(Press)
Nije mi bila namjera pisati o dva filma koja, naizgled, povezuje jedino to što su domaći, a u svim ostalim segmentima poput žanra i produkcije su različiti da različitiji da različitiji ne mogu biti. Pa ipak...
"Štriguni" Alda Tardozzija u pulsko su gradsko kino stigli predvođeni njegovim, prijespomenutim, redateljem i scenaristom i dijelom pulske glumačke ekipe koja je uglavnom gurnuta u redove statista. No, "Štrigune" s Pulom i ostatkom Istre povezuje to što je film sniman u Istri (Pula, Pazin, Oprtalj...) i radnja se događa u njoj što bi mogao sugerirati već i naslov, a tu je među glavnim glumcima i Rade Šerbedžija koji je već godinama vezan za Brijune, tu je i Jadranka Đokić, dok je sugestivnu glazbu radila neuništiva Tamara Obrovac. I što još? A, da, neki od likova govore istarski i oni su (povremeno) titlovani s prijevodom na standardni hrvatski, što pomalo čak i djeluje komično. I to još nije sve.
Naslovni štriguni vežu se za istarsku tradiciju i mitologiju, mračne priče o nadnaravnim bićima kojima su se plašila djeca, valjda kako se ne bi previše udaljavala iz naseljenih mjesta u guste i mračne istarske šume. Sve to, kada se poveže s likom znanstvenika koji u Istru dolazi istraživati besmrtnost, miriše na horor. Ah, da – hororci, ili kako u se nekad nazivali, filmovi strave i užasa. Nikad ih nisam volio, a ta žanrovska naljepnica koja je tako pritisnuta došla je filmu poput poljupca bijesnog medvjeda. Želim nespretno reći da mu je dala određenu osobnost i priliku za reklamu, ali onda se dogodilo to da se je Tardozzi, i to je bilo očito u razgovoru s Iris Mošnja nakon pulske projekcije, želi pošto-poto riješiti, jer - to kao nije horor, već je nešto drugo, tim više što su neke od kritika već upućene na tu žanrovsku (ne)određenost. Što se mene tiče, film je mogao biti horor, triler ili nešto treće, biže ili dalje povezano, to uopće nije bitno, neka ga se etiketira kako se želi, da nije jedne druge stvari radi koje film šepa poput jednononog pirata iz starih holivudskih spektakala. A to je priča. "Štriguni" imaju priču, no ona je tanka poput tijesta za kroštule i jedva se drži. Prvo, što znači biti besmrtan, u ovom slučaju? Znači li to živjeti dugo, ali svejedno biti bolestan? Drugo, po čemu su crni krsnici "loši", a bijeli "dobri"? Treće, uz najbolju volju, one prve scene s otetim djetetom nisam ništa razumio, a kada dođe kraj, sve to što bi se trebalo posložiti na mjesto, djeluje još manje razumljivo. Zatim tu je onaj lik, mislim da se zove Nikola, koji je prvo najbolji prijatelj glavnog lika, pa se nešto uvrijedi i od toga ne bude ništa, pa se pitam zašto se onda tu uopće gradio taj filmskui odnos? I tako dalje.
Film malo vuče na "Izbavitelja", ali "Izbavitelj" se referirao na jedno određeno vrijeme i na pojavu fašizma i zato je (pogotovo u sjajnoj prvoj verziji), služio kao upozorenje, a služi i danas. Čemu služe "Štriguni"? Koja je konotativna razina njihove poruke, ako se mogu poslužiti terminom kojeg sam davno naučio na predavanjima iz semantike, ako neke poruke uopće i ima?
Inače, Istra u "Štrigunima" izgleda sjajno, čak i ovako malo jezivo, ovaj prostor ima svoju "karizmu". Također, maske su iznimno uvjerljive i atmosfera nastavlja držati pažnju u trenucima kada se čini da se šaržer priče ispraznio. I onda je tu Kemal Rizvanović, glavni glumac u filmu kojeg sam početkom godine imao prilike gledati na daskama pulskog gradskog kazališta u drami "Mekoća" i tu je, kao i ostatak glumačkog kvarteta bio sjajan, uvjerljiv i autoritativan kada je trebalo. No, izgleda da sam malo previše podigao letvicu.
I sad, kakve veze s tim onda ima "Posljednji rimski bog"? Novi film Božidara Domagoja Burića, autora takvih domaćih, ali produkcijski svjetskih serija poput "Hrvatski kraljevi", "Uskoci" ili "Republika" dvosatni je didžest šireg projekta, ali i dalje raskošan poput najljepše gozbe. No, i ova priča o usponu rimskog cara Dioklecijana ima svoje dobre i manje dobre strane, ali pratite me još malo...
