(Snimio PETAR KURSCHNER)
Najnagrađivaniji jazz skladatelj srednje generacije, virtuoz kako na gitari, tako i na harmonici - Elvis Stanić - iako je na domaćoj sceni najpoznatiji kao gitarist, na novom albumu "2 for Tango" stavlja pak hamorniku u prvi plan. Uoči velikog koncerta u pulskom Istarskom narodnom kazalištu, 1. travnja, gdje će nastupiti sa svojim najnovijim projektom AIRes Collective te predstaviti, između ostalog, i skladbe s novog albuma, razgovarali smo s Elvisom Stanićem o njegovom prepoznatljivom autorskom opusu, skladanju, inspiraciji, kao i o novim projektima.
Novi album donosi itekako prepoznatljiv autorski potpis u kojem se skladno spajaju world music i jazz, no ovoga puta glazbeno putovanje odlazi u smjeru tanga, sambe, pa čak i francuskog mussetta. Iako je gitara instrument s kojim ste stvarali i najčešće nastupali u svojoj bogatoj karijeri, na novom se albumu pak vraćate svojim glazbenim počecima – tj. harmonici, koju ste svirali u glazbenoj školi. Je li sam proces skladanja diktirao instrument?
- I je, i nije. Istina, pisao sam nove kompozicije posebno za harmoniku, i njezine bogate izražajne mogućnosti, međutim kako je gitara duboko ukorijenjena u meni, i sve što znam o jazz glazbi znam najviše kroz gitaru, ispalo je da sam počeo svirati harmoniku kao gitaru, a gitaru kroz prizmu harmonike. Znam da zvuči dosta "bipolarno", ali tako je u početku uistinu i bilo - u jednom trenutku nisam više znao pišem li neki komplicirani gitarski "hvat" za harmoniku, ili brzi pasaž na klavijaturi za gitaru. Međutim, stvari su polako došle na svoje mjesto. Na koncu, sve je to ista unutarnja glazba i kad je potekla van, harmonika i gitara su se "ujedinile" u tim različitim izražajnim mogućnostima.
(Privatna arhiva)
Klasična harmonika dio je vašeg školskog obrazovanja - a harmonika je pak instrument koji je danas poprilično ograničen glazbenim žanrovima u kojima je zastupljena. S obzirom da na harmonici imate "bazu" u domeni klasične glazbe, je li bio izazov dati harmonici "glavnu riječ" u novom skladateljskom opusu? Koliko je harmonika "jazzerski" instrument?
- Imao sam dobre uzore. Skladatelji, jazzeri i harmonikaši poput Richarda Galliana, Marca Berthomieuxa, Vincenta Peiranija, ili pak klasici jazz harmonike poput Art van Dammea i Franca Morrocca postavili su temelje današnje jazz harmonike. Svi oni ujedinjuju različite "baze", razne stilove, od bebop početaka, ozbiljne glazbe, tradicionalne, pop (Finci čak i rock/metal) sve do modernog jazza i svega zamislivog što se na harmonici može odsvirati. Tako da je samo stvar osobne sklonosti prema određenom stilu što se hoće svirati. Ja sviram svoju glazbu, svoju "stvar" već decenijama i kako god ju nazvali, jazz, fusion, 3rd Wave, uvijek će biti napisana mojim rukopisom. Harmonika ili gitara? Svejedno - sad je tron zauzela harmonika, no ne znači da će ostati samo na tome. Tko zna...
(Privatna arhiva)
Osim što se izborom instrumenta vraćate u svoje glazbene početke, kao prvi singl objavljena je pjesma "Picasso" - je li je znameniti španjolski slikar i začetnik kubizma poveznica s drugom granom umjetnosti koja je također vaša strast - naime, manje je poznato da ste diplomirali vizualne komunikacije na katedri za likovnu umjetnost Filozofskog fakulteta u Rijeci.
- Glazbu vidim kao sinergiju umjetnosti. Bilo kroz likovnost, kroz ples, kroz poeziju - sve su to više-manje različiti načini da se kaže isto. Drugim riječima, neku glazbenu ideju mogu i naslikati, mogu je opisati, mogu je opjevati, tako je i nastao akvarel na omotu novog CD-a "2 for Tango", još za vrijeme studija u Rijeci. A Picasso, čini mi se, svojim djelom najbolje opisuje novi singl - tu ima svega, od jednostavnog "ostinata" na početku, pa dramatičnog flamenca (iz njegove domovine), što se zatim prelijeva kroz francuski "New Mussette" u gotovo kubistički most, koji opet vodi u sasvim moderni modalni jazz dio - sve je to sadržano u jednoj pjesmi, kao što se i Picassov razvoj dramatično mijenjao od blage figurative do fantastičnog kubizma i poznih radova.
Novi album "2 for tango" donosi i novi glazbeni projekt, AIRes Collective.
