Pravosuđe, posebno sudovi, u fokusu su javnosti već duže vrijeme, a pogotovo nakon što je objavljeno istraživanje Eurobarometra koje je pokazalo da je Hrvatska na zadnjem mjestu po percepciji neovisnosti pravosuđa. Širi se teza o tome da je naše pravosuđe "hadezeovsko". Naročito se to ističe sada, u vrijeme izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda i nakon što je Hrvatski sabor odbio (čitaj HDZ, op. a.) za predsjednicu odbio izabrati prof. dr .Zlatu Đurđević. Istu sudbinu doživjet će, izgleda, i Radoslav Dobronić, drugi kandidat predsjednika Zorana Milanovića.

U tu sam se raspravu odlučio uključiti jer sam osobno pune 52 godine bio dio tog pravosuđa, i to 27 godina u ranijoj SR Hrvatskoj, a 25 godina u Republici Hrvatskoj. Stoga smatram da imam legitimitet iznijeti neka svoja opažanja, razmišljanja, usporedbe pa i prijedloge o našoj sudbenoj vlasti koja je od izuzetnog značaja za funkcioniranje pravne države i zaštitu temeljnih prava i sloboda čovjeka.

Kontroverzne presude

Počet ću s nekim opaskama vezanim za dvije presude koje su nedavno donijeli naši sudovi, a izazvale su nezapamćeni interes. U Glasu Istre od 22. rujna objavljen je članak - komentar novinara Bojana Žižovića pod naslovom "Smanjili mu kaznu zatvora za silovanje 6-godišnjakinje kćeri jer je bio u Domovinskom ratu". Spomenuti novinar komentira grozomorni, kako naziva slučaj "...silovatelja šestogodišnje djevojčice kojem su sutkinje Visokog kaznenog suda smanjile prvotnu kaznu zatvora, koju mu je dosudio Županijski sud u Dubrovniku s 14 na 11 godina zato što je bio u Domovinskom ratu...". Novinar se zgraža, s pravom, nad činjenicom što je osuđeniku smanjena kazna zatvora za čak tri godine. Osudi Bojana Žižovića razlozima smanjenja kazne pridružio sam se i ja izjavom da se "...sudjelovanje u Domovinskom ratu ne bi se smjelo uzimati kao olakotna okolnost kod donošenja presude, pogotovo ne za tako teška kaznena djela...pa nisu se valjda branitelji borili za to da na takav način budu privilegirani u društvu..." U spomenutom tekstu novinar opisuje još nekoliko slučajeva vrlo grubih silovanja u kojima su izrečene blage kazne i uzimane u obzir dubiozne olakotne okolnosti, uključivši i učešće u Domovinskom ratu, te zaključuje da je riječ o sudskoj praksi.

Vezano za spomenutu presudu treba naglasiti da su je donijele sutkinje Visokog kaznenog suda koji je započeo s radom početkom ove godine. Taj bi sud trebao biti zadnja instanca u kaznenim postupcima, barem kada je riječ o kaznenim stvarima. Tom je presudom Visoki kazneni sud povrijedio i jedno od temeljnih prava koje je građanima zajamčeno Ustavom da su pred sudom svi jednaki. S pravom novinar Žižović upozorava da branitelji Domovinskog rata ne bi smjeli imati povlastice, pogotovo ovakve prirode tj. da im se umanjuje zatvorska kazna za teška kaznena djela samo zato što su bili branitelji. Usput želim napomenuti da su moj najstariji brat Viktor i stric Josip bili u partizanima, u NOB-u, od 1943.-1945.godine. Nikada nisu imali nikakvih privilegija. Brat je otišao u mirovinu kao šofer autobusa, stanovao je u kući koju su sagradili njegova supruga i on. Stric je umirovljen kao radnik u rudniku Raša u kojem je radio cijeli radni vijek. Stanovao je, s obitelji, kao podstanar u jednoj prizemnoj trošnoj kući na selu u Sutivancu.

