Pola je stoljeća otkako je održana prva proba legendarnog pulskog rock sastava Atomsko sklonište, a glazbeni put pjevača i basiste Brune Langera, kako nam je ispričao u prvom dijelu intervjua za Glas Istre, počeo je još 2. svibnja 1965. kad je kao član grupe Logaritmi nastupio u vodnjanskom Domu mladih. Sami Atomci su prvi put zasvirali na probi u jednom bungalovu na Valovinama 26. veljače 1976. godine, a pedeset godina kasnije, bogat diskografski opus Atomskog skloništa i dalje ima svoju vjernu i brojnu publiku, što se najbolje može vidjeti na brojnim koncertima ovog sastava na pozornicama diljem Hrvatske i inozemstva. Od 1978. do 1995. godine objavili su osam studijskih albuma - "Ne cvikaj generacijo" (1978.), "Infarkt" (1978.), "U vremenu horoskopa" (1980.), "Extrauterina" (1981.), "Mentalna higijena" (1982.), "Zabranjeno snivanje" (1984.), "Criminal tango" (1990.) te "Terra Mistica" (1995.), a tu su još i brojne kompilacije i live albumi, od kojih je najrecentniji "Serđo još živi" iz 2024. godine.

Apsolutni stampedo

Frontman Atomaca, Bruno Langer, u razgovoru za Glas Istre prisjetio se prijateljstava, glazbe, dogodovština i brojnih koncerata kroz to dugo razdoblje, a kao jednu od dražih koncertnih pozornica gdje tradicionalno nastupaju svake godine ističe onu u Raklju.

- Tamo nastupamo svake godine 14. kolovoza na Festivalu "Na dragom kamenu", kod mog dragog prijatelja Livia Bolkovića i njegove supruge Edite, i do sada smo nastupili čak 13 puta, kaže Langer, i nabraja brojne gradove gdje često nastupaju - Sarajevo, Mostar, Tuzla, Zenica, Kragujevac, Beograd... svirali su i u Americi, a zanimljivo je da su bili i vrlo popularni u Čehoslovačkoj, gdje su, kako je Langeru rekla pjevačica Zana, čiji je otac bio jugoslavenski ambasador u Pragu, da su se ploče Atomskog skloništa masovno prodavale na crnom tržištu, a ljubitelja glazbe slavnih pulskih rockera bilo je i u Rumunjskoj i Bugarskoj, koji su svake godine dolazili na tradicionalni koncert na beogradskom stadionu Tašmajdan - gdje je i 1985. godine snimljen album "Jednom u životu".

(Privatna arhiva)

- Na taj koncert na Tašmajdanu, Đoser je došao s kemoterapije, i strašno mu je opadala kosa. Jutro pred nastup na doručku, Gužvan mu je rekao - ma ošišaj te ostatke tvoje bujne kose, na što je Đoser otišao kod frizera, i te večeri je nastupio ćelave glave, samo s neizostavnim brkovima, kaže Langer.

Iza cijele ove dugovječne glazbene priče stoji i dublje značenje.

- Rock’n’roll je glazba bunta koja mora nositi nekakvu poruku, kaže Langer, koji se prisjetio velikih koncerata u bivšoj državi.

(Snimio Karlo Paliska)

- U Jugoslaviji su vlasti uvidjele da je rock’n’roll snaga, i uzeli su ga pod svoje. I onda je bilo noćenje posljednje štafete pred Titovu smrt u Beogradu, i svirali smo ama baš svi - prije nas su svirali Leb i Sol, pa Zabranjeno pušenje... Nas su stavili da sviramo u dva sata u noći, jer su znali da će ljudi, tolika je ljubav spram benda bila, ostati do kraja. Kad smo izašli na pozornicu, koja je bila ispred Doma sindikata, dočekalo nas je 150 tisuća ljudi, tada sam prvi put svirao pred tolikom masom ljudi. Bilo je to nevjerojatno - bilo je krcato sve do Tašmajdanskog parka. Pogledam Đosera i kažem mu - hej, ma šta je ovo?!? I mi krenemo, to je bio apsolutni stampedo! Šteta što tada to nije bilo snimano.

