NAJNOVIJE


IZ PULSKE POVIJESTI (4/20): ĐANI DUNDARA

SAMOZATAJNI I OSEBUJNI INŽENJER PULSKOG BRODOGRADILIŠTA: Đanijeve inovacije preuzimaju i u Italiji, čak u dalekom Mississippiju

Đani Dundara na brodu za prijevoz automobila

Počelo je gradnjom 371 - "Kassel", koji je zahvaljujući Đanijevom projektu bio prepoznat kao brod koji troši najmanje goriva po prevezenom automobilu pa ne čudi da je 1987. proglašen brodom godine. Pročulo se to i u svjetskim brodograđevnim krugovima pa je Uljanik u tom razdoblju za više naručitelja ugovorio i izgradio čak 39 brodova za prijevoz automobila i kamiona

Ovog petka, prije par dana, Uljanikov projektant Đani Dundara ispraznio je svoj škafetin i ormar, očistio radni stol, sve to stavio u platneni ruksak i dvije najlon vrećice, ugasio kompjutor i svjetlo u uredu… "I ča, Đani, gotovo?", upitao ga je portir na porti Uljanika. "Je, ma ko me budu trebali, će zvati, ću doć, a i feštu moran načiniti", nešto tišim glasom odgovorio je Đani i otišao u Uljanikovu povijest.

Proleterska pomoć

Možemo pretpostaviti da se u tim trenucima Đani prisjetio svog prvog prolaska kroz portu Uljanika kad je kao četrnaestogodišnjak iz naselja Malini podno Plomina, u kasno ljeto davne 1966. pokucao na vrata ureda tadašnjeg Uljanikovog tajnika Ivana Cukona. S tada dobivenom Uljanikovom stipendijom Đani je upisao brodograđevnu tehničku školu u Rijeci, a nakon toga i brodograđevni fakultet. Po završetku studija 1975. zaposlio se u odsjeku konstrukcije trupa u tadašnjem Tehničkom uredu na Uljanikovom otoku. Sjeća se Đani svoga prvog zadatka, gradnje 307 - tankera "Konkar Theodoros" koji je nakon što je isporučen, u nedostatku tereta, usidren u pulskom zaljevu nekoliko godina bio sastavni dio panorame grada.

Tu je Đani učio od iskusnih tehničara, posebice onih nešto starijih, Toffola i Vianella, jednih od pedesetak brodograditelja iz brodogradilišta u Monfalconeu koji su nakon rata u Pulu došli pomoći obnovi brodogradilišta u sklopu tzv. proleterske pomoći, značajne ali malo poznate epizode pulske poslijeratne povijesti. Nakon odslužene vojske Đani je počeo raditi u projektnom uredu na mjestu projektanta - osnivača broda. Radom u tom uredu Đani će postati jedan od najznačajnijih projektanata koji su ostali zapisani u Uljanikovoj povijesti.

Nakon što brod isplovi iz brodogradilišta, tek rijetka imena onih koji su svojim znanjem, trudom, zalaganjem… sudjelovali u njegovoj gradnji ostaju zapisana i zapamćena. Kao i kod značajnih građevina gdje ostane zapisano tek ime arhitekta, tako i kod gradnje broda pamti se ime glavnog projektanta - osnivača broda. Ima razloga za to jer osnivač broda svojim rješenjima određuje glavne karakteristike broda, idealan omjer između onoga što brod čini uspješnim: kolik će teret nositi, koja će mu biti brzina te koliko će energije pritom trošiti.

Bogata povijest brodograđevnih projektanata koji su djelovali u Puli počinje 30-ak godina nakon osnutka Arsenala, kada se uvidjelo da je ured u Beču kao mjesto izrade projektne dokumentacije predaleko od mjesta gradnje broda. Tada je u Puli 1885. godine u novosagrađenom zdanju podno Mornaričke crkve, današnjem hotelu Veli Jože, osnovan Mornaričko-tehnički odbor. Već dvije godine kasnije , u lipnju 1887. s navoza na Otoku bit će porinut prvi brod projektiran u Puli, bojna oklopnjača "Kronprinz Erzherzog Rudolf", čiji je glavni projektant i voditelj gradnje bio Moritz Soyka, prvi pročelnik Mornaričko-tehničkog odbora. Naslijedio ga je Karl Tullinger koji je u Puli projektirao krstaricu "Kaiserin Elisabeth", porinutu 1890. godine. Od značajnijih i većih gradnji treba spomenuti da je pet godina prije početka Prvog svjetskog rata Frantz Pitzinger u Puli projektirao brzu krstaricu "Admiral Spaun".

