sa srcem i ljubavlju, i koji u sebi ima puno onoga mladenačkog. A Boško je bio kao jedno veliko dijete, sjajno se igrao, i uvijek je bio ispred svog vremena. Ali sve se posložilo na svoje mjesto, i ljudi u bendu i svi koji su bili dio te priče, bili smo kao neka rock’n’roll sekta. To je bio taj moment - sve smo prilagodili tomu, i scenski nastup u poderanoj odjeći, otuđeni smo, i nema govora na pozornici, nije bilo dozvoljeno ama ništa izreći, pa Boško bi nas za to upucao! Boško je bio zaista strog, kaže Langer. I dok je Boško Obradović pisao tekstove, glazbu su radili Langer, Dragan Gužvan i Đoser.

- Ja sam uglavnom bio koautor sa Serđom, a Gužvan, osim što je svjetski gitarist, što su nam često govorili producenti i snimatelji u studijima u Americi, bio je i fantastičan skladatelj i aranžer, glazba je u njemu. Zanimljivo je da, kad smo snimali »Mentalnu higijenu«, album koji smo snimili u svega 18 i pol sati, bili smo napucani energijom kao supersonična raketa, ništa nas nije moglo srušiti, bili smo u pravom smislu riječi Atomsko sklonište - a prva osoba izvan naše ekipe koja je čula tada tek snimljeni album bio je Snowy White, gitarist Thin Lizzyja. Naime, naš producent je njegov susjed, i predložio mi je da odemo do Snowy Whitea koji je kod kuće imao mali studio, i stavio smo na njegov magnetofon master traku. Ono što je mene zadivilo kod tog čovjeka jest da je preslušao od prvog do zadnjeg takta cijeli album! I nakon toga, njegov jedini komentar je bio - ovdje nešto fali - a u tom iščekivanju sam se doslovno smrznuo - na što je on odgovorio: Fali samo da to otpjeva Phil Lynott, i to je svjetski album. Rekao je i da Serđo fenomenalno pjeva, ali za svjetsko tržište ipak bi trebalo pjevati na engleskom jeziku. Znači, prvu recenziju, i to jednu od meni najdražih u životu, dao nam je Snowy White.
I dan danas se stalno čujem s Draganom Gužvanom i znamo razgovarati katkad i o tim vremenima. Samo mi je žao što danas on više ne želi javno nastupati, kaže Langer, i dodaje da nema odustajanja od svirke.

(Snimio Karlo Paliska)

Kroćenje gitare

- Ako me ikad muče zdravstveni problemi, treba mi samo da dođem do bine - e tada sam svoj, i tada mi je uvijek dobro. To me opušta, i u stvari koncert je jedna ljubavna igra. Ima to uvertiru, gdje glazbom trebate privući publiku do pozornice, i na kraju uvijek dođu i ne puštaju nas. To je ta snaga glazbe, nisu potrebne riječi, kaže Langer.

No vraćamo se u 60-te i 70-te, u vrijeme kad je bilo nevjerojatno teško uopće nabaviti električnu gitaru, rijetki su imali gramofon a kamoli ploče, a sviralo se stalno i svugdje, te su glazbenici toliko gorljivo željeli svirati da su se snalazili kako su znali i umijeli.

- Oduvijek mi se sviđalo što je Gužvan imao samo gitaru i kabel, i možda neku pedalicu, mislim da je to bio flanger, a isto tako svira i Matija, današnji gitarist Atomaca. Danas gitaristi koriste po deset, dvadeset pedala... Ali za rock’n’roll, mislim da taj put između gitare i pojačala treba biti što kraći. Jednom mi je Gužvan objašnjavao, da je to kao divlji konj kojeg trebaš stalno krotiti, da te ne zbaci sa sedla - dakle, ta snaga se manifestira u gitari i feedbacku pojačala, a sve ostalo je u rukama. A Gužvan je bio nenadmašni as sinhronizacije lijeve i desne ruke na gitari, a Matija me oduševio što u svojoj svirci slično pristupa gitari, i svira identično, svaki ton, identično kao i Gužvan, a u sve to unosi i svoju jedinstvenu interpretaciju.

Sjajno se nadopunjuje sa svojim prijateljem i vršnjakom Ericom Vojakom, te smo u ovoj kombinaciji svi zajedno ulovili taj groove, po kojem je Atomsko sklonište poznato, veli Langer.

Također pročitajte: Bruno Langer: Zahvaljujući rock glazbi upoznao sam pola svijeta, i to je najveće bogatstvo koje mi je dala

*Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Glasa Istre od petka, 20. ožujka

Povezane vijesti

• Novi live album Atomskog skloništa u čast 45 godina bogate karijere: "ONI ŠTO DOLAZE ZA NAMA" S KULTNIM ROCK HITOVIMA LEGENDARNIH PULJANA
• ATOMSKO SKLONIŠTE OVE NEDJELJE U "DALIBOR PETKO SHOWU": Četiri i pol desetljeća karijere uz pregršt prijatelja i prisjećanje na legendarne dogodovštine
• ATOMSKO SKLONIŠTE TRENUTNO NA VELIKOJ TURNEJI: Na Mostar Blues & Rock Festivalu nastupili u vrlo posebnom sastavu