Najtiražniji album

Ozvučavao nas je moj jako dobar prijatelj Braco Radović. On je bio čovjek koji je jako puno dao u rock’n’rollu, jer je fanatik u svom poslu, i sam je radio razglase koji su sjajno zvučali. Ima jedna zgoda - kad su Simple Minds svirali u Zagrebu, pitali su - gdje je onaj debeli što nas je ozvučavao? A mali Marko kaže - pa to je moj tata! A Simple Minds su pak rekli da su imali najbolji zvuk na cijeloj turneji na razglasu Brace Radovića, prisjeća se Langer.

Sva diskografija Atomskog skloništa objavljena je u Sloveniji.

- Snimili smo "Paklene vozače" i "Djevojku broj 8", i ponudili te trake Jugotonu, a ocjenjivala ih je nekakva komisija koju su čini djelatnici Jugotona, a bog i batina su bili Siniša Škarica i Dubravko Majnarić. Ne znam zašto, ali u tom periodu očito nismo bili u ljubavi sa Zagrebom, makar sam privatno bio jako dobar prijatelj s Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom, koji su bili moćni kritičari rock glazbe u bivšoj Jugoslaviji. I iako smo bili jako dobri prijatelji, oni su uporno na neki način bili protiv nas - kad smo se pojavili na Boom festivalu, Glavan je pisao hvalospjeve, uspoređivao nas je sa svjetskim rock velikanima i naveo da je to bilo ludilo! Oni su voljeli nekako usmjeravati tu glazbu, no odbio sam njihove savjete i rekao im - ne hvala, mi znamo što mi hoćemo. I tu je očito puklo.

(Privatna arhiva)

U konačnici, albume je objavila Produkcija kaset in plošč radiotelevizije Ljubljana, i kad je krenulo, s obzirom da su se naše ploče štampale u tvornici Jugotona u Zagrebu, oni su imali uvid u tiraže naših albuma, pa su odjednom u Jugotonu promijenili mišljenje i htjeli s nama stupiti u kontakt. S Vladimirom Mihaljekom, koji nam je puno pomagao, otišao sam jednog jutra u Jugoton, i rekao im: "Vidite vi sve ove bendove koje objavljujete? Svi ti bendovi će nestati, a Atomsko sklonište će živjeti zauvijek!". Bio sam mlad i buntovan, i odbio sam ih. Jer, kad je nama trebalo, onda nas je odbila neka komisija. I trebalo se boriti. I borio sam se, kaže Langer.

- "Mentalna higijena" je naš najtiražniji album, prisjetio se Langer, a riječ je o albumu koji je 2004. godine doživio i svoje reizdanje na vinilu. No, vratimo se počecima - u doba kad je grupa Hush redovno nastupala u Uljaniku.

- Vježbali smo na Monte Zaru u mom podrumu u zgradi gdje sam stanovao, na vrhu Stuba Jurine i Franine, i Boško Obradović, koji je također živio na Monte Zaru, jednog dana je prolazio pješice i došao je kod nas, i ponudio nam suradnju. Došao je kod mene, i rekao mi: "Slušaj, šefe, imam neke tekstove, pa bi mogli to...", na što sam ja pak odgovorio protupitanjem - "pa tko će ti to uglazbiti?". Pitali smo neke profesionalne glazbenike koji su završili glazbenu akademiju da nam naprave glazbu, ali nikog to nije zanimalo. A Boško? Samo mi je rekao - evo ti ovaj tekst, a ti napravi glazbu. To je bio tekst pjesme "Tko će tad na zgarištu reći", ja sam to napravio i došli smo na probe, a Boško mi kaže - pa ti si svjetski kompozitor, to su bezvremenski hitovi! Boško je bio kao kakav mađioničar, bio je sugestivan, i mogao je čuda stvarati od ljudi, opisuje Langer stvaranje prve pjesme Atomaca na Monte Zaru.