Učio od najboljih

Završetkom Prvog svjetskog rata i dolaskom talijanske vlasti pomorski Arsenal prelazi u vlasništvo talijanske vojne mornarice, a Scoglio Olivi (otok Uljanik) daje se u najam i služi uglavnom za reparaciju i popravak tek manjih brodova, pa tada nema potrebe za značajnijim projektnim aktivnostima. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i obnove u bombardiranjima porušenog brodogradilišta, ponovnim spajanjem prostora Arsenala i Otoka stječu se uvjeti za gradnju većih brodova.

Popis Uljanikovih glavnih projektanata koji su obilježili to razdoblje počinje s Mladenom Klasićem koji početkom 60-ih, iako tek 27-godišnjak, vodio gradnju do tada najznačajnijeg i najzahtjevnijeg Uljanikovog projekta - gradnju 237, putničkog broda "Anna Nery", a par godina kasnije projektant je putničkog broda "Istra". Svoj rad u Uljaniku završava projektima na mamut tankerima za norveškog naručitelja Bergesena i najvećeg broda ikad izgrađenog u Uljaniku, gradnje 304 - tankera "Kanhenjunga".

Naslijedio ga je Ernest Dobovišek, značajan po projektima gradnje prvih brodova za prijevoz vagona. Taj će program biti osnova za gradnju brodova iste namjene za plovidbu Kaspijskim morem, a obilježit će uspješno razdoblje Uljanikove povijesti. U sjećanjima starijih uljanikovaca ostao je profinjen lik projektanta Viktora Juričića koji je, iako bez završenog fakulteta, godinama uspješno vodio Uljanikov projektni ured. Njegov projektantski rad ostao je najviše zabilježen po projektima višenamjenskih brodova iz serije "Konkar" te u ono vrijeme i u svijetu revolucionarno projektiranim tankerima "Silba" i "Ist".

Od svih njih Đani je učio i upijao njihovo bogato znanje i iskustvo. Prva gradnja koju je kao projektant - osnivač samostalno vodio bila je gradnja 317 - "Istranka", višenamjenski brod isporučen 1979. godine. Kao što je simbolično ime Đanijeve prve gradnje, isto tako, s obzirom na teško stanje u Uljaniku, ima simbolike i u sudbini posljednjih Đanijevih projekata. Naime, gradnju 431, broda za prijevoz kamiona i automobila otkazao je luksemburški naručitelj prije desetak dana, posljednjih dana siječnja 2019., dok nešto starija gradnja 526, brod za prijevoz žive stoke čeka na navozu neke Uljanikove bolje dane.

Čudesan oporavak

Gradnja 502 - "Bagtyyar", brod za prijevoz putnika i automobila isporučen 2015. godine zadnji je Đanijev brod koji plovi svjetskim morima. Među njegovim najznačajnijim projektima su brodovi za prijevoz automobila čija je gradnja obilježila jedno od najuspješnijih Uljanikovih razdoblja. Počelo je gradnjom 371 - "Kassel", koji je zahvaljujući Đanijevom projektu bio prepoznat kao brod koji troši najmanje goriva po prevezenom automobilu pa ne čudi da je 1987. proglašen brodom godine. Ništa manje uspjeha nisu polučila Đanijeva poboljšanja i inovacije na projektima po kojima je Grimaldi Grupa gradila brodove u talijanskom brodogradilištu Fincantieri. Brodovi istih karakteristika, građeni u Uljaniku prema Đanijevim projektima, postizali su veću brzinu trošeći pritom čak 19 posto manje goriva. Čak je i jedno američko brodogradilište otkupilo ovaj projekt po kojem su u Mississippiju izgrađena dva broda. Pročulo se to i u svjetskim brodograđevnim krugovima pa je Uljanik u tom razdoblju za više naručitelja ugovorio i izgradio čak 39 brodova za prijevoz automobila i kamiona.