"Biseri" pravosuđa

Najnovija odluka suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu Andrije Krivaka nadmašila je sve "bisere" kojima su se "proslavili" naši sudovi.

Naime, sudac Andrija Krivak je u ovršnom postupku, na prijedlog Gordane Buljan Flander, dojučerašnje ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, donio rješenje (privremenu mjeru) kojom zabranjuje portalu H-Alter da objavljuje tekstove novinarke Jelene Jindre pod naslovom "Sustav za zaštitu ili zlostavljanje djece" u kojima problematizira rad Buljan Flander odnosno Poliklinike.

O tom najnovijem sudskom skandalu Glas Istre obavijestio je javnost u broju od 24. rujna pod naslovom "Skandalozna sudska odluka Portalu H-alter zabranjeno da objavljuje tekstove o poliklinici za zaštitu djece i mladih". Moram kazati da sam 23. rujna, gledajući i slušajući večernje dnevnike na televiziji (HRT, Nove TV, RTL i N1) bio šokiran onime što sam vidio i čuo. Vijest o spomenutoj sudskoj odluci dobila je udarno mjesto. Svi koji su je komentirali, ministrica Nina Obuljen Koržinek, odvjetnica Vesna Alaburić i drugi osudili su tu odluku i kvalificirali je kao udar i na slobodu izražavanja i slobodu medija.

Bez obzira što sporna odluka nije pravomoćna (vjerujem da će biti preinačena ili ukinuta) moram kazati da sam i ja bio zaprepašten saznanjem da je sud donio rješenje kojim se zaobilaznim putem, privremenom mjerom (koja se odmah primjenjuje), zapravo zloupotrebljavajući ovršni postupak, ograničava jedno od temeljnih sloboda i prava zajamčenih Ustavom, člankom 38. koji svakome jamči "...slobodu mišljenja i izražavanja misli..."

Skandalozna odluka

Pročitao sam i donio, dok sam radio u pravosuđu, na tisuće i tisuće sudskih odluka, rješenja, presuda (najvećim dijelom). Pratio sam sudsku praksu, stručnu literaturu. Nikada se nisam sreo (pročitao, čuo) za ovakvu presudu kojom bi se novinaru ili nekom drugom zabranilo da o nečem ili nekom, kada su u pitanju javni interesi, piše. Ne postoji nikakva ustavno-pravna osnova za donošenje takve odluke. Odluka suca Krivaka doista je skandalozna. Bit će, bez obzira što neće (vjerujem) postati pravomoćna, zapamćena i zabilježena kao velika mrlja sudbene vlasti.

Zakonske osnove za zabranu štampanja-objavljivanja, raspačavanja pisanih tekstova i danas postoje, kao što su postojale i u ranijoj SR Hrvatskoj. Izuzetno se rijetko pribjegava takvim "potezima". Moram kazati da su se i u ranijoj Hrvatskoj ti "mehanizmi", koliko se sjećam, vrlo rijetko primjenjivali. Sjećam se, bio sam tada mlad, sudac Općinskog suda u Puli, da je sudac okružnog (županijskog) suda (koji sud je bio nadležan) na prijedlog okružnog javnog tužilaštva zabranio raspačavanje (čini mi se) "Danice" brošure-knjige, koju je štampala Istarska biskupija ili neka crkvena naklada.

U idućem izdanju "Danice" krupnim je slovima, po mom sjećanju pisalo: "...Danica je bila zabranjena dva puta za vrijeme fašističke Italije i prošle godine u Socijalističkoj Jugoslaviji, zbog teksta koji štampamo u nastavku..." Iako je bila riječ o provokaciji, javni tužitelj ovaj put nije reagirao, a mi smo sa strane samo to popratili sa smiješkom i šalama. Ime tužitelja koji je predložio zabranu i suca koji je donio odluku ne navodim jer su mrtvi.

