VIŠESTOLJETNA TRADICIJA

FOTO / Maškare istarskog sjevera tjeraju zimu i prizivaju proljeće, i tako od davnina. TKO ZAPUŠTA STARE NAVADBE, NJEGA ĆE I BOG ZAPUSTITI!

| Autor: Gordana ČALIĆ ŠVERKO


Maškare se i danas pridržavaju starih užanci. Na pusnu nedjelju obilaze okolna sela, a na pusni utorak svoje selo i bližu okolicu. Kada je točno utemeljena tradicija pusnih mimohoda na buzetskoj Fontani, središnjem gradskom trgu podno starogradske jezgre, teško je precizirati, no ono što se zna sudeći prema fotografiji iz privatne zbirke koja se u digitalnom obliku čuva u fundusu Zavičajnog muzeja u Buzetu, najmanje joj je 88 godina

"Pust je prošao, a sada da vam javimo kako smo ga sproveli. Pa kako drugačije nego po starinsku! Drugačije bi nas Bog. Govorimo da tko zapušta stare navadbe da će njega i Bog zapustiti. No naši stariji vele da mi mladji znamo još ljepše i zabavnije od njih provesti tri zadnja mesopusna dana. Mi idemo u "mačkare", svako selo za sebe. Svaka četa krabulja imade bijele i crne krabulje, pak i svoje zvončare. Bijele se zaodjenu na žensku, crne grdo, na najružniji način, a zvončari, da nas Bog sačuvaj… Ovi zvončari čine šale svakojake. Osobito to znadu svetomartinski." Tako u tekstu naslovljenom Kasne vijesti o pustu, u tjedniku za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda "Istarska riječ", broj 25. iz ožujka 1927. godine, koji je od 1923. do 1929. godine izlazio u Trstu na hrvatskom jeziku, piše nepoznati tekstopisac.

Od krabulja do mačkara

U tekstu koji ni danas nije izgubio na aktualnosti, navodi se da krabulje nastoje ljudstvo što bolje zabaviti. Doduše, danas se na sjeveru Istre maškare ili mačkare ne nazivaju krabuljama. Upitno je zapravo da li je i prije devedesetak godina ta riječ uopće korištena u mjesnom govoru ili je moguće bila u uporabi samo u službenom jeziku.

Svake godine, nastavlja dalje autor, drugačije su šale. Osobito su se isticale svetoivanske mačkare. Podignule su buru smijeha svojom ciganskom četom. Kako su znali oni lijepo igrati cigane vičući i karajući se. Lijepo je bilo gledati štrpedske, pak mlunske i svetomartinske krabulje. Svaka četa imala je svoju glazbu ili svirce. Krabulje idu od sela do sela, od kuće do kuće. Pred svakom kućom se zaustave. Zasviraju koji plesni komad. Bijele krabulje plešu među sobom ili uhvate koju prisutnu djevojku. Međutim, zvončari vrše svoju dužnost, a to je veseliti ljude. Vrše svoju veselu dužnost i ostali dijelovi čete, cigani, jahači, pust, orači, prodavači, brusari, pometači. Vođa krabulja sa košarom već je u kući. Obitelj ga dariva jajima, a možda i čim drugim, kobasicama, a trgovci bakalarom.

Gospodar će kuće počastiti krabulje s vrčem vina. Ali krabulje paze da se ne opiju. Piju malo. Što ostane vina, s njim u - bućak. Rabit će za čistu srijedu. Sramota je za obitelj koju ne počaste mačkare. I selu je čast ako ga posjete mnoge krabulje. I Buzet je želio to iz svojih posebnih razloga. No buduć nije to naš običaj, nisu išle krabulje u grad iz nijednog sela. Na dan Pusta održavali su se plesovi po svim selima. Manja sela to nisu mogla radi troškova jer su sve te pusne komedije koštale preko tri stotina lira. Takove su takse. Ovo nije mačji kašalj.

Neka sela i maškare imali su presvjetlog biskupa. Da ga vidiš, rekao bi: eto ga pravoga pravcatoga biskupa. On je ljude blagoslivljao. Oko njega dva kapucina. Sve se to moglo tih tridesetih godina prošlog stoljeća pročitati u tjedniku "Istarska riječ" o maškarama koje su čuvale tradiciju, ali se bavile i aktualnim temama.

