Vratio se i on, treći put u Puli, bubnjar Marky Ramone, posljednji od legendarnih Ramonesa, nastupio je ovaj put u dvorištu Kluba Kotač u Rojcu sa svojim Blitzkriegom.

Šutljiva legenda

Jednako munjevito, iako čini mi se nešto duže nego zadnji put kada su svirali na terasi Uljanika (pokoj mu duši), Ramone i trojica kolega došli su podsjetiti zašto su Ramones bili sastav koji prelazi granice punka i novog vala. Iako pretežno starija publika, našlo se tu i mlađih koji su primili vibru nekadašnjih vremena i zarazili se energijom jednostavnosti na koju je teško ostati imun. Kako poslušati ovakav koncert a ne poželjeti poskakivati ili malo se protresti?

Od uvodne "Do you wanna dance", jedne od njihvih karakterističnih obrada, do samog kraja, pauze i priče skoro da i nema, sve je brzo, kratko i direktno, ne samo što se tiče glazbe nego i tekstova. Nema tu puno filozofije. Atmosfera u dvorištu je savršena, s publikom stješnjenom između zidova koji podsjećaju na zid s naslovnice prvog albuma Ramonesa s pjesmama koje publika očekuje čuti, iako, a to je već davno netko zapisao, kratke, dvominutne pjesme Ramonesa zapravo kao da čine jednu veliku pjesmu.

U kratko vrijeme sastav isporučuje između 30 i 40 pjesama, što bi prosječnom rock bendu popunilo barem trosatni nastup. Tu su hitovi, uvijek fenomenalna i meni od Ramonesa najdraža "Pet sematary" koja se jako sviđa i publici kao i "Sheena is a punk rocker", no Marky ne zaboravlja niti "The KKK took my baby away", "I wanna be sedated", "Teenage lobotomy", "Rock ‘n’ roll high school" itd. To je povijest, dio lektire, ali one "lektire" kao što je bio "Alan Ford", a ne "Glembajevi", no nešto što bi svatko tko drži do rockerskog identiteta trebao poznavati, barem malo, neovisno o tome koliko mu se sviđa.

Himna

Tako se ta šutljiva legenda za kompletom bubnjeva opet ukazala Puljanima i podsjetila da godine (i ljudi) prolaze, ali magija ostaje. Kao i želja za nečim ne previše kompliciranim, a opet važnim što se treba doživjeti baš na koncertu. Ono što nastupu Marky Ramone’s Bliztkriega daje posebnu draž su karakteristične obrade pop i rock klasika poput "Let’s Dance" (od Chrisa Monteza, ne od Bowieja), "Needles and pins" Jackieja DeShannona ili "Have you ever seen the rain" Creedence Clearwater Revivala.

Najposebnija i najbolja je "What a wonderful world" Louisa Armstronga - dobri duh jazza i punkeri spajaju svoje senzibilitete u ovoj pjesmi i naizgled nemoguća kombinacija ispada fenomenalno. Toliko dobro da pjevača Iñakija "Pela" Urbizua natjera da se baci među publiku i izazove smetnje u mikrofonu i zbunjozu iza pozornice. Vraća se na binu taman da svi zajedno raspale himnu.

- Hey, ho, let’s go!, pjeva se glasno. Idemo, još ima snage, nadam se dovoljno da ovo ne bude posljednji susret Puljana i Markyjevog četverca.

Da pulska scena još nije zamrla i da se i dalje nešto događa među ekipom koja je spremna uzeti instrumente u ruke, pokazao je i nastup pulskog benda The Bills koji su dobili priliku otvoriti večer svojim energičnim nastupom.

(Snimio Veljko Savić)

Povezane vijesti

• Klub Kotač otvara se u Rojcu
• Kotač "vrti" filmove, muziku, fotografije…
• Legendarni britansko-jamajkanski glazbenik Dub Judah nastupa u Klubu Kotač