Opet slušam isto pitanje, identično kao i uvijek u vrijeme lovostaja na malu plavu ribu. Što jesti iz mora kada nema srdela i inćuna? Odgovor je kratak: a što drugo, nego ribu! Frišku jadransku ribu! Ima je u našim ribarnicama, iako su mnogi skloni tvrditi da u vrijeme lovostaja nemaju što kupiti. S time se nikako ne slažem, prije bih rekao da takvi ne znaju što kupiti.

Podrazumijeva se, u danima lovostaja ponuda u ribarnicama je skromnija, ali nije skromna. Količinski dosta manja, dok raznovrsnost nije toliko umanjena. Na taj segment ponude prvenstveno utječu vremenske prilike. Iako, i tada se može kupiti svježu jadransku ribu. Ako ne iz ulova, onda iz marikulture, koja se u našemu moru uzgaja u velikim količinama. Tu ribu svakodnevno nude i mnogi naši supermarketi. Također jadransku, iako pored nje stoji ponešto iz drugih mora. I nikako ne treba zazirati od te ribe iz uzgoja, što mnogi bez razloga čine. Ona je uzgojena u prirodnom morskom ambijentu, ne u nekim izoliranim umjetnim uvjetima. Puno puta o tome sam pisao i – ponavljam. Uostalom, kako posljednjih godina love naši ribari, a i europski, riba iz uzgoja budućnost nam je hrane iz mora. Taj sektor ribarske industrije jedini je u stalnom napretku.

Potrošnja raste

Godišnja statistika za 2024. godinu – za 2025. još nije objavljena – kazuje nam da je proizvodnja hrvatske marikulture iznosila skoro 25.000 tona ribe i ostalih morskih organizama. U odnosu na godinu ranije, rast je iznosio oko 1.800 tona. Pritom valja istaknuti da u toj količini ne dominiraju tune, kao nekad, nego vrste koje nalazimo u našoj maloprodaji, prvenstveno podlanice i lubeni. Za usporedbu, recimo da je ukupan ulov u 2024. bio nešto manji od 42.000 tona, od kojih oko 3.000 tona bijele i 36.400 tona male plave ribe. Ukupan ulov bio je manji oko 25 posto. Prošlogodišnja statistika, nema sumnje, pokazati će daljnje smanjenje.

Našao sam podatak, baziran na službenim izvorima, da je u nas potrošnja proizvoda akvakulture, morske i slatkovodne, u 2023. godini dosegnula 3,8 kilograma po stanovniku. Time je ostvaren cilj postavljen za 2027. i sada ga treba zadržati. S obzirom na opće stanje ribarstva, nadasve ulova, to je moguće. Do poremećaja i pada potrošnje domaćih proizvoda može doći uslijed nekontroliranog rasta cijena, čemu svjedočimo u posljednje vrijeme. Pa bi, umjesto domaćih podlanica i lubena, odnosno pastrva iz slatkovodnog uzgoja, rasla prodaja ribe uzgojene tko zna gdje i u kakvim uvjetima, kojoj često ni naziva ne znamo.

Našu marikulturu, koja značajan dio proizvodnje plasira na izvozno tržište, karakterizira visoka razina kontrole kvalitete i sljedivosti. U to sam se više puta osobno uvjerio, na uzgojnim farmama i u kasnijem postupku, od izlova do otpreme na tržište. Riba se u kavezima hrani industrijski proizvedenom hranom čiji je sastav standardiziran i nadziran, što u pravilu smanjuje rizik od unosa neželjenih tvari i omogućuje bolju kontrolu nad kvalitetom finalnog proizvoda. Predstavnik jednog velikog proizvođača hrane svojedobno mi je objašnjavao da je riblje brašno osnovna sirovina za proizvodnju, uz dodatke što omogućuju brži, kvalitetniji i zdraviji rast. Tehnologija proizvodnje u međuvremenu je značajno napredovala, pa je i ta hrana danas kvalitetnija nego prije desetak godina, odnosno još ranije, kada je marikultura tek uzimala zamah u našem moru. Zdravstveno stanje uzgajane ribe redovno se prati, a proizvodi iz akvakulture prolaze sustave kontrole sigurnosti hrane. Važan element je i održavanje »hladnog lanca«, od farme do prodajnog mjesta, što dodatno doprinosi svježini i sigurnosti proizvoda, te smanjuje gubitke u opskrbnom lancu. Umirovljeni znanstvenik – ihtiolog, koji sada ima manji ribnjak pastrva, ističe da strogo vodi računa upravo o kvaliteti hrane i zdravstvenom stanju uzgajane ribe. Zbog toga, njegova je proizvodnja skuplja nego u nekim zemljama gdje toga nema, a iz kojih naši trgovci uvoze velike količine jeftinije ribe. »Moja riba nije puna antibiotika, koje mnogi ribi daju u nekontroliranim količinama«, žalio mi se više puta.

