Nekada su barke bile za gušt, pecalo se iz ljubavi, radi druženja, lučice su bile mjesto susreta... a onda je novac sve pokvario. Danas svi samo grabe, susjedi se i ne poznaju, a svi te prvo pitaju kakva ti je mirovina, govori nam sjetno 93-godišnji Josip Živković, pogleda uprtog u svoju barku i molove lučice "Delfin", mjesto koje je u njegov život donijelo puno radosti i veselja, ali i rada i odgovornosti.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Ovaj vremešni Puljanin, rodom iz Šibenika, je, naime, godinama bio na čelu SRD-a Delfin, točnije od 1980. do 1990.-ih godina, nakon što je uspješno inicirao i odradio gradnju i uređenje istoimene lučice, a to mu daje i za pravo da nas danas podsjeti kako je sve krenulo i kako su vremena nekada ipak bila drugačija.

Sve po zakonu

- Tih 70-ih godina bilo je ovdje možda 50, 60 barki ispred Ribarske kolibe, na "mrtvim" vezovima. No, jedna je bura napravila štetu i moju barku bacilo u kraj, na obalu. Nije se razbila, a mogla je. To mi je dalo ideju da bi nam trebala jedna lučica jer bi jedna žestoka bura mogla sve odnijeti i uništiti. U ovom dijelu uvale gdje je danas lučica Delfin bila je tada svojevrsna vojna zona i ovdje se nije smjelo prići, niti sidriti barke, ništa. Bilo je to u vrijeme dok je još Tito bio živ. Kako se tada išlo u rezervu, tako sam išao i ja, i jednom prilikom načuo da vojska ovdje više neće dolaziti. Kako sam ja radio u tadašnjoj Općini Pula kao, rekli bi danas, pročelnik za urbanizam i komunalne poslove, predložio sam Skupštini Općine Pula da razmotre ideju o gradnji lučice. Delegati su jednoglasno prihvatili taj prijedlog, priča nam Josip.

(Snimila Sandra Zrinić Terlević)

Nakon prva četiri mola nastavila se gradnja, ali uvijek je želja bila smjestiti barke ljudima s područja grada Pule.

- Skupština Općine to nam je odobrila i čak dala tadašnjih inicijalnih sto tisuća dinara. To nam nije bilo dovoljno pa smo se potom snalazili na razne načine, željeznica nam je dala šine koje su i danas ugrađene, cementara nam je dala beton, daske smo kupili tim novcem, kao i nekolicinu stručnjaka koji su nam pomagali u gradnji, iako su ljudi sami prionuli poslu i pomagali i gradili kako su znali. Čak smo i nacrte dobili besplatno od arhitekta Moschiona koji je zauzvrat dobio vez. Bio je to pravi volonterski pothvat, uz pomoć tadašnje Općine Pula, prisjeća se Živković.

Vodilo se pritom računa da je sve po zakonu, jer nitko nije tada ni sanjao da bi mogao uzeti teren samo tako, sve se, dodaje, radilo legalno, pokriveno dokumentacijom, od građevinske dozvole do svih ostalih popratnih akata Društva, što je i danas, tvrdi, pohranjeno i u SRD-u i u arhivama Grada Pule.

(Arhiva Glasa Istre)

Skromni počeci

- Nakon ta prva izgrađena četiri mola krenuli su se nadograđivati s vremenom i ostali, kako su rasle potrebe. Tu su vezove dobivali građani iz svih dijelova grada, ali uz određene uvjete. Prije svega, morali su posjedovati barku što su dokazivali potvrdom Lučke kapetanije. Za prve vlasnike vezova papirići s imenima stavljali su se u šešir i tako su se izvlačile pozicije vezova, što si dobio - to te je dopalo, nije bilo namiještanja, pregovaranja, veza, podmićivanja ili bilo kakvih muljanja, sve je bilo jasno i transparentno, priča nadalje Živković.

Svi su vlasnici vezova plaćali naknadu za održavanje, odnosno za korištenje što se kasnije preimenovalo u članarine u SRD-u Delfin, a taj se novac ulagao u plaćanje struje, vode, održavanje...

- Krenuli smo skromno, u početku sve sami plaćali, a kako su rasle potrebe, pristizao novac, tako se gradilo, ističe nadalje.

Svi koji su imali vez oformili su Društvo, odnosno onaj tko nije imao vez nije niti mogao biti član SRD-a Delfin. Sjedište Društva bilo je kod katedrale, ali je na prijedlog Živkovića premješteno u lučicu Delfin jer su se ovdje odvijale sve aktivnosti, okupljanja radnika i intelektualaca, nije bilo razlike, ali je svima bilo zajedničko da su ljubitelji mora.

