Susret sa psihologom je susret sa samim sobom

Potrebna nam je briga o mentalnom zdravlju kao i briga o tijelu

| Autor: Luana POLEIS, psihologinja
Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)

Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)


Zamislimo da se dogodi čudo i da se probudimo u svijetu u kojem svi znaju što je mentalno zdravlje. U svijetu u kojem je prestalo dijeljenje osoba na "jake" i "slabe", "preosjećajne" ili "normalne" i "nenormalne". U svijetu u kojem se ljudima ne bi sudilo prema danas poznatim stereotipima i predrasudama.

Godinama se gradila ideja da je o.k. zatvoriti svoje emocije, stanja i raspoloženja u kutiju na dno svoje duše. Sakriti svoju ranjivost i ljudsku krhkost daleko od očiju javnosti, toliko duboko da je ponekad odmaknemo i od vlastitog pogleda. Koliko god dobro sakrili i potisnuli emocije, sustiže nas trenutak kad one počinju kucati na vrata naše duše: u obliku misli, osjećaja, stanja, problema, uznemirenosti, manjka smisla i… nastavimo niz dok ne uhvatimo svaku nijansu ljudskog postojanja.

Sjene i svjetlost psihe

Sakrili smo kutiju jer su nas naučili da će nam se smijati, da nas neće shvatiti, da je biti ranjiv slabost: "moraš malo stisnuti zube" i "vrijeme sve liječi". No, vrijeme samo prolazi. Ne liječi jer ništa što ostavimo bez naše njege ne dobiva bolji okus ili boju, već samo trune iščekujući našu pažnju. Navikli smo trpjeti, patiti u tišini ili vikati na sva zvona dok se svi ne ogluše.

"Ne mogu više sam/sama, treba mi pomoć", "Moje dijete ne želi sa mnom razgovarati, ne znam zašto, pa možda bi s vama", samo su neke od fraza koje čujem. Osvijestim tada da smo daleko od zamišljenog svijeta i čuda u kojem svi znaju što je mentalno zdravlje i o njemu brinu, njeguju ga svaki dan.

Stručnjaci mentalnog zdravlja su obrazovane osobe koje su godinama studirale, učile i radile na sebi da bi upoznale sjene i svjetlost psihe. Da izgrade istančan osjet u kojem prepoznaju obrasce ponašanja, ograničavajuća uvjerenja i resurse pojedinca kako bi mu bili stručni suputnik dok ne stigne do cilja. Godinama smo radili na tome da se oslobodimo osuđivanja ljudi, otvorimo um različitostima i djelujemo tako da širimo broj mogućnosti. Kad sjednete ispred stručnjaka mentalnog zdravlja, on vam neće dati savjet, nećete čuti "napravi što ti kažem i sve će se riješiti". Dobit ćete pitanja, smjernice za promišljanje, sliku svog života iz drukčije perspektive. Osobno smatram da imamo privilegiju ljudskog povjerenja koje se danas teško daje, a nama je preduvjet za rad: stvaranje odnosa povjerenja, sigurne luke u kojoj je susret sa psihologom zapravo susret sa samim sobom.

Zamislite našu prostoriju kao malu radionu u kojoj krojimo razgovor, jezik, model rada po mjeri svake osobe. Izvan kutije gotovih rješenja kojima trešti internet. Da, gotova rješenja su draga svakoj osobi: u tri koraka do sreće. Tko ne bi? No, kad u tome ne uspijemo, ostaje samo gorki osjećaj neuspjeha, umjesto promišljanja da smo mi mnogo više od tri koraka koji se predstavljaju kao univerzalno rješenje za cijeli svijet ili bar dio njega.

Bliskost i profesionalizam

Zašto je onda važno brinuti o sebi i kako to činiti? Treba li nam svima psiholog? Pretpostavimo da briga o mentalnom zdravlju može doseći razinu razumijevanja kao što smo naučili da je zdravo baviti se sportom i tjelovježbom. Kad su teretane pune, veselimo se činjenici da ljudi žele raditi na sebi, a zamislimo isto veselje kad bi se radilo o mentalnom zdravlju. Stručnjaci koji znaju čuti, shvatiti kulturološku pripadnost, okolnosti u kojima je osoba odrasla i u kojima živi. Postoji sloboda izbora, odnosno biranja stručnjaka za svaku pojedinu osobu, jer ono što pomaže jednom čovjeku ne pomaže nužno svima. U tome je razlika u brizi o mentalnom zdravlju: fleksibilnost traženja terapeutskog odnosa u kojem će se osoba koja dolazi na razgovor osjećati sigurno, prepoznati bliskost i profesionalizam psihologa.

Potrebno je imati stručnjaka koji neće odvesti osobu u veće dubine, bez brige o posljedicama, nego do onoga što taj pojedinac može podnijeti. Razliku čini stalna edukacija, supervizija i poštivanje etičkog kodeksa. Primjerice, psiholog ne smije otkriti tko dolazi k njemu, a na pitanje "rekla mi je Ana da dolazi k tebi", naš odgovor bi trebao biti "ne znam" jer je to jedini odgovor koji ne odaje nikakvu informaciju.

Kad osoba sjedne na kauč promjena, nisu svi razgovori ugodni. Smijemo se, da, ali ima prostora za suze, ljutnju, razočaranja i sve su misli dobrodošle. Poput mehaničarske radnje za um i dušu, a svakodnevni život postaje automotodrom. Ne znači da svima treba psiholog kao što ne treba svima trener. No, potrebna nam je briga o mentalnom zdravlju kao i briga o tijelu. Kroz rad na sebi učimo kako brinuti o sebi i prepoznati koja nam je briga potrebna. Kad je riječ o životnim čvorovima i složenom radu naših umova, važno je znati da mi nismo projekt koji treba učiniti savršenim i dovršenim. Mi smo jednostavno na putovanju na kojem ništa nije linearno.

Samo brigom o sebi, o svom zdravlju, mentalnom i tjelesnom, možemo ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Mjesto u kojem ćemo se znati radovati svojim i tuđim radostima i poštivati međusobnu ranjivost u svim nijansama koje nam život pruža. Kako je rekao Carl Gustav Jung, "Mi nismo ono što nam se dogodilo, već ono što smo učinili s onim što nam se dogodilo."

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of