Gotovo svako jutro i svaku večer prvo dočekamo vijesti o nekom novom soju Covida-19. Čitajući razne portale i komentare na društvenim mrežama, slušajući brojne (polu/kvazi)stručnjake na radiju i televiziji kako nam tumače što je najbolje učiniti i kako se najbolje ponašati u ovim pandemijskim uvjetima, više od godinu dana svakodnevno postajemo svjesniji činjenice da se važnost ljudskog zdravlja itekako očituje i u načinu na koji o njemu komuniciramo. Zdravlje, a samim tim i bolest, pripadaju, naime, nečemu što jezično konstruiramo na zanimljiv način. Kako?

Odnos liječnika i pacijenta

U stručnim krugovima se koristi vrlo specifična medicinska terminologija pred kojom pojedinac - posebice u ulozi "običnog" pacijenta - ostaje gotovo nemoćan, zaustavljen pred zidom slabog razumijevanja ili potpunog nerazumijevanja. U općenitijim raspravama o toj problematici, primjerice u medijskim izvorima namijenjenim prosječnom korisniku, dobro zdravlje se opisuje i preporuča kao standard, to jest tumači se kao prirodno stanje svake osobe kojem treba težiti, dok je bolest nešto zločesto što izvana napada zdravo tijelo i time utječe na njegovo daljnje stanje i ponašanje.

Upravo je virus jedan od uzročnika tih izvanjskih napada, ali danas je njihov popis sve duži tako da se najčešće spominju zagađenje okoliša, nezdrava hrana ili stres na radnom mjestu kao opasni, štoviše, prijeteći čimbenici suvremenog života. Dakako, riječ je o vrlo složenoj stvarnosti unutar koje testiramo niz svojih najrazličitijih sposobnosti i ponašanja, ali u jeziku je ipak uglavnom binarno konceptualiziramo, to jest kao zdravlje naspram bolesti. Da bismo u tom što bolje (slikovitije) uspjeli, najčešće se koristimo posebnim jezičnim oblicima poznatim kao metafore, čijom se uporabom upućuje na poredbu s nekim poznatim pojmom ili na preneseno značenje.

Već samo spominjanje bolesti kao malignog agresora na zdravi organizam primjer je metaforičnog izražavanja. Zapadnjacima je svojstvena uporaba sljedeće dvojne metafore: u tijelu, prije svega, vide stroj (u što sam se uvjerila 2010. godine na kontroverznoj izložbi pravih ljudskih tijela, organa i organskih sustava "Bodies" u Klovićevim dvorima u Zagrebu), za koji ili s kojim katkad treba i ratovati. Drugim riječima, od ljudskog tijela se očekuje da funkcionira savršeno kao stroj, sastavljen od čvrsto povezanih dijelova i djelića od kojih svaki ima svoju ulogu, za što mu je potrebno odgovarajuće gorivo u vidu kvalitetne hrane i pića.

Ako je u pitanju neki izvrstan sportaš, primjerice, za njegovo se zdravo i izdržljivo tijelo govori da je dobro podešeno za postizanje uspješnih rezultata, baš kao što stroj treba biti dobro naštiman da bi postigao maksimalnu učinkovitost. Pretjeramo li s aktivnostima, tada naše tijelo u cjelini ili pojedine organe nazivamo istrošenima, što je usporedivo s istrošenim dijelovima stroja koje potom treba popraviti ili zamijeniti. Pod teretom velikih obveza i neveselih misli, unosimo nemir u organizam, što u konačnici može dovesti do ozbiljnijeg poremećaja njegova funkcioniranja ili takozvanog pregorijevanja (burn-out), baš kao što stroj može pregorjeti ako se prekomjerno koristi.

Popravljanje tijela

Metafore nam nadalje služe kad komuniciramo o tretmanu koji se poduzima ili bi ga trebalo poduzeti, pa najčešće čujemo kako se oštećeni organi zamjenjuju (nekim rezervnim), kad se obično provodi traženi kirurški zahvat da bi se tijelo "popravilo", to jest dovelo u red. Takvim mehaničkim pristupom (tijelo kao stroj) svoje tijelo odvajamo od vlastitog Ja, sebe sama, premda se upravo Ja suočava s iskustvom bolesti ili slabijim tjelesnim funkcioniranjem.