Vjetrovi zapada

- Fenomen ex Yu rock scene jest, po mom sudu, da su svi lideri ponajboljih rock bendova bili djeca vojnih lica - od Johnny Štulića do Milana Mladenovića, i mnogih drugih, koji su se selili diljem Jugoslavije zbog prirode posla njihovih očeva. I jednom sam ponosno rekao - u Atomskom skloništu, ničiji otac nije vojno lice. No ubrzo sam shvatio da sam pogriješio - naime, Boškov otac je bio Branko Obradović, ratni Titov general, kojega je čak u filmu "Bitka na Neretvi" glumio ruski glumac Sergej Bondarčuk. Jednom me Boško odveo kod njega u stan u Beogradu, gdje sam upoznao njegovog oca, i oduševilo me to kako je čovjek uzeo gitaru i pjevao pjesmu poznatog sovjetskog kantautora Bulata Okuđave. Kasnije kad smo odlazili, Bošku sam rekao - stari ti je fenomenalan, ali moram reći da si ti loša kopija svog oca, na što se Boško nasmijao. To je priča o nama rockerima, koji smo u počecima bili optuživani da dovodimo štetne vjetrove zapada na naše livade. A svirali smo rock’n’roll u Uljaniku - za jedan sendvič i čašu "Mussolinija" - a to je bio naziv za koktel soka od maline i crnog vina, kaže Langer.

- Pamtim da je šezdesetih na terasu Uljanika dovedena ženska grupa iz Sovjetskog saveza, zvali su se Djevčata. Prije njihovog nastupa njihov komesar je govorio na ruskom, a prevoditelj nam je prenio njegovu poruku - da očekujemo pjesme o radnicima, dizalicama... Na to su pulske legende Ižo i Karluči skinuli hlače i gaće i pokazali komesaru stražnjice! Bilo je to zlatno doba Pule, kad je punim plućima živio rock’n’roll, a Uljanik je bio istinski hram rock’n’rolla, prisjeća se Langer, i nastavlja dalje priču o Atomcima.

(Privatna arhiva)

- Nakon nekog vremena prebacili smo se na Valovine, gdje smo vježbali u jednom bungalovu Kampa Saveza boraca Maribor, a to smo uspjeli srediti jer mi je tast bio direktor tog kampa. Tamo smo vježbali zimi i u proljeće, zvuk je bio odličan, ali je bilo malo skučeno, a kako su bili kreveti na kat, Edi je ležao na gornjem krevetu i svirao klavijature!

Imali smo probe doslovno svaki dan, osim za Božić i Novu godinu, tako da smo već na početku zapravo imali materijala za dva - tri albuma, pa smo odlučili koje pjesme idu na koji album. Imali smo probe čak i 1. siječnja! I kad smo došli na Boom festival u Novi Sad, što nam je omogućio moj prijatelj Vladimir Mihaljek, koji je bio jedan od organizatora, doslovno smo sve "otpuhali" - prvi nastup je bio ludilo, tako da je Atomsko sklonište na velika vrata ušlo na scenu, što nije bilo lako, kaže Langer, kojeg smo upitali kako je zapravo sve to funkcioniralo, jer osim članova benda, puno ljudi je sudjelovalo u stvaranju raznih segmenata koji su danas neizostavni dio identiteta Atomskog skloništa.

- Atomsko sklonište je zapravo ozbiljan multimedijalni projekt koji je Boško zamislio, tu je bilo dosta pjesnika, slikara... Sve to nastavilo se i kasnije, primjerice akademski slikar i poznati ilustrator Kostja Gatnik iz Ljubljane, napravio je za Atomsko sklonište naslovnicu albuma "Mentalna higijena", a njegov rad je nagrađen na jednoj izložbi u San Franciscu, prisjeća se Langer. Upravo na albumu "Mentalna higijena" je jedan od najvećih hitova Atomaca, "Treba imat dušu".

Toliko emocija

- Najveće priznanje koje sam dobio je bilo snimanje pjesme "Treba imat dušu" u doba COVID-a 2021. godine u sklopu "Lakestocka" uz dvjestotinjak glazbenika iz cijele Hrvatske na zagrebačkom Bundeku, i koliko je emocija to izazvalo kod ljudi. Odlično je to organizirao Ante Gelo, divan čovjek i glazbenik par excellence u svim žanrovima, kaže Langer, koji se prisjetio jedne zanimljive zgode s Gelom.