Spomenute dvije sudske odluke Visokog kaznenog suda i Općinskog građanskog suda u Zagrebu nad kojima se s razlogom javnost skandalizira nisu jedine, sličnih odluka ima podosta, neke su ostale i u anonimnosti. Međutim, uvijek je bilo i biti će pojedinačnih nezakonitih problematičnih sudskih odluka, koje ispravljaju, ili bi trebale ispraviti, više sudske instance.

(Ne)ovisnost pravosuđa

Prisutni su, međutim, drugi mnogo veći problemi u sudskoj vlasti koji usporavaju ili čak onemogućavaju pružanje efikasne pravne zaštite koja je temeljna zadaća sudske vlasti, kao treće, uz zakonodavnu i izvršnu vlast. Efikasno funkcioniranje sudbene vlasti ujedno je i jamac stabilnosti institucije i društvenog sistema i demokracije.

Prema istraživanjima Eurobarometra Hrvatska je na zadnjem mjestu po percepciji neovisnosti pravosuđa. Kao glavni razlog za lošu percepciju pravosuđa u Hrvatskoj anketirani su na prvo mjesto stavili miješanje ili pritisak vlade ili političara. Hrvatska je na zadnjem mjestu u kada je riječ o percepciji neovisnosti sudova i sudaca. Hrvatska i Italija prve su po broju neriješenih predmeta u građanskim i trgovačkim sporovima.

Navedeno, vrlo loše (katastrofalno) stanje našeg sudstva najbolje osjećaju oni (fizičke i pravne osobe) koji se obrate sudovima za pravnu zaštitu. Postupci beskrajno dugo traju, čak i u onim slučajevima (predmetima) u kojima je zakonom propisano hitno postupanje. Te oblasti sudovanja (građansko, trgovačko i dr.) nisu izložene fokusu javnosti kao kazneno, ali odgovorno tvrdim, u što sam se uvjerio naročito dok sam bio odvjetnik, da se na prvostupanjsku presudu čeka godinama, pa i do deset i više godina.

Kazneni postupci također traju beskrajno dugo, čemu svjedočimo svakodnevno. Tako naprimjer često svjedočimo javnim uhićenjima pojedinaca koja se prenose putem televizije, naravno kada je riječ o poznatim osobama (političarima, gospodarstvenicima). Nakon toga slijedi određivanje pritvora, podizanje optužnice, puštanje iz pritvora. Slijedi raspravljanje, koje se u pravilu često prekida, odgađa, da bi ipak (ponekad) bila donijeta i presuda koja se onda "paca" na sudu drugog stupnja (Vrhovnom sudu) godinama, da bi ipak bila donijeta odluka. Nerijetko presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno raspravljanje.

Međutim, još uvijek im postupaka koji su pokrenuti protiv pojedinih poznatih osoba (Glavaš, Sanader, Vidošević, Merzel, Todorić, Kovačević i dr., uključivši i HDZ) koji su davno započeti, a ne vidi im se kraja. U većini tih slučajeva nije donijeta ni prvostupanjska presuda, pa čak ni započelo suđenje (npr. Todorić, Kovačević). Nerijetko kazneni, a pogotovo prekršajni postupci završavaju zastarom. Događa se da u pojedinim slučajevima optuženici koji su bili pritvoreni i protiv kojih je kazneni postupak trajao dugo, zbog čega su ostali bez posla, bili izloženi javnom difamiranju, sramoćenju, budu pravomoćno oslobođeni a da nitko ne snosi nikakve konzekvence, osim tih "okrivljenika". Također, nisam čuo da bi netko (predsjednik suda, sudac) bio pozvan na odgovornost zbog opisanih pojava. Sudačka neovisnost se odnosi samo na donošenje sudske presude i ona ne "pokriva" nerad, neodgovornost.

Okaljavanje profesije

Ima, međutim, i drugih pojava u pravosuđu – sudstvu, koje doprinose negativnoj percepciji javnosti. Dok sam bio sudac i predsjednik suda u Puli, nikada niti jedan sudac (ni sudski službenik) nije bio prijavljen-optužen zbog koruptivnih radnji.