Uz učešće svojih mlađih kolega Đani je sudjelovao u čak osam europskih projekata koji su nagrađeni visokim ocjenama i nagradama. Prepoznato je to i izvan Uljanikovih zidina pa je 2001. godine dobio Nagradu grada Pule. Ali, imao je Đani i svoje teške trenutke. Najteže kad je prije desetak godina obolio od zloćudnog tumora koji se širio cijelim tijelom, a Đani nije htio liječniku. Pomogla mu je njegova dugogodišnja kolegica Gordana koja je s liječnicom došla u Đanijev dom i gotovo na silu pozvala hitnu pomoć koja ga je odvezla u bolnicu. Već sljedećeg dana hitno je operiran. Ni kirurzi se nisu mogli načuditi čudesnom oporavku jer je Đani već za dva tjedna bio za svojim radnim stolom u Uljaniku.

Đani je vjernik i, što je važnije, živi kao vjernik. Za aktivnosti u plominskom Župnom vijeću 2007. godine dobitnik je biskupijskog priznanja koje mu je dodijelio tadašnji porečko-pulski biskup Ivan Milovan. Đani rado ističe da je baš biskup Milovan u plominskoj župnoj crkvi krstio njegovog najmlađeg sina, peto dijete koje ima u braku sa suprugom Lili.

Bez daljinskog i šopinga

Đani je oduvijek bio jedinstven i neponovljiv, čak i odijevanjem različit od drugih, od onih nešto mlađih Uljanikovaca, nekad poput njega skromnih radničkih i seljačkih sinova koji su, nakon što im je netko rekao da su menadžeri, obukli odijela s kravatama egzistencijalnih boja, obuli lakirane postole, a kad je krenulo po zlu, brže bolje prešli u ležerne casual kombinacije. Lijepo je bilo onima koji su radili u Đanijevoj blizini jer su mogli spoznati da se može živjeti i na drugačiji način, bez kauča, daljinskog i televizora, bez šopinga, biti uvijek raspoložen i nasmijan, plivati u moru svakog dana, cijeli radni vijek ne sukobiti se ni s jednim kolegom, da se poput Đanija i njegove obitelji još uvijek može živjeti u prirodi, s prirodom i od nje.

"Žižo, smatraj rešenim"

Đani nije u Uljaniku poznat samo kao vrstan projektant, već i kao strastveni šparugar. Ponosno ističe da je prije nekoliko godina u jednom danu sa svojom obitelji ubrao čak 37 kilograma šparuga. Odakle ta Đanijeva vezanost uz šparuge? Počeo ih je brati već u šestoj godini i svake godine brao ih je sve više i više, a novac od prodanih šparuga mama je čuvala i stavljala na njegov račun. Kasnije ih je brao s cijelom obitelji, a sezona branja šparuga počinjala je za Đanija već krajem veljače, puno prije prvih šparuga na mrkatu, kada bi za svoje kolege u uredu pripremio veliku fritaju. Nakon toga svakog je ponedjeljka, ponekad i češće, sve do kraja sezone branja dolazio s velikim zavežljajima šparuga, a mogao se u njegovom ruksaku naći i pokoji kozji sir spravljen u njegovom domaćinstvu ili susjedstvu. Obišao bi tako Đani najprije susjedne, a zatim i druge Uljanikove urede pa bi već do marende ispraznio svoje ruksake i zavežljaje pune šparuga i kozjih sireva.