- Tada apsolutno nije bilo moguće da član društva bude netko tko nema vez i barku - i to do šest metara jer je toliko bilo dopušteno - ili pak da si netko unaprijed rezervira vez ili njime manipulira. Kako su ljudi davali zahtjeve dalje za vezove, formirana je svojevrsna lista čekanja koja je bila javno istaknuta u lučici i svi su mogli vidjeti na kojem su mjestu i kako se penju na listi te kada bi mogli doći na red za vez. Tko je bio prije, prije je dobivao vez, nije bilo preskakanja niti dogovaranja "ispod stola". No, s formiranjem nove države počela je rasprodaja imovine i krenula je grabež, a na sve to reakcije nije bilo, apsolutno je izostala nekakva osuda svega toga i stoga se to i nastavilo, prisjeća se Živković, i sjetno dodaje da su tada već lagano u zaborav padala vremena kada se vezove dodjeljivalo preko javno istaknute liste čekanja, istovjetne kakva je vrijedila i za dodjelu gradskih stanova.

Ljubav prema moru

Tada je 1991. godine održana još jedna skupština Društva i, iako je bio na početku jedini predloženi, s isticanjem drugog potencijalnog kandidata za predsjednika, objeručke je prihvatio tu priliku i mirne duše prepustio čelno mjesto drugoj osobi, svjestan u što se ta osoba upušta, ali konačno rasterećen velike obaveze i tog mukotrpnog volonterskog rada.

- Već tada postala su teška vremena, a ja sam se bio umorio, tako da sam odmah naglasio da čestitam drugom kandidatu i tako je moj mandat završio. Nakon desetak godina ponovno smo se sreli i tada mi se i on požalio da zapravo nije tada ni znao u što se upušta te kako se i sam jedva izvukao iz cijele priče, govori nam Živković.

Pomagao je, kaže, i u izradi pravilnika i statuta tako da je na neki način ostao vjeran član Društva, a i danas redovno svrati na Delfin po dnevnu dozu odmora i mira.

Otac Josip i sin Tomislav Živković (Snimila Sandra Zrinić Terlević)

- Ja sam i dalje ostao vjeran moru, ovom prostoru kojeg smo doživljavali kao svoj drugi dom. More mi je toliko toga dalo, čak sam čitao da upravo na metar visine od mora postoji taj dobar zrak koji liječi čovjeka i pomaže cirkulaciji, pogotovo kad je jugo ili s malo maestrala, pa je možda i u tome tajna moje dugovječnosti, tko će znati.

Znam da volim i danas ići na more, za njega me vežu i lijepe uspomene s mojom suprugom s kojom sam u toj barčici otišao jedne godine čak do Hvara i natrag. Bilo je to negdje 1967. ili ‘68. godine, spavali smo na obali ili ispod prove i lagano napredovali... Ma bile su to prave pustolovine, izvanredan susret s prirodom. Na Hvaru smo hvatali autobus za drugu stranu otoka, a oko ceste bila su nepregledna polja lavande... Nije bilo prometa kao danas, niti na moru. Prvu jedrilicu susreli smo tek kod Zadra. Jednom prilikom stao nam je i ruski teretni brod kojem smo mi mahali na pozdrav, a oni su mislili da smo u problemu pa su nas odlučili tegliti, ali su nas skoro, uslijed brzine, potopili pa smo se brže bolje pozdravili... Lovili smo ribu, znao sam uloviti i po kilu dvije liganja, višak smo znali odnijeti susjedi Veri koja nam je onda zauzvrat radila kolače. Ma kažem vam, bila su to lijepa vremena, ljudi su bili drugačiji, bilo je više druženja i ljudskosti, a sve to zahvaljujući moru i onome što život uz more nosi, zaključuje naš sugovornik Josip Živković.

Povezane vijesti

• GREŠKA MINISTARSTVA GOTOVO IH UNIŠTILA Sportska lučica Delfin tražit će milijunsku odštetu. TUŽIT ĆE DRŽAVU
• SPORTSKA LUČICA KOJU PULEŽANI OBOŽAVAJU "Svi mi volimo more, ne'ko na ribe, ne'ko na jedra, ne'ko da se morem skita"
• Izvanredna izborna skupština PŠRD Delfin: Dugogodišnji članovi upozoravaju na pritiske oko lučice