Pamtim, međutim, slučaj suca Okružnog (županijskog) suda u Rijeci koji je pritvoren zbog korupcije i prijevare, počinjenih u obavljanju svoje sudačke dužnosti. Bilo je to 1986.godine. Postupak protiv navedenog suca vodio je Okružni sud u Puli, kojeg je delegirao Vrhovni sud. Iako se radilo o dosta složenom slučaju, cijeli je kazneni postupak do pravomoćnosti, pred Okružnim i Vrhovnim sudom, trajao svega godinu dana, finaliziran sa osuđujućom presudom i kaznom zatvora od deset godina.

Kao posebno otegotna okolnost optuženom sucu uzeta je činjenica da je kaznena djela počinio kao sudac, čime je okaljao profesiju suca.Za vrijeme vođenja kaznenog postupka optuženiku pritvor nije ukinut. O slučaju se raspisala tadašnja štampa, televizija, uključivši i susjedna talijanska sredstva informiranja, jer je sudac svojim kriminalnim radnjama bio "prešao" i na područje Italije. Danas je naprosto nezamislivo ovakvo brzo postupanje suda.

U vrijeme kada je donijeta presuda u postupku protiv suca u Rijeci tj. 80-tih godina prošlog stoljeća, sudovi na području Istre (općinski i okružni) bili su izuzetno efikasni, postupci su se rješavali u kratkim rokovima (do godine dana), zastara uopće nije bilo. Jednom riječju sudovi, ne samo istarski, već i svi drugi na području bivše SR Hrvatske, pružali su učinkovitu zaštitu svim subjektima koji su im se obraćali, osobno mi je kao predsjedniku općinskog i okružnog suda to bila temeljna obaveza. Uz to sam i sam rješavao isti broj predmeta kao i suci.

Suđenje po "naređenju"

Htio bih svjedočiti o još jednoj činjenici koja se često čuje, pa i najviših dužnosnika države i nekih političkih stranaka, a svodi se na to da su sudovi sudili po nalogu partije ili pojedinaca iz strukture vlasti. Moram demantirati te navode. Nikada, kroz svo vrijeme dok sam bio sudac, uključivši i Vrhovni sud, predsjednik suda, pa i javni tužilac Hrvatske, meni nije naređivao, pa ni sugerirao kakvu odluku bih trebao donijeti i sl. Ni moji suradnici, suci, zamjenici, nisu mi kazali da su oni bili pod pritiskom "izvana".

Sjećam se ipak jednog slučaja, koji bih ja nazvao pokušajem da se sucima "savjetuje" kako treba postupati. Bilo je to u vrijeme kada sam bio predsjednik Okružnog suda. Jedan predsjednik općinskog suda poslao mi je dopis u kojem je stajalo da je drug (taj i taj) iz Centralnog komiteta SK kazao da sudovi ne bi trebali kažnjavati one koji čine "korisne malverzacije". Taj sam dopis stavio u ladicu, sačuvao sam ga do danas, nikome ga nisam ni pokazao. Spomenutog autora izrečenog "savjeta" sam inače poznavao, bio je Istranin, ne spominjem mu ime. Mrtav je.

Slučaj "Herak-Bažon"

Iznijet ću samo neke slučajeve iz svoje odvjetničke prakse, koji potkrepljuju zaključak o lošem rejtingu pravosuđa. Sva tri slučaja, a riječ je o dva kaznena i jednom parničnom postupku, koji su dugo predugo trajali. Kod kaznenih postupaka poanta je na njihovim finalnim "rezultatima". Ti su kazneni postupci javnosti poznati i od ranije.