Kad shvatimo da neka bolest napada tijelo, kao što to čini zaraza, primjerice, očekivano ulazimo u borbu protiv nje. Uostalom, medicina i njezini stručnjaci kao svoje temeljno poslanje ističu rat(ovanje) protiv bolesti. Sukladno tome, pacijenti vode vlastitu bitku protiv određene bolesti. Doista su brojne metafore u medicinskom diskursu, što potvrđuju i razgovori između liječnika i pacijenata, jer njima se izbjegava specifična terminologija s kojom pacijent uglavnom nije uopće upoznat, ali njima se ujedno pridonosi smanjivanju udaljenosti između liječnika i pacijenta, pa čak i njihove zbunjenosti u pojedinim trenutcima i situacijama.

Dobro je ovdje podsjetiti da je komunikacija između liječnika i pacijenta vrlo specifična, između ostalog, u smislu društvenih i odnosa moći, zbog čega lingvisti upravo taj diskurs intenzivnije proučavaju, posebice u novije doba. Naime, mnoga istraživanja potvrđuju da liječnici na sebe preuzimaju ulogu jezičnih "moćnika" tako što uglavnom prvi postavljaju pitanja, to jest započinju razgovor, a potom odlučuju o daljnjem tijeku razgovora (tko će kad nešto (što?) reći), imaju nadzor nad temom i njihova je uloga središnja u komunikaciji, čime stavljaju pacijenta u nezahvalan (komunikacijski) položaj, to jest stvaraju asimetriju moći tijekom komunikacije.

No, neka su druga istraživanja pokazala kako pacijenti smatraju da im upravo takav status i autoritet medicinskih stručnjaka pruža potrebnu potporu i utjehu, dajući im sigurnost i ukazujući na stečeno povjerenje u stručnost i ljudskost medicinskih stručnjaka.

Bolest se, dakle, tumači kao ozbiljan i opasan napadač (agresor), dok se bolesnik, onaj koji trpi i pati, predočuje kao bojno polje. Čuvena američka spisateljica, svestrana intelektualka i aktivistkinja Susan Sontag u svojem kritičkom eseju u kojem tematizira bolest kao metaforu s pravom smatra da se na taj način kod pacijenta povećava osjećaj straha i bespomoćnosti. No, te ratne metafore (liječenje kao bitka) imaju dvojak učinak: prvo, ukazuju na mobilizaciju svih pojedincu raspoloživih sredstava, dajući mu ujedno cilj i motivaciju da se bori, što dodatno podrazumijeva stručnu potporu i pomoć medicinskog osoblja, čime se pacijentu poručuje da nije sam u toj nerijetko teškoj i neizvjesnoj borbi protiv zla; i drugo, mogu u pacijenta izazvati osjećaj izoliranosti ako mu se zdravstveno stanje ne popravi ili čak pogorša, što znači da postaje svjestan neuspjeha u toj borbi.

Energija i ravnoteža

Metafore su kao jezični oblici očekivano kulturološki uvjetovane, pa se u tradicionalnoj kineskoj medicini, za razliku od one na Zapadu, tijelo ne prepoznaje, odnosno ne konceptualizira kao stroj, nego kao sustav kojim prolazi određena energija koju bolest blokira, dovodeći do neravnoteže u organizmu, stoga je tretman nužno usmjeriti na ponovnu uspostavu ravnoteže. Kognitivni lingvisti, točnije semantičari, početkom 1980-ih prvi su počeli ozbiljnije ukazivati na to da metafore ne predstavljaju tek stilske figure u jeziku, nego su ključne za strukturiranje iskustva, mišljenja i razumijevanja. Drugim riječima, kognitivne su metafore usko povezane s našim doživljajem svijeta. Noviji naraštaji jezikoslovaca su zato u njima prepoznali uobičajen način proširivanja izražajnih moći jezika.

Povezane vijesti

• PREHRANA JAČA PRIRODNI IMUNITET: Zeleno lisnato povrće zaštita su od virusa i drugih bolesti
• BODY TEHNIKA: Sasvim osoban pristup za bolju formu i zdravlje
• UZ SVJETSKI DAN ARTRITISA: Reumatski bolesnici i pandemija SARS-CoV-2 virusa