- Nova glazba, novi band. Na "Insomniji", svom posljednjem albumu pred četiri godine, došao sam do nekakvog kreativnog "zida". Mislim da sam tada rekao sve što sam imao za reći na gitari u tom trenutku. Trebao sam nešto drugo, neke nove vjetrove jer glazba koju sam slušao iznutra nije više mogla izaći na onaj stari, Elvis Stanić Group način. I to se sve kuhalo prilično dugo, dok se nije dogodio kopernikanski obrat - odlučio sam se posvetiti u potpunosti svojoj prvoj ljubavi harmonici, dati si par godina da ovladam novim potrebnim vještinama na instrumentu i skupio potpuno nove ljude u novom kontekstu. Prvu podršku dao mi je ipak "moje gore list", stari ratni drug, kontrabasist i basist Goran Rukavina, kao najbolji i najsigurniji oslonac u novom projektu, a zatim je trebalo naći klaviristu koji bi mogao, i želio uopće ući u ovu zahtjevnu priču. Nisam dugo tražio, izbor se brzo, već nakon samo jednog jazz sessiona u pulskoj "Mimozi", suzio na talentiranog Leona Brenka, izvanrednog i poprilično samozatajnog jazz pijanista s klasičnim backgroundom - što je dobitna kombinacija, a kao svirač bubnja iz Ljubljane je došao Žiga Kožar, koji svoj instrument tretira opet drukčije od uobičajenog, kao udaraljke iz svih dijelova svijeta.
(Snimio PETAR KURSCHNER)
Zanimljivo je da je novi album sniman analogno, što je danas izuzetno raritetno, a i teže je snimati analogno u odnosu na digitalno koje donosi brojne druge opcije pri snimanju. Zašto je izbor pao na analogno, i što analogija ima, a da digitalija ne može kompenzirati? Također, album će biti objavljen i na vinilu.
- Razlog je nostalgija prema određenom, "nesavršenom" zvuku jednog drugog vremena. U današnje vrijeme AI-ja, kada je sve što izlazi iz glazbenih studija "obrađeno", "uređeno", "ispravljano", a sve da bi se dobila neka imaginarna "savršena" snimka, a većinu posla ne odrade glazbenici nego mašine - kompjuteri i AI, odlučio sam se suprotstaviti takvoj praksi i snimati kao nekad - u realnom vremenu, ono što i kako se svira. To uključuje i šum trake, i sve one sitne male, gotovo neprimjetne nesavršenosti koje čine suštinu same izvedbe, i čine je živom, stvarnom. AI, pogotovo u žanrovima gdje to nitko ne primjećuje, preuzima gotovo sve - od umjetnog skladanja do umjetne izvedbe, tako da tu živi ljudi više nisu niti potrebni. Čemu onda sve? Ja neću niti ne mogu na to pristati, dok me glava, srce i prsti služe. I zato ide i traka i vinil.
Svjetski ste putnik, često putujete na daleke destinacije, a istovremeno u svojoj glazbi uvijek značajan obol dajete i tradicijskom segmentu. Kako funkcionira taj vaš kreativni "melting pot"?
- Kao najveći izvor inspiracije za novu glazbu. Ono što čujem i vidim po svijetu ostaje negdje unutra, pa ponekad prođe i nekoliko godina kad se probudi kao neka nova iskra koja zapali vatru nove skladbe, ili albuma. Flamenco sam slušao po pećinama iznad Alhambre, gdje stvarno žive ljudi koji sviraju i plešu izvorni flamenco, tango iz Buenos Airesa je nešto sasvim drugo od Milage ili onog kako se u Europi svira, OK, danas smo digitalno globalni pa se sve to može vrlo brzo čekirati, ali slušati glazbu uživo je isto što i svirati uživo - biti tamo, upijati energiju iz prve ruke. Sve se to negdje iznutra kuha, prži, vrije i kad je spremno izađe na svjetlo sunca kao novi album.
Novi album ima i posebnu posvetu.
- Album "2 for Tango" posvećen je Dubravku Majnariću, kao našem možda jedinom posvećenom jazz harmonikašu i neumornom promotoru i zaljubljeniku u jazz glazbu. Sjećam se nekadašnjih razgovora s njim, kad sam se vratio iz Bostona sve ga je živo zanimalo, tko mi je predavao, kod koga sam učio "big band arranging", kako je Pomeroy pisao, s kim sam na Berkleeju svirao... Tada sam i prvi put saznao da je on jazz harmonikaš, sljedbenik Van Dammea, a evo puno godina poslije, nakon što je otišao, ljubaznošću njegove supruge gđe Naime Balić, dobio sam na korištenje njegov "Excelsior", vrhunsku jazz harmoniku, i to još iz kolekcije Dubravkovog prijatelja Peppina Principa - talijanskog "princa" jazz harmonike, kako su ga zvali.
Koncertnu promociju novog albuma "2 for Tango" Elvis Stanić uz AIRes Collective počinje u Puli, koncertom u Istarskom narodnom kazalištu, u srijedu, 1. travnjau 20 sati. Stoga smo upitali Stanića - što publika može očekivati?
- Mislim da će to biti jedno nezaboravno putovanje glazbom. Putovanje ulicama Pariza, plesnim dvoranama Buenos Airesa i razigranim krajolicima Brazila. Ali isto tako mogu očekivati i vatrenu, virtuoznu izvedbu koja, vjerujem, nikog neće ostaviti ravnodušnim, kaže Stanić.
Uz Elvisa Stanića na daskama pulske kazališne kuće nastupit će elitna postava jazz scene: pjevačica Alba Nacinovich, basist Goran Rukavina, klavijaturist Leon Brenko i bubnjar Žiga Kožar - a riječ je o glazbenicima bogatog iskustva i izražajne interpretacije, koji s lakoćom stapaju različite žanrove u dinamičnu i emotivnu glazbenu cjelinu.