Bilo je to prije desetak i više godina kada sam negdje oko Foruma sreo Žižu, poznatu gradsku facu i meštra svih pulskih fritaja. Djelovao je nešto uznemireniji i nervozniji no obično. Naime, krajem tjedna trebala se održati naveliko najavljivana fritaja sa šparugama, a bilo je to izuzetno sušno proljeće, bez naznaka skore kiše, šparuga ni za lijek. A fritaja s mladim lukom umjesto šparuga, i to uoči lokalnih izbora, i nije neka dobitna kombinacija pa je trebalo pomoći Žiži. Ako je netko mogao pomoći, bio je to samo Đani. Ali, baš dan prije krenuo je Đani na službeni put do neke od luka Sjevernog mora, a zna se da ne nosi mobitel. Ipak, uz prilično truda došli smo do njega i objasnili mu problem. Iako je već bio četvrtak navečer i preostao je tek jedan dan do subotnjeg jutra i fritaje na mrkatu, "smatraj rešenim", odgovorio je Đani izrekom koja se u Uljaniku u ona bolja vremena često koristila, a pripadala je sada, nažalost, pokojnom Radivoju Mitroviću. Već iste večeri Đani je s dalekog europskog sjevera uspio organizirati svoju obitelj i uputiti ih na ona mjesta na samom vrhu Plominske gore gdje je bio siguran da šparuga unatoč suši sigurno ima. Ostalo je zabilježeno da je te subote, dan uoči Uskrsa, Žižo od 30-ak kilograma šparuga, uz tek malo luka, spremio jednu od svojih najboljih fritaja.

Boce iz televizora

U Đanijevom domu nikad nije bilo, a ni danas nema televizora. Ipak, jednom prigodom, dok su mu djeca bila mala i poput svojih vršnjaka zaželjela gledati televiziju, Đani je otišao do najbližeg deponija i od jednog odbačenog televizora, nakon što je skinuo ekran, uzeo tek drveni okvir. Donio ga je doma, postavio na stolić, na dva kraja okvira upalio svijeće, zagasio svjetlo, kroz okvir provirio glavu i na radost oduševljene djece, pripovijedao priče i bajke.

No, tu priči nije kraj. Kada su djeca odrasla, Đani je na okvir postavio vratašca pa je dobio prostor koji je koristio kao spremište za boce. Jednog su dana u njegov stan na Vidikovcu naprasno uletjeli inkasatori TV-pretplate. Zaključili su da u stanu postoji neprijavljen televizor i dok je Đani šutio i potajice se smijuljio, počeli pisati prijavu i kaznu. A tu je Đani pokazao i tračak njemu nesvojstvene kativerije. Kada je trebao potpisati zapisnik o kazni, reče im da će ih počastiti pićem pa otvori vratašca i prije nego izvadi boce, izbezumljeni inkasatori pobjegoše iz stana.

Pragmatičar

Kao vodeći Uljanikov projektant, Đani je često putovao pa postoje brojne zgode s tih putovanja. Jedna od tih zgoda koja slikovito prikazuje Đanijevu pragmatičnost dogodila se u Bremenu, u tehničkom muzeju, kamo su nakon napornih poslovnih razgovora domaćini poveli goste iz Uljanika.

U razgledavanju muzeja Đani se neuobičajeno dugo, više nego drugi zadržao uz traktor Mc Kormich, model iz 1954. Ostalima se pridružio tek pri kraju obilaska, s malim smotuljkom u ruci. Tek pri povratku s putovanja pohvalio se da je u muzeju pronašao nedostajući dio za jednak traktor koji je u kvaru mirovao na njegovom imanju. Zasigurno se ni vlasnici muzeja ne bi jako ljutili kada bi znali da je dio s njihova eksponata vratio život traktoru koji Đani i danas koristi.

Jednom prigodom trebala mi je Đanijeva pomoć oko prikaza mogućnosti prijevoza iz vrsarskog kamenoloma Montraker do Ravenne kamenog bloka 300 tona teškog i promjera deset metara, za kupolu Teodorikove grobnice. Već sljedećeg jutra došao je Đani s nacrtima i skicama dvaju međusobno povezanih splavi kojima se takav kameni blok mogao prevesti preko Jadranskog mora. Bili su tu i proračuni i nacrti načina ukrcaja kamenog monolita na splavi, kolika treba biti dubina obale prigodom ukrcaja, koliko su splavi uronjeni u more, koliku jačinu vjetra i mora mogu izdržati, prikaz površine i položaja jedara, trajanje putovanja… (Anton PERCAN)


Podijeli: Facebook Twiter