Kazneni postupak protiv Ivana Heraka i Đanija Bažona: sumarno ću iznijeti kronologiju tog slučaja. Dana 27. siječnja 2000. godine policija, odnosno PNUSKOK, upala je su u domove Ivana Heraka, ministra turizma u Vladi RH, i Đanija Bažona diplomiranog ekonomista iz Labina. Privedeni su istražnom sucu Županijskog suda u Puli koji je obojici odredio pritvor. Nakon provedene istrage obojica su optuženi pred Županijskim sudom u Puli za nekoliko kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta, s time da je Herak zasebnom optužnicom terećen i pred Općinskim sudom u Pazinu, a Đani Bažon zasebno pred Općinskim sudom u Rabu, također za kazneno djelo iz oblasti gospodarskog kriminaliteta.

Ivan Herak proveo je u pritvoru godinu i pol dana, a Đani Bažon deset mjeseci. Do kraja 2008. godine, dakle trajali su punih osam godina, bili su dovršeni postupci koji su bili pokrenuti na zahtjev tadašnjeg županijskog državnog odvjetnika u Puli Vlatka Nujića, na način da su Ivan Herak i Đani Bažon oslobođeni optužbe. U tim sam postupcima branio Đanija Bažona.

Na naslovnici Glasa Istre 28.11. 2008. objavljena je vijest o dovršenju postupka pod naslovom "Pravda postignuta – odgovornost ničija". Novinarka Silva Bodlaj-Ivašić konstatira da su "...Heraku i Bažonu uhićenjem, pritvaranjem i optužnicom narušeni svi dotadašnji poslovni uspjesi...". Postavlja, s razlogom, pitanje: Koliko je proces stajao samu državu? Koliko je novca utrošeno na silne rasprave, vještačenja i plaće svih djelatnika koji su od početka sudjelovali u ovom propalom procesu? No, ključno je pitanje – hoće li netko za takvo što uopće odgovarati, ili bolje rečeno, zašto nitko neće odgovarati?

U istom broju Glasa Istre objavljena je i moja izjava kao branitelja Đanija Bažona, iz koje citiram dvije rečenice: "...Zadovoljan sam što je postupak finaliziran na ovaj način. Ostaje gorčina zbog svega onoga što je taj mladi čovjek tada u usponu poduzetničke karijere, zajedno sa svojom obitelji proživio..." U jednoj televizijskoj emisiji, koliko se sjećam prošle godine, ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt u vrijeme "afere Herak" izjavila je da je Vlatko Nuić, županijski državni odvjetnik, smijenjen s dužnosti upravo zbog ovakvog epiloga optužnica koje je podigao protiv Ivana Heraka i Đanija Bažona.

Dana 11.02.2010. godine obaviješten sam da je Đani Bažon izvršio samoubojstvo. Kasnije sam čuo da je to uradio zato što mu je netko dojavio da će ponovno biti pritvoren. U tu "verziju" motiva samoubojstva Đanija Bažona vjerujem i danas. Bio sam istovremeno ogorčen i tužan ovakvim finalom nakon pravosudne kalvarije ovog mladog, poduzetnog čovjeka.

Slučaj "Dujanić"

Drugi slučaj koji ilustrira postupanje hrvatskog-istarskog pravosuđa je kazneni postupak vođen protiv prvog rektora istarskog Sveučilišta Juraj Dobrila sa sjedištem u Puli. Riječ je o kaznenom postupku protiv prof. dr. Marčela Dujanića, prvog rektora Sveučilišta Jurja Dobrile, koji je pokrenut polovinom 2011. godine zbog sumnje da je potpisao i podijelio neke krivotvorene diplome i da je omogućio upis na dodiplomski studij jednoj studentici iako za to nije imala uvjeta. Radi se o klasičnoj "zapovjednoj" odgovornosti zato jer sve radnje vezane za sadržaj diploma i upisa na dodiplomski studij obavili su drugi, suradnici rektora.

