Kako je Pula prije 35 godina izbjegla ratna razaranja

Film "Rat bez rata" okupio brojnu publiku u Kinu Valli: Priča o tome kako je Pula prije 35 godina izbjegla ratna razaranja

Brojnu je publiku u utorak navečer u Kinu Valli okupila projekcija filma "Rat bez rata", snimljenog ove godine u režiji Darija Lonjaka. Riječ je o pulskoj priči koja otkriva kako je Pula prije točno 35 godina izbjegla ratna razaranja, kako su tekli pregovori te tko je sve zaslužan za to što grad nije doživio sudbinu brojnih hrvatskih gradova i mjesta tijekom Domovinskog rata.

(Vanesa Begić)

Kroz razgovore s brojnim sudionicima tih događaja rekonstruirani su dramatični trenuci iz jeseni 1991. godine, posebice oni obilježeni ne uvijek lakim pregovorima. Mnogi akteri tih dana, s jedne i druge strane, danas više nisu među živima. U filmu, kao i u razgovoru s filmskom ekipom nakon projekcije, bilo je riječi i o Vladimiru Baroviću (Banja Luka, 7. studenoga 1939. – Vis, 29. rujna 1991.), crnogorskom kontraadmiralu i njegovoj poznatoj rečenici: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."

Kao što je poznato, Barović je počinio samoubojstvo na Visu, kamo je premješten nakon što je razriješen dužnosti zapovjednika Vojno-pomorskog sektora Pula. U filmu o tim događajima govore Denis Mikolić, Vlado Petelinec, Ester Buić, Vladimir Šegon, Mirko Vučinić, Branko Kijurko, Darko Dukovski, Ivica Čepčik, Klara Buršić-Matijašić i Ivan Franinović. Oni koji su izravno pregovarali s Barovićem ističu njegovu korektnost tijekom tih bolnih epizoda pulske povijesti. To, međutim, nije bio slučaj s kontraadmiralom Dušanom Rakićem (1943. – 2020.), kojega su sudionici filma opisali kao nepredvidljivog i naglog, a koji je prijetio da će "dejstvovati i spržiti" Arenu i Pulu.

Branko Kijurko, Denis Mikolić i Ester Buić govorili su o tijeku pregovora, ali i o velikoj ulozi danas pokojnog Luciana Delbianca, tadašnjeg predsjednika Skupštine Općine Pula i šefa Kriznog štaba, kao i Igora Štokovića, tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Općine Pula i jednog od glavnih pregovarača. Mikolić i Kijurko, koji su se prisjetili tih teških trenutaka, bili su članovi Kriznog štaba, dok je Ester Buić obnašala dužnost tajnice.

Iz filma se moglo doznati i s kakvom je vojnom silom Pula bila suočena: neprijatelj je raspolagao s 12.000 vojnika, 41 borbenim zrakoplovom, deset ratnih brodova, više od tisuću podmorskih mina, 26.000 tona eksploziva i 56.000 tona streljiva.

Pregovori su bili iznimno teški, a Pula se našla u najvećoj opasnosti kada su hrvatski predstavnici preuzeli tadašnji Dom JNA, današnji Dom hrvatskih branitelja, i izvjesili hrvatsku zastavu. Taj je potez razbjesnio kontraadmirala Rakića, koji ga je smatrao provokacijom. Srećom, pregovori su ipak nastavljeni, a zračna luka predana je samo dva dana kasnije.

Jedan od sudionika filma prisjetio se i neobičnog događaja nakon odlaska JNA iz zračne luke. Tada je zazvonio telefon, a na drugoj strani bila je teta Cvije Durana, zapovjednika pulske vojne zračne luke, koja je tražila nećaka koji je upravo napustio Pulu.

Klara Buršić-Matijašić, koja je tada radila u Arheološkom muzeju Istre, prisjetila se kako je trebalo zaštititi vrijedne predmete i arheološku građu te ih preko noći skloniti na nekoliko sigurnih lokacija. Bio je to, istaknula je, iznimno stresan zadatak.

Govoreći o nastanku filma, redatelj Dario Lonjak kazao je kako mu je cilj bio ispričati priču kroz sjećanja samih sudionika i događaje prikazati objektivno. Osobno, naime, nije bio povezan s Pulom u tom razdoblju jer je tada imao svega četiri godine. Prije filma o Puli snimio je i sličan dokumentarni film o Karlovcu.

Scenarist Velimir Grgić istaknuo je kako mu je bilo izvrsno surađivati sa svim sudionicima filma. Oni su se tijekom razgovora prisjećali i anegdota iz tih teških vremena, posebno naglašavajući važnost Luciana Delbianca u pregovorima.

Dio pulske rive već nosi Delbiancovo ime, dok je Barović proglašen počasnim građaninom Pule, no inicijativa da po njemu bude nazvana i jedna gradska ulica još uvijek nije realizirana. Sudionici razgovora istaknuli su kako, uz dužno poštovanje prema pjevačima i umjetnicima koji su također počasni građani Pule, Barović zaslužuje i dodatno priznanje.

Vlado Petelinec smatra da bi film trebalo pogledati najmanje 30 posto građana Pule.

Nakon projekcije javio se iz publike i Robert Cetina, koji se prisjetio kako je vjerojatno posljednji koji je u zračnoj luci, prije 35 godina, na isti datum - 10. studenoga - vidio Vicalja Marjanovića, Stevu Grbića, Marijana Vinkovića i Dušana Bulešića, pirotehničare koji su poginuli tijekom razminiranja pulskog aerodroma. Njima okupljeni odali počast minutom šutnje.

Kako je najavila voditeljica Kina Valli Nataša Šimunov, film će ponovno biti prikazan sredinom prosinca.

Povezane vijesti

• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre
• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre  
• Odlazak JNA iz Pule: Predaja ključeva 'Doma Armije' i admiral koji je prijetio da će "dejstvovati i spržiti" Arenu i Pulu