- Ante Gelo me jednog dana zvao u deset navečer, i pita me: "Gdje si sutra ujutro?". Odgovorim mu - pa valjda u Puli - a na to on kaže - dođi na snimanje u Zagreb! Ma šta se snima? A kaže Gelo: "Radiotelevizijski centri slave 30. obljetnicu i snimaju program, brojni glazbenici već mjesec dana vježbaju, a nema nikog iz Istre. Trebaš pjevati pjesmu Alena Vitasovića "Gušti su gušti"". Ma kako ću to pjevati, ne znam tekst... A Gelo je bio uporan, i kaže - ne brini ništa, stavit ćemo ti tekst, samo ti dođi! I rekli su mi da će po mene doći ekipa s televizije - i došao je novinar Marko Percan i snimatelj iz Pazina, i dođemo u studio, a tamo se već snima, na bini Zorica Kondža, Gelo i cijela ekipa. Stavili su mi mikrofon nasred sale, no nisam želio pjevati sam, no inzistirao sam da budem dio ekipe na pozornici. I na kraju je ispalo baš lijepo, kaže Langer, te dodaje da nikad nije volio suviše sebe isticati, rađe je na binu izlazio s cijelim bendom.

- Kad u bendu prestanu štimati stvari? Kad počne raditi ego. Mislim da je to bitno kako u rock’n’rollu, a tako i u drugim sferama. Bend mora biti jedan organizam, i vjerujem da je to formula uspjeha. A kad ego počne raditi, netko se počne isfuravati - to je onda kraj. A to osjeti i publika ispred pozornice.

Za uspjeh je važna i disciplina iznad svega - ne može se na binu doći i popiti tri bire, onda si usporen čovjek. Tu disciplinu smo postavili još u prvoj postavi, i stalno je prisutna, veli Langer. A kad je o disciplini riječ, glazba Atomskog skloništa je i dosta kompleksna za odsvirati, stoga su svakodnevne probe zapravo bile nužne.

Dobra energija

- Istina. Recimo ako netko preskoči neki ton, onda samo lagano smiješak ide. Ali sviđa mi se što u današnjoj postavi (Matija Dadić na gitari i Eric Vojak na bubnjevima), ne moramo se uopće ni gledati, osjeti se ta dobra energija, kaže Langer, koji nam je otkrio i kako je zapamtio datum prvog spuštanja čovjeka na Mjesec: "Bilo je to na moj 20. rođendan, 1969. godine, kad je Neil Armstrong kročio na Mjesec". Valja napomenuti i da je današnji gitarist Atomskog skloništa, Matija Dadić, zapravo unuk nekadašnjeg bubnjara Atomaca Saše Dadića.

(Privatna arhiva)

- Mi na pozornici pričamo kroz glazbu, i u svakoj postavi smo vrlo organizirana ekipa, koja, prije svega onima koji organiziraju koncerte Atomci nikada ne zadaju glavobolje, i uvijek valja imati profesionalni pristup. Matija i Erik su odlični dečki, sviramo skupa već osam godina, a zanimljivo je da smo se u šest dana uvježbali i otišli u Budvu na Oktoberfest, priča Langer, kojeg smo upitali jesu li naporne turneje - ipak treba imati kondicije za toliko putovati i svirati.

- Zahvaljujući rock glazbi upoznao sam pola svijeta, i to je najveće bogatstvo koje mi je dala. Treba imati kondicije, ali danas je to puno bolje nego nekad, kad smo na turneje išli kombijima koji zimi nisu imali grijanje, autolimar nije zakrpao rupu na podu... Sjećam se kad smo s grupom Bumerang, Vedran, Zlati i ja išli onim "hipijevskim" Volkswagen kombijem svirati po Bosni, snijega do krova, a mi imamo "ćelave" gume, jer smo bili škrti da kupimo nove - svaki put kad bi spominjali kad ćemo kupiti nove gume, odgovor bi bio - ma sad će proljeće! Ali tko je o tome tada razmišljao, glavno je bilo da se ide svirati, lijepa su to vremena, prisjeća se Langer.

*Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Glasa Istre od petka, 13. ožujka

Povezane vijesti

• Pulski velikani ostavili su neizbrisiv trag
• Pula će ipak osigurati skulpturu Mate Parlova na Giardinima
• Na svirke smo dolazili vlakom, jer tada nismo imali automobile: Bruno Langer otkriva kako je počela rock povijest Pule