Prof. Dujanić, kojega sam od ranije poznavao kao uspješnog privrednika i dekana Ekonomskog fakulteta u Rijeci, mi je, čim je pozvan na obavijesni razgovor u Policijsku upravu istarsku, potpisao punomoć. Nakon što sam se upoznao sa onim za što je bio terećen, rekao sam mu da ne treba brinuti. Pritom sam bio kategoričan, jer sam zaključio da nema nikakvih dokaza koji bi potvrđivali kaznenu prijavu policije te da državni odvjetnik neće postaviti zahtjev za provođenje istrage.

Prevario sam se. Ne samo da je Općinsko državno odvjetništvo Pula zatražilo provođenje istrage, već je istražni sudac županijskog suda promptno otvorio istragu. Uložio sam žalbu protiv rješenja o provođenju istrage, koju je izvanraspravno vijeće Okružnog suda u Puli odbilo nakon dovršene istrage. Općinsko javno tužilaštvo protiv Marčela Dujanića podiže optužnicu pred Općinskim sudom u Puli.

Moram kazati da tijekom istrage nije prikupljen niti jedan dokaz koji bi bio potvrdio neosnovane navode iz istražnog rješenja. To, međutim, Državno odvjetništvo ignorira, podiže optužnicu, sud održava više rasprava, ništa se ne mijenja u sferi dokaza, nema ih. Ja sam na kraju 2015 .godine otišao u mirovinu, obranu Marčela Dujanića preuzima odvjetnik Dino Čekada, ali ni on ne uspijeva državno odvjetništvo i sud uvjeriti da na optuženičkoj klupi sjedi nevin čovjek. Tek je u kolovozu 2019. godine Općinsko državno odvjetništvo odustalo od optužbe. Odustanak potpisuje ona ista zamjenica koja je i podigla optužbu pa općinski sud 30. kolovoza 2019.godine obustavlja kazneni postupak protiv Marčela Dujanića.

Prof. Marčelo Dujanić ući će u povijest našeg sveučilišta kao prvi rektor, ali i s mrljom da je protiv njega vođen kazneni postupak koji mu je dodatno pogoršao ionako narušeno zdravlje. Ipak, daleko veća mrlja i sramota ostaje na istarskom pravosuđu zbog pokretanja i vođenja ovog kaznenog postupka.

"HDZ-ovo pravosuđe"

Stanje u hrvatskom pravosuđu, prije svega sudstvu, doista je zabrinjavajuće. Svi oni koji prate zbivanja u toj oblasti i bez Europske Unije mogli su doći do tog zaključka. Jedini koji smatraju da sudbeno-pravosudna vlast dobro funkcionira i da ne treba ništa mijenjati, a kamoli poduzimati neke reformske poteze je predsjednik Vlade Andrej Plenković, odnosno vladajuća stranka HDZ. Nije stoga čudno da je uvriježeni naziv da se radi o "HDZ-ovom pravosuđu". Taj je nadimak, da tako kažem, sudbenoj vlasti dat s razlogom, osnovano.

Da bih pojasnio i argumentirao to mišljenje moramo se vratiti u 90-te godine prošlog stoljeća u vrijeme osnivanja samostalne Hrvatske, konstituiranja zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Franjo Tuđman i komisija koju je on nezakonito osnovao - tzv. Pašalićeva komisija, u kojoj su, između ostalih, po mom sjećanju, uz Ivića Pašalića bili Vladimir Šeks, Vice Vujkojević, Krunislav Olujić, Milan Vuković - preko Državnog sudbenog vijeća kojemu je predsjednik bio Ante Potrebica, sudac Vrhovnog suda, provela je vrlo brutalnu čistku sudaca u svim sudovima. Svakako treba naglasiti da je Milan Vuković, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, u toj "operaciji" imao izuzetno istaknutu, zapravo glavnu ulogu u fazi sprovođenja zamisli Poglavara i njegove ekipe.