Najstariji članak

Najstariji pisani izvor o pokladnim običajima na Buzeštini moguće je - stogodišnjak. Buzetski povjesničar Mirjan Flego kaže da je najstariji tekst na kojeg je do sada naišao objavljen 12. ožujka 1920. godine u "Pučkom prijatelju", tjedniku koji je, uz prekide, izlazio od 1899. do 1929. u Krku, Pazinu i Trstu, a pokrenut je kao glasilo hrvatskog katoličkog pokreta u Istri. Nepoznati autor naglasak je stavio na sigurnosni aspekt pa tako piše: "Prošle su nam i poklade. Bilo je plesova možda i previše, no jedno je bilo što je najglavnije, da se je naša mladež u svakom pogledu lijepo ponijela. Uz to moramo se ponositi i time, da nam se dosada nijesu pojavili u našoj općini slučaji neprestanih krađa i sličnih nedjela, za kakve čitamo da se drugdje događaju."

Bile su to poratne godine, pa je autor teksta prenoseći atmosferu, pišući o prvoj nedjelji korizme, istaknuo kako je "narod kao obično svetkom došao po običaju na misu u Buzet. Mnogo ga je još uvijek, mnogo, premda je mnoge spremila pod ledinu neusmiljena "španjola". U skupinama stoji mladež koja je prokušala sve tegobe rata, a i starci su tu s navoranim licima. Ta i oni su prebrodili rat i gladne godine".

- Znalo je i u "Istarskoj riječi" i u "Pučkom prijatelju" biti tekstova u kojima se kritiziralo ponašanje mladih, da piju, da troše bez veze, da ne mare za knjigu, ali zanimljivo, o maškarama se uglavnom pisalo lijepo i pohvalno jer se njima kao održava stari običaj, što bi moglo poslužiti kao dokaz da su one već ukorijenjene kao običaj koji je općeprihvaćen i koji služi za razbijanje ustaljenog ritma svakodnevice, odnosno omogućava ljudima kroz maskiranje da se opuste, međusobno druže, zabavljaju i slobodnije ponašaju nego inače, kaže Flego.

Obnovljena tradicija

Maškare se i danas pridržavaju starih užanci. Na pusnu nedjelju obilaze okolna sela, a na pusni utorak svoje selo i bližu okolicu. Kada je točno utemeljena tradicija pusnih mimohoda na buzetskoj Fontani, središnjem gradskom trgu podno starogradske jezgre, teško je precizirati, no ono što se zna sudeći prema fotografiji iz privatne zbirke koja se u digitalnom obliku čuva u fundusu Zavičajnog muzeja u Buzetu, najmanje joj je 88 godina. Maskirani Buzećani, kapetan i njegova posada broda "Filomena" koji su na kotačima "plovili" gradskom ulicom, snimljeni su 1932. godine ispred bivšeg hotela Albergo alla Fontana. Maškarama su i tada u fokusu bila društvena zbivanja, 1936. godine bio je aktualan posljednji etiopski car Haile Selasije i njegova svita.

U koordinaciji s maškaranim grupama, tradiciju maškaranih mimohoda na Fontani, 1994. godine obnovila je Turistička zajednica. Na čelu svake grupe tradicijske su maske, a potom slijede one koje dočaravaju suvremene teme.

- Užanca je da Pust gre prvi i pobera klobasice, Ćić je drugi, pobera kolače kaj mu daju domaćini ko se ženi katera ženska, a Ćićka pomete se notar po hiši. Ponjer gre jajčar ki pobera jaja, mužika i maškare, kažu u Skrobarskim maškarama koje obuhvaćaju sela Štrped, Kajini, Črnci, Sv. Duh, Mažinjica, a ime su dobile po starom jelu, skrobu.

Račičanske maškare "Krušvari" ponose se svojim tradicionalnima maskama poput pusti, Kurizme, mačkara u belo, popa, policije, mediha, svirača, pobirača jaja. Sovinjske maškare, svojim Sovinjskim pustima, zvončarima, grdim pustima ili štracarima. U odijelima s tisuće raznobojnih krpica - "cundri", s krznenom kapom, palicama od smrekve ili crnog graba na čije su korijenje obješena zvonca.

Svetomartinske maškare ili Borari - Draščići po tradiciji su Tri šporki, pust, Ćić i Ćićka ki su obučeni u sukno. "Tri šporki se kličeju zatu kis o kuj prvi u mačkarah pasali skroz saka gnojnica, gomila ili lokva. Iza njih hodi bandera, jojčar ki skuplja jaja, ma anka kruha, klubasice, šolde i drugo".

