RAZGOVOR

S VALENTOM HRVATINOM O ŽIVOTU OSOBA S INVALIDITETOM I POSLODAVCIMA KOJI IH (NE) ZAPOŠLJAVAJU: Ljudi znaju da postoje osobe s invaliditetom i tu priča obično završava

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
(snimila: Helena MOSTARKIĆ GOBBO)

(snimila: Helena MOSTARKIĆ GOBBO)


Unatoč u javnosti gotovo deklariranoj potpori poslodavaca prema ovoj populaciji, praksa pokazuje sasvim drugu stranu medalje: poslodavci radije odabiru platiti kaznu nego zaposliti osobu s invaliditetom. U Puli se stvari okreću prema svjetlijoj strani realnosti. Nakon nekoliko poslodavaca koji su se okrenuli (većinskom!) zapošljavanju osoba s invaliditetom, malim, ali sigurnim korakom počelo je razbijanje predrasuda prema ovoj ranjivoj, ali ipak, u svojim mogućnostima, sposobnoj skupini ljudi.

Jednu od pozitivnih priča s javnošću je spremno podijelio 25-godišnji Valent Hrvatin iz Pule, osoba s cerebralnom paralizom. Unatoč preprekama na koje je nailazio, zaposlen je u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc.

Snage solidarnosti

- Kako je počela tvoja priča s Dnevnim boravkom u Rojcu?

- Bio sam u projektu Europskih snaga solidarnosti koji je tada trajao nekoliko mjeseci, i obavljao sam određene zadatke u prostoru kao što su briga o prostoru, dezinfekcija, čišćenje dvorišta i slično. Svaki sudionik u projektu imao je i svoj projekt. Ja sam kao osobni projekt imao prezentaciju kalendara Udruge cerebralne paralize Istarske županije. Nakon toga sam dobio poziv za posao vezano uz knjižnicu u Dnevnom boravku i brigu o njoj.

- Koje zadatke trenutno obavljaš?

- Radim sve pomalo. Osim već navedenog čišćenja dvorišta i dezinfekcije prostora, najvažnije je da budem dostupan u Knjižnici. Budući da projekt ESS-a još uvijek traje, doći će još volontera, a moj posao je da ih uputim u njihove zadatke. Volonteri su do sada dolazili iz raznih europskih zemalja: dvoje ih je bilo iz Srbije, jedna djevojka iz Švedske koja ima hrvatske korijene i nekoliko njih iz Španjolske. Oni nemaju dužnost nešto napraviti, jer nisu zaposlenici nego samo volonteri, ali nije se nikada dogodilo da su ikada odbili obaviti neki zadatak koji im je bio povjeren.

- Vratimo se na razdoblje tvojeg školovanja. Kako je ono prošlo? Jesi li imao osjećaj da su ti pružene jednake mogućnosti u odnosu na druge učenike?

- Od ranog školovanja, dakle, osnovnu, a kasnije i srednju školu, pohađao sam po prilagođenom programu jer nisam mogao učiti sve u proširenom obliku, jednostavno ne mogu pamtiti. Ali uvijek sam učio one najvažnije podatke i to je išlo dobro. Jedino što iz tog perioda pamtim kao neobzirno od nastavnika, ali to su zaista bili samo pojedinci, činjenica je da su oni smatrali da se na taj način izvlačim od učenja; nisu shvaćali da su moje mogućnosti opširnog učenja i pamćenja takve kakve jesu. Ali, oni su samo djelomično krivi za to.

- Koga, onda, smatraš glavnim krivcem?

- Osobno krivim sustav. Moj je dojam da oni koji se školuju za pedagoška zvanja u obrazovanju, osim samih pedagoga i srodnih zanimanja, uopće ne obrađuju tematiku osoba koje imaju neki vid poteškoće. Možda je to sada drukčije, ali moje iskustvo je bilo takvo.

Likovni studio Tanay

- Jesi li imao pomoćnika u nastavi?

- Asistenta sam imao u nižim razredima osnovne škole, ali vrlo kratko. U srednjoj ga nisam tražio, ali sam ga dobio.

- Koju si srednju školu završio? Jesi li pokušavao nastaviti neko više školovanje, možda fakultet u skladu sa svojim već poznatim umjetničkim afinitetima?

- Da, jesam. Završio sam Ekonomsku školu, ali nisam mogao položiti državnu maturu, točnije, nisam joj niti mogao pristupiti iz svoje pozicije, pa nisam ni pokušavao. Jer, totalna je besmislica da možeš imati prilagođen program, ali ne možeš imati prilagođenu maturu!? Otvorila mi se ipak mogućnost nastavka školovanja u Zagrebu. Tamo postoji jedno mjesto, zove se Studio Tanay, a naziv je dobio po osnivaču, profesoru Tanayu koji ga je otvorio sa svojom suprugom. Školovanje traje dvije godine. Nakon završene prve godine si verificirani crtač, a nakon druge slikar, tako da danas imam dvije diplome koje su istovjetne završenim trima godinama likovne akademije, barem su oni meni tako objasnili. Na kraju se pokazalo da je to bilo i više od umjetničke škole koju sam prvotno htio pohađati, a gdje su mi bila zatvorena vrata.

- Kako je izgledao tvoj život u Zagrebu i jesi li u tom umjetničkom studiju bio jedina osoba s invaliditetom?

- U Zagrebu mi je bilo odlično, živio sam s bakom i nije bilo problema. Općenito imam problem jedino ako želim nešto nacrtati kako treba, jako sporo crtam, ali u Studiju Tanay su mi izašli u susret po tom pitanju. Bio sam jedina osoba s invaliditetom, ali potpuno prihvaćen. Dobio sam poticaj za dalje.

- Kako je izgledao tvoj završni rad?

- Još u osnovnoj i srednjoj školi, iskreno, osim likovne kulture i nije bilo predmeta koji me baš zanimao. Ipak, u Zagrebu sam završni ispit morao pripremati iz skripti koje sam dobio. Toliko sam se htio potruditi da sam na kraju došao na ispit i sve išibao! Profesorica me gledala u čudu i pitala: Što se tebi desilo? Bilo mi je čak iznenađujuće da sam dobio takvu pohvalu - da drugi polaznici mogu od mene učiti. To mi je dalo jako puno samopouzdanja.

- Je li ti ovo prvo radno mjesto?

- Ovo mi je drugo radno mjesto. Prvo je bilo u Udruzi cerebralne paralize Istarske županije gdje sam radio, i još uvijek radim, kao voditelj likovnih radionica.

Većinom nepravda

- Imaš prijateljstva i poznanstva s drugim mladim osobama s invaliditetom. Susreću li se oni s nekim oblikom diskriminacije prilikom zapošljavanja, kakva su njihova iskustva?

- Da, nažalost, susreću se i to većina. Mislim da poslodavci uopće ne razmišljaju ozbiljno o tom problemu. Možda čak i razmišljaju, ali im je lakše platiti penale nego zaposliti osobu s invaliditetom. Osim Saveza udruga Rojca, bistroa Punkt i Tekopa, nemamo ništa za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Čak sam razmišljao o tim mjestima, ali niti mogu nositi tanjure niti znam šivati. Meni možda ni ovaj posao neće biti za stalno, nego na određeno vrijeme, ali svakako moram razmišljati o budućnosti. Gdje ću raditi? Postoje u izradi i neke inicijative i potencijalni budući projekti koji obećavaju jednostavniji način zapošljavanja za osobe s invaliditetom, ali jako sam skeptičan da će se stvari promijeniti. Jer ljudi znaju da mi postojimo, ali tu je uglavnom kraj priče i većina nas doživljava nepravdu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater