Odlazak u taj mali motovunski zaselak, naziva koji ga je oduševljavao - Divjaci, bio je zamjenski odlazak u njegovu sinjsku krajinu, odakle mu djedovi vuku korijenje, ali i simboličan prekid patnje za Splitom i Dalmacijom, traženje mira i tišine u voljenoj mu Istri, bježanje od grada kojeg je poznavao bolje nego mnogi koji žive u njemu, jer je poznavao neobične ljude, prepoznajući mali Pariz u skrivenoj noćnoj Puli

Zvonimir Milanović, rođen od majke Marije i oca Stanka u Prnjavoru 1960., kratko nakon očeva učiteljevanja vraća se s roditeljima u Split gdje završava osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u kojoj se i rodila ljubav prema klasičnim jezicima. Studij je počeo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. i nastavio na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu, gdje je studirao klasičnu filologiju. Magistarski rad obranio je 1989. na Sveučilištu u Varšavi. Sudionik je Domovinskog rata.

Humanist

Do 2000. g. radio je kao profesor klasičnih jezika na Gimnaziji u Puli i Pazinskom kolegiju. Popularizirao je antičku kulturu: objavio više knjiga prijevoda s latinskoga, grčkoga, poljskog i španjolskog jezika, uvodne studije, eseje, stručne i znanstvene radove. Od 2000. g. radio kao lektor na Odsjeku za klasičnu filologiju na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Doktorsku disertaciju (Poljski i hrvatski humanizam u rano-novovjekovnoj dobi. Ideje, veze, paralele) obranio summa cum laude 2013. na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu.

Godine 2017. izabran u zvanje docenta i za predstojnika Odsjeka za klasičnu filologiju. Autor udžbenika latinskog jezika (Hereditas linguae Latinae) za gimnazije i sveučilišta. Znanstvene i stručne radove objavljivao na hrvatskom, poljskom, latinskom i engleskom jeziku. Posljednji projekt, koji je vodio kao predsjednik Organizacijskog odbora i s ponosom isticao, Međunarodni je znanstveni skup "Kultura Mare Internum", održan na Sveučilištu u Puli u jesen 2018. Doslovno do zadnjeg dana brinuo je da Zbornik radova s ovog skupa bude tiskan i to mu je bila posljednja želja.

U pulskoj Gimnaziji s radošću ga se sjećaju kolegice i kolege s kojima je radio, ali posebno je dirljivo bilo čitati posljednje pozdrave profesoru njegovih bivših učenika. To je znak koliko je vrijedio. Kažu da je bio jako strog, ali pravedan i velikoga znanja. Ostao je Milanović u gimnazijama jer se do danas koristi njegov Hereditas linguae Latinae, priručnik za nastavnike, udžbenik i radna bilježnica. Ostao je vezan uz klasičnu filologiju, uz latinski jezik, ali u radovima je vidljiva njegova intelektualna širina, ljubav prema Poljskoj, Hrvatskoj, poeziji i humanizmu. Pisao je i prevodio Erazma Roterdamskog, Diogena Laertijea, Marka Tulija Cicerona, Seneku i Marka Aurelija; posebno se posvetio splitskom nadbiskupu Marku Antoniju de Dominisu i Marulićevu kršćanskom humanizmu.

Varošanin

U časopisima i zbornicima pisao je o intelektualnoj i političkoj sinergiji poljskih i hrvatskih humanista u 16. st., o lirici, etničkom identitetu i političkoj strategiji u doba renesanse, hrvatskim latinistima. Objavljivao je u Novoj Istri, Pjesme - Zvijezda u kamenu (na hrvatskom, latinskom i poljskom jeziku) 1997. i Pjesme 1998. kao suradnik Društva hrvatskih književnika u Puli. Pisao je i članak o pulskoj pjesnikinji Philippi Lacea Polana Illyrica - Carmen Saphicum iz 16. st. i prijevod sapfičkih stihova te o Matiji Vlačiću Iliriku, predgovor prvom dijelu Ključa Svetoga pisma.

Zvonu - tako smo ga zvali - upoznao sam još kao student 2001. na gumenom igralištu na Verudi, gdje se znao rekreirati na malom nogometu, malom balunu s prijateljima Chwegerima (danas bend). Istančanog i teškog splitskog humora, koji su rijetki znali razumjeti, dalmatinskoga dišpeta i pozitivnog bezobrazluka, kao Getanin i Varošanin, odmah smo se sprijateljili. On, stariji od mene više od 20 godina, razigran u duši, veliko dite, strašan u raspravi, intelekta staroga mudraca. Sve je to bio naš Zvone, za Splićane - Nono. Zvonimir se stalno borio i mirio sa svojim nemirima. Vraćajući se u Split u dva navrata, razočaran životom, ljubavima, ljudima, sobom, i vraćajući se još jači svojim studentima, prijateljima i neprijateljima, sve dok nije odlučio naći mir u svojim Divjacima. Povremeno ga prekidajući Krakovom i duhovima poljskih ulica, kako je znao govoriti.

Odlazak u taj mali motovunski zaselak, naziva koji ga je oduševljavao, bio je zamjenski odlazak u njegovu sinjsku krajinu, odakle mu djedovi vuku korijenje, ali i simboličan prekid patnje za Splitom i Dalmacijom, traženje mira i tišine u voljenoj mu Istri, bježanje od grada kojeg je poznavao bolje nego mnogi koji žive u njemu, jer je poznavao neobične ljude, prepoznajući mali Pariz u skrivenoj noćnoj Puli. Divjaci i Motovun bili su njegova ljubav.

The prof

Otišao je naš prijatelj, sveučilišni profesor, gimnazijski The prof, kako su ga zvali đaci, humanist, latinist, pjesnik, boem... koji je o smrti pisao 1998. u pjesmi posvećenoj bratu Mariju, kiparu, poginulom u ratu 1992.: "Smrt ipak nije nešto sasma ljudsko/Mati nije živinski kriknula/Otac je umro odavno,/Pod smokvom, u kamenu/Ne odzvanja klesarevo dlijeto./S tihog se balkona/Nečujno spušta crna zavjesa./S vrha Vidilice, kroz poneke agave/Pogled nestaje u mislima./Sunce je, podnevna žega u Dalmaciji./Ljepota se krajolika pretače u suštinu."

Sve se može prenijeti u Istru i naš oproštaj sa Zvonom. Pokopan je na groblju u Motovunu. Komemoracija će biti održana u petak u 11 sati u Svečanoj dvorani Tone Peruška na Filozofskom fakultetu u Puli.

Miserum est carere consuetudine amicorum/Tužno je biti bez prijatelja.

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra
• Napustio nas je doktor Leo Kovač: CIJENJENI PULJSKI LIJEČNIK I PRIJATELJ SVOJIH PACIJENATA