Baš kao što su svojevrsni lajtmotiv njegova stvaralaštva bili relativnost (ljudske) zbilje i višestrukost ljudske ličnosti - svi mi smo jedan, nijedan i sto tisuća, tako se i u slojevitom filmu, naslovljenom "Zbogom Leonora", prikazuje život, ili, preciznije rečeno smrt velikog talijanskog književnika i dramaturga Luigija Pirandella.

Film je prikazan i u pulskom kinu Valli. U režiji Paola Tavianija, kao hommage preminulom bratu Vittoriju, "Zbogom Leonora", film u kojem glume Dania Marino, Fabrizio Ferracane i Matteo Pittiruti, govori o sasvim neobičnom putovanju Pirandellovog posmrtnog pepela iz Rima sve do rodnoga Agrigenta.

Tri sahrane

Kroz priču o Pirandellu - iako nije biografskoga karaktera, može se saznati ponešto i o njegovom životu, o životu u Italiji krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, kada su naznake predstojećeg rata bile itekako vidljive, ali i o svim onim motivima koji su obilježili djelovanje ovoga velikana talijanske, a i svjetske književnosti.

Sam Pirandello je ostavio precizna uputstva za svoj odlazak: bez sahrane ili proslave. No, organizirane su ipak tri sahrane, posve različite, a u znaku isto tako različitih političkih predznaka.

Većim dijelom sniman u crno-bijeloj tehnici i vraćajući nas u tridesete godine prošloga stoljeća, film počinje s Pirandellom koji umire, a posjećuju ga djeca - dva sina i kćerka. On ih najprije vidi kao malenu djecu, potom kao mladiće, pa odrasle osobe, te zatim kao već sijede ljude u nekim godinama. I pita se gdje su proletjele te godine, kako su tako brzo prošle, te je li je moguće da je već došao do kraja života.

Prolaznost

Prolaznost je također bila jedna od tema njegova stvaralaštva. Sam naslov filma asocijacija je na Verdija i na ariju Leonore iz "Trubadura", a film donosi i (meta)narativne, interdisciplinarne trenutke, ako se ide u dublje semantičko iščitavanje samoga konteksta.

Uz brojne peripetije, izmjene, niz uglavnom sporednih likova, na kraju je Pirandellov pepeo rasut sa stijene na obali Sicilijanskog tjesnaca formirajući oblik čavla.

I u nastavku filma vidimo ekranizaciju posljednje Pirandellove kratke priče naslovljene upravo "Čavao". Tu je priču autor napisao nešto prije svoje smrti. Priču o tom maloljetničkom zločinu, preuzeo je iz novina, iz vijesti o stvarnom događaju kada je nešto stariji dječak čavlom uboo i ubio djevojčicu, o kojoj ne znamo ništa osim što ima crvenu kosu.

Ni o mladome ubojici se ne zna puno, zna se da pronalazi čavao i, gledajući dvije djevojčice koje se strašno međusobno mlate i želeći ih razdvojiti, ubija mlađu od njih, crvenokosu, obećavši potom da će, kada ga puste iz zatvora, uvijek posjećivati njezino posljednje počivalište. Dječak niti ne zna zašto je to učinio - crvenokosa djevojčica umire, fizički, a on moralno, psihički, ne znajući zašto je to učinio.

To je prvi film koji je mlađi od braće Taviani, Paolo, snimio nakon smrti svog brata Vittoria, a spomenimo da su se braća Taviani Pirandellom bavila već u filmu "Kaos"1984. godine, a koji je usredotočen na prikaz pet Pirandellovih priča.