Zdrava i kvalitetna hrana

Hrvatska akvakultura posljednjih godina iskazuje snažan uzlet. Kroz proteklo desetljeće proizvodnja bilježi rast od 112 posto, a vrijednost proizvodnje povećana je 160 posto. U 2023. godini ona je bila veća od 200 milijuna eura. Rast se prvenstveno temelji na proizvodnji visokovrijednih proizvoda marikulture – plavoperajne tune, lubena i podlanice, te ponovnom uzletu slatkovodne akvakulture. Pritom valja istaknuti da je ribarstvo jedna od rijetkih gospodarskih grana u kojoj imamo pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu.

U našoj zemlji akvakultura je danas strateška grana gospodarstva, ali i mnogo više od toga. Ona je pouzdan izvor zdrave i kvalitetne hrane, istodobno čuvar okoliša, s velikim značenjem za lokalne zajednice. Zato je postala djelatnost od posebnog nacionalnog interesa. Temeljne njene ciljeve donosi Nacionalni plan razvoja akvakulture, a oni su: održiv rast proizvodnje, otpornost na klimatske promjene, jačanje konkurentnosti, razvoj ruralnih i obalnih područja, te poticanje inovacija. Razvoj akvakulture kroz ulaganja u nova uzgajališta, inovacije, okolišne mjere i otpornost na krize, dobiva značajne poticaje iz nacionalnih i europskih fondova. Posredstvom resornog Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u taj sektor do sada je uloženo više od 100 milijuna eura potpora, od čega 90 milijuna iz EU fondova.

Dominiraju luben i podlanica

U morskom uzgoju u hrvatskom Jadranu dominantni su luben i podlanica. U 2024. godini s naših farmi na tržište je otpremljeno 10.350 tona podlanice i skoro 8.000 tona lubena. Tuna, koja je više godina bila količinski i dohodovno na vrhu, u silaznoj je putanji, tržišni su uvjeti značajno promijenjeni. Prije dvije godine iz kaveza je izlovljeno 4.330 tona tuna vrijednosti 35,8 milijuna eura. Uzgoj školjki djelatnost je što u našemu moru ima stoljetnu tradiciju, pa su stonske kamenice, između ostalih delicija, servirane na bečkom dvoru. One su i prva europska plosnata kamenica s oznakom izvornosti u EU. I uzgoj dagnji seže u daleku prošlost, a posebno su na glasu novigradske dagnje sa zaštićenom europskom oznakom izvornosti. Međutim, ukupna proizvodnja školjki nije tako velika – 74 tone kamenica i 825 tona dagnji. Školjke se u nas uzgajaju na malim obiteljskim gospodarstvima, školjkari iz Malostonskog zaljeva kažu – na poljima, jasno – morskim.

U statističkom izvješću stoji i stavka »ostale vrste« – njih je uzgojeno skoro 1.500 tona, a vrijednost je oko 11 milijuna eura. Tu stavku čine hama, zubatac, kalifornijska pastrva, atlantski losos, gof, jakovljeva kapica i morska spužva.

Najznačajniji proizvod slatkovodne akvakulture je šaran – više od 2.700 tona, vrijednost oko 9,5 milijuna eura. Proizvodnja pastrve, kalifornijske i potočne, znatno je manja – oko 650 tona, a vrijednost joj je 3,15 milijuna. Zanimljivo, tržišno je najcijenjeniji som, kojemu je kilogram imao prosječnu cijenu od 6,71 euro. Međutim, njegova je proizvodnja skromna – samo 48,7 tona.

Povezane vijesti

• U OKU KAMERE Prestankom lovostaja, na ribarnicu se vratila mala plava. A s njom i gužve na štandovima
• Pun je Mjesec i na pulskoj ribarnici nema sitne plave ribe, ali zato ima GIGANTSKIH OSLIĆA!
• Zašto na Veliki petak neće biti srdele i koliko će nas ove godine koštati uskrsna riba?