Međutim, prije Državnog vijeća (DSV), ranih 90-tih iz sudstva je ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, koji je javno govorio da doista mrzi Srbe, počeo sa izbacivanjem sudaca po nacionalnosti Srbe. Godine 1995. Hrvatski sabor izabrao je Državno sudbeno vijeće koje od tada bira suce. Istovremeno je donijet i zakon prema kojem je za sve suce određeno da budu podvrgnuti reizboru. Nakon toga je slijedila tako zvana etička čistka.

Prvi "na redu" za reizbor bili su suci Vrhovnog suda u kojem sam i ja bio sudac. Kao što sam kazao, predsjednik DSV bio je Ante Potrebica, a njegov pobočnik Milan Vuković predsjednik Vrhovnog suda. Od 30-ak sudaca Vrhovnog suda više od 50 posto ih nije ponovno izabrano. Sve sam te kolegice i kolege dobro poznavao, pet sam godina proveo sa njima. Riječ je o izuzetno stručnim, visokomoralnim i časnim ljudima.

Navesti ću samo neke od njih. Nije ponovno izabran Vladimir Primorac koji je 70-tih godina napustio dužnost suca Okružnog suda u Zagrebu da ne bi sudio "hrvatskim proljećarima". S mjesta suca Vrhovnog suda izbačen je i prof. dr. Petar Novoselec, ugledni profesor kaznenog prava, pisac i predsjednik društva sudaca RH, moj kolega sa studija. Prije njega je zbog pritiska M. Vukovića sam otišao prof. dr. Berislav Pavišić, profesor na Pravnom fakultetu u Rijeci, ranije sudac tog suda. Ja sam također bio u tom "paketu" izbačenih, iako sam sam 1990. godine, nakon osamostaljenja Hrvatske, bio prvi sudac izabran u Vrhovni sud od strane Hrvatskog sabora. Na natječaj sam se javio na osobni prijedlog Franje Tuđmana. Potom je DSV provodilo čistke u nižim sudovima, županijskim, općinskim. Procjenjuje se da je u tim čistkama (etničkim i etičkim) iz sudova odstranjen –izbačeno oko 60 posto sudaca.

Identičan postupak provodio se i u Državnom odvjetništvu, samo što je čišćenje u njemu provodilo Državno odvjetničko vijeće. Član Državnog sudbenog vijeća i vrlo aktivan u čišćenju sudaca koji se nisu uklapali u Tuđmanov-HDZ-ov koncept pravosuđa bio je i tadašnji predsjednik Županijskog suda u Puli Ivan Milanović, koji je za svoj trud u toj besramnoj raboti nagrađen još jednim mandatom predsjednika suda.

Vladimir Primorac je 1999. godine napisao da je "...gotovo jedno desetljeće nova država preko izvršne vlasti modelirala pravosuđe na svoju sliku i priliku. Ona iskazuje nepovjerenje prema svim sucima koji su to bili u bivšem sustavu i do sada ih je bez obzira na njihovu stručnost i čestitost sustavno zamjenjivala novima...".

Kakvo je sudstvo, nakon tih čistki stvoreno najbolje ilustrira izjava predsjednika Županijskog suda u Osijeku Petra Kljaića, koji je ponovno izabran na tu dužnost: "...meni osim predsjednika Republike i možda Vladimira Šeksa nitko ne bi mogao reći Petre napravi ovo ili ono..." Eto, tako je stvoreno „HDZ-ovo“ sudstvo – pravosuđe.

Čistka u Ustavnom sudu

Iz još jedne institucije "otjerani" su profesori, visokostručne, nestranačke osobe, a popunjeni su političkim kadrovima koji mahom naginju desnijim, HDZ-ovskim smjernicama. Riječ je o Ustavnom sudu RH. Na ovu opasku koja se odnosi na Ustavni sud htio bih iznijeti jedan događaj vezan za izbor za suca Ustavnog suda prof. dr. Alda Radolovića, Istranina iz Poreča.

Alda Radolovića, profesora građanskog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci sam svojevremeno, kad sam bio predsjednik Županijskog suda u Puli, nagovorio da dođe i na mjesto suca Okružnog suda u Puli. Prihvatio je, bio je izvanredan sudac, a kasnije i jedan mandat predsjednik tog suda, da bi se s tog mjesta u lipnju mjesecu 2007. godine kandidirao za suca Ustavnog suda. Međutim, na sjednici Sabora 13. srpnja 2007.godine, kada je bio izbor sudaca Ustavnog suda, za Alda Radolovića nisu glasala četiri zastupnika IDS-a i upravo zbog tih glasova on nije izabran. Za njega su glasali zastupnici HDZ-a.

Razbješnjen tom činjenicom, 16. srpnja 2007. godine napisao sam otvoreno pismo Damiru Kajinu, predsjedniku Kluba IDS-ovih zastupnika. To sam pismo, osim Kajinu, poslao i uredništvu Glasa Istre s molbom da ga objave. Međutim, pismo nije objavljeno, a objavu je spriječio Željko Žmak, direktor tog dnevnika, što me dodatno razljutilo. Iz tog opširnog pisma citirat ću samo nekoliko završnih rečenica: "...Svojim ponašanjem i igrama koje ja ne mogu dokučiti, ali vama su znane, Vi ste gospodine Kajin i Vaši poslušnici, zastupnici IDS-a, Valter Drandić, Valter Poropat i Dorotea Bukovac-Pešić onemogućili da Aldo Radolović bude izabran za suca Ustavnog suda. Mislim da ste ovakvim postupanjem a dodatno i "visokoumnim" obrazloženjem takvog postupka, ponizili i povrijedili ne samo Alda Radolovića, već i sve nas koji smo ga podržavali, pa ako već hoćete i istarsku javnost. Mnogi znanci i prijatelji s kojima sam razgovarao o ovome zgražaju se i osuđuju Vaše postupanje. Na kraju gospodine Kajin, mislim da se Vi, a i navedeni zastupnici IDS-a zbog nedavanja glasa Aldu Radoloviću za suca Ustavnog suda, a i zbog obrazloženja takvog postupanja, možete (barem) sramiti...“ Na jednoj od narednih sjednica Sabora Aldo Radolović je bio izabran za suca Ustavnog suda u kojem su ga suci tog suda izabrali za predsjednika. Moje otvoreno pismo je, vjerujem, doprinijelo da IDS-ovi zastupnici (ipak) daju svoj glas mom prijatelju i kolegi.

Moje pismo je dosta pogodilo Damira Kajina. Čim ga je dobio nazvao me i počeo mi objašnjavati zašto su zastupnici IDS-a tako postupili. Nisam prihvaćao nikakva njegova objašnjenja, već sam na riječima bio još oštriji od onih iz pisma. Inače, Damir Kajin ostat će upamćen i po jednoj izjavi u kojoj je kazao da je Ivan Jakovčić drugi najveći čovjek u istarskoj povijesti. Nije kazao koga smatra prvim, možda sebe. Bilo je to u vrijeme kada su on i Ivan Jakovčić "žarili i palili" u IDS-u, a samim time i u Istri.

U Hrvatskoj je nužno provesti sveobuhvatnu i korjenitu reformu pravosuđa kako bismo imali pravosuđe onakvo kakvo imaju sve uređene, demokratske države.

Na kraju napominjem da sam napisao knjigu pod naslovom "Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike" u kojoj najviše prostora posvećujem upravo pravosuđu, sa zasebnim poglavljem pod naslovom "Kriza sudbene vlasti". Knjiga izlazi krajem ove godine u izdanju Despot Infinitus d.o.o. iz Zagreba.

Povezane vijesti

• U znaku izvlačenja novca - od Agrokora i Dinama do javnih blagajni
• Tajkunov odvjetnik Veljko Miljević: 'Velike su šanse da će Todorić brzo na slobodu'
• Cohen: Trump je znao da su isplate dvjema ženama bile pogrešne