I "Posljednji rimski bog" ima titlove, ali zato što je kompletan na latinskom koji hrvatski glumci izgovaraju i pritom nižu psovke kao da ih sakupljaju za honorar. Uzgred budi rečeno, imali smo prije par godina na Pulskom filmskom festivalu igrani film "Illiricvm" koji je koristio isti jezik dijaloga. Film je, kako piše na početku, fikcija nadahnuta stvarnim događajima i za njega nije korištena umjetna inteligencija. Dobro je znati.
(Press)
Za razliku od prethodnih Burićevih projekata, "Posljednji rimski bog", barem u ovoj verziji, nema nekog pripovjedača (iako na Wikipediji nalazim da bi to trebao biti Mladen Badovinac) i to mi je u startu nedostajalo, kao što mu baš i ne pomaže nelinearna struktura, preskakanje iz sadašnjosti u prošlost i tu neku antičku budućnost, dakle i dalje dio povijesti. Nije lako pratiti tu priču, čak i kada je ona začinjena spektakularnim, premda nasilnim scenama iz arene, ili pikantnim prizorima jedne orgije. Malo je teško pohvatati tko tu koga (i tu ne mislim samo na scene seksa) u rimskom političkom i vojnom životu.
Pa ipak, izgleda da se neke stvari uskoro sve jasnije iscrtavaju pa se priča o Dioklecijanu može (mora?) shvatiti kao priča o usponu jednog tiranina, žednog i gladnog moći, ali koji u pojedinim trenucima svoju političku halapljivost sakriva svojom karizmom. Da, on je loš, ali bolji je od onog koji u areni uživa u mučenju kršćana (inače sjajni Marko Cindrić), iako ih niti Dioklecijan baš ne voli. I kada smo već kod toga, dio koji se odnosi na progon kršćana je važan u filmu, ali ne toliko da bi "pojeo" cijeli film. Kršćani su ovdje grupa koja trpi nerazumni progon ljudi na vlasti koji imaju moć, no "Posljednji rimski bog" kao da diskretno podsjeća da su i kršćani, čija su vjera i svjetonazor danas jedna od dominantnih u svijetu, nekada bili manjina.
Teret da odglumi Dioklecijana, odnosno Diokla kakvim se zove većim dijelom filma, na svojim plećima nosi Amar Bukvić, no poseban je gušt bilo gledati jednog fenomenalnog Dragana Despota kao Prokula. Je li može neki film o njemu? Može i kratkometražni... Odličan je i Krešo Mikić i opet, vraćam se na ono što sam jednom već spomenu, kada već angažiraš tako vrsnog glumca, angažiraj ga s razlog, nemoj ga potrošiti u nekim bezveznim scenama. Mikić ovdje nije potrošen.
Slično kao i sa "Štrigunima", tako mi se i "Posljednji rimski bog" za vrijeme projekcije "gubio", postao je malo previše razvučen, no dok je Tardozzi jedva uspio složiti kraj, Burić je udario jednim vrhunskim epilogom. Neke stvari koje se čine nebitne u zapletu "Posljednjeg rimskog boga", u epilogu dobivaju svoj rasplet i obrazloženje, ono što se činilo slučajno, nije, replika za koju se čini da je izgovorena tek uzgred zapravo je ključ za slaganje ove fabulativne slagalice. Oni koji su bili pazili, bit će nagrađeni.
Vidio sam filmove i na proteklom festivalu u pulskoj Areni, koji su imali ideju, imali su čak i dobre glumce i solidnu produkciju, vizualno su bili dobro postavljeni, ali su im scenariji bili nepovezani i nelogični. Zašto je to tolika boljka (nekih) hrvatskih filmova, zašto je tako teško napisati i realizirati filmsku priču koja je zanimljiva i uvjerljiva, uz dobre dijaloge i koja sjedenje od dva sata neće pretvoriti u mrcvarenje leđa i tjerati na dosadu? Kao pozitivan primjer uzimam "Bog neće pomoći" – dug i malo razvučen, ali scenaristički u segmentima, i u cjelini, odlično zaokružen.
Tu se vraćam na dva filma koja su i tema ovog članka. Buriću niti sav novac i sva vizualna pomagala ne bi koristila da u ovoj verziji "Posljednjeg rimskog boga" nije uspio zaokružiti priču. Tako da ga čak mogu pratiti i oni kojima antička povijest nije jača strana, jednostavno zato što bi upozorenje da je "od ludog tiranina jedino je opasniji tiranin zdravog uma" uvijek moglo postati aktualno. Nažalost, ta odnosno bilo kakva poanta, promaknula mi je kod Tardozzijevog filma.