U selima i naseljima nedaleko jezera Butoniga, "Maškare Sovišćine" koje se doduše ne uključuju u povorku na Fontani, glavnog od maškara, zbog crvene uniforme, nazivali su krvavi. Slijedili bi portador, sakupljač jaja, kobasica i novca, potom mačkarice i štraconi - pusti koji na glavama imaju maske od zečjeg krzna s kokošjim krilima kakve se ne susreću u ostalim dijelovima Buzeštine.

Od Antonje do Pepelnice

Maškare istarskog sjevera tjeraju zimu, a s njom i sve zle sile da bi s proljećem počeo novi prirodni ciklus, i tako od pamtivijeka. Njihova je uloga, kažu nam stariji Buzećani, nekada ipak bila puno "prozaičnija". Pusni dani bili su prilika za dobro pojest, popiti i proveseliti se pa i nekažnjeno kritizirati društvenu zbilju. Početkom prošlog stoljeća maškare su trajale tri pusna dana, od pusne nedjelje do pusnog utorka, a danas sezona maškara koju vole nazivati i petim godišnjim dobom, traje puno više, od Antonje do Čiste srijede ili Pepelnice. Maškare Jedinstvo tada već tradicionalno objese pusta, krivca za sva zla, na stup srama u naselju Most uz rijeku Mirnu. Buzetski karneval službeno počinje ceremonijalom primopredaje gradskog ključa, a prati ga čitav niz   maskenbala.

Središnji sadržaj veliki je maškarani mimohod ulicom II. istarske brigade do Trga Fontana u Buzetu, koji je na pusnu nedjelju zna okupiti i osam velikih grupa s buzetskog područja, Račičanske maškare iz Krušvari, Ročke maškare, Marčeneške maškare, Sovinjske maškare, maškare Svetog Ivana, maškare Jedinstvo, Svetomartinske maškare i Skrobarske maškare, ali i gostujuće grupe pa se u višesatnoj povorci može naći oko tisuću maskiranih sudionika s maškaranim programima, brojnim alegorijskim kolima, svojevrsnim pokretnim pozornicama.

Britka im je kritička oštrica, što u zadnje vrijeme i nije tako teško, tema je doista na pretek. Pogotovo iz političkog miljea. Predlani su se maškare tematski "vrtjele" oko Agrokora, a završile u Piranskom zaljevu, lani ih je fascinirao pust Nemeže, krivac za sva zla koja su zadesila malu zemlju za velike afere, pilot koji je za tisuću kuna jeftino kupio izraelski F-16, pa ostao bez kuna i aviona. No ipak se dočepao toliko željene eskadrile borbenih aviona jer su upravo zračne jurilice bile omiljena tema prošlogodišnje maškarane povorke na Trgu Fontana.

Drevna igra na ruh

Vladavina maškara završava na Pepelnicu ili Čistu srijedu, suđenjem i spaljivanjem pusta te drevnom mlinarskom igrom na ruh. Prema narodnoj predaji starija je i od Sinjske alke, pa je moguće da se s većim ili manjim prekidima igra više od tri stoljeća. Volovski rog i drvene palice - batice, nekada su se bacale od prvog do zadnjeg mlina, a danas po dva kilometra dugoj cesti od oštarije Sveti Ivan po državnoj cesti do oštarije Most kod Marinca. Za igru na ruh, dr. Ivan Lozica u knjizi "Hrvatski karnevali" kaže da je posebnost pokladnih običaja Buzeštine.

- Na Pepelnicu 1995. godine pratio sam početak svetivanjske igre i priznajem da nikako nisam mogao shvatiti u čemu je stvar. Četrdesetak zrelih i ozbiljnih muškaraca igra se na cesti poput male djece, bacajući drvene palice. Shvatio sam tek godinu dana kasnije, savjesno prateći igru od početka do kraja. Smisao je u pokladnoj slobodi riječi, a ne u kaznenim bodovima, palicama i rogu. Igra na ruh zapravo je verbalni sport. Sve to govori o mudrosti starih mlinara koji su izmislili tu duhovitu igru godišnjeg verbalnog očišćenja i pokladnog izmirenja svetivanjske muške družine, zaključak je Lozice.


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum