Dobitnica Grba Grada Pule
Razgovor s Elizabetom Crnković: Ako ne vjeruješ u sebe i u svoje sposobnosti, tu ti nitko ne može pomoći
(Privatna arhiva)
Grb Grada Pule ove je godine na nedavnoj dodjeli uručen Elizabeti Crnković, našoj uspješnoj kickboksačici. U Abu Dhabiu je 2025. godine obranila naslov svjetske seniorske prvakinje u disciplini light contact te je najuspješnija sportašica Hrvatskog kickboxing saveza u prethodnoj godini. Dugi niz godina prvakinja je Hrvatske, osvajačica mnogih europskih i svjetskih kupova, promičući sportske vrijednosti Pule i Hrvatske na domaćoj i međunarodnoj sceni.
Veli da joj ovo priznanje Grada Pule znači puno, a predstavljati svoj grad u čitavom svijetu iznimna joj je čast. U svemu tome činjenica da su je Grad, Gradsko vijeće, ali i Zaklada za sport prepoznali te joj daju podršku, nije zanemariva i na tome je ova mlada sportašica zahvalna.
Od vrtića u sportu
Međutim, 27-godišnja Elizabeta Crnković je i više od sportašice, kako to često i biva. Naša sugrađanka gradila se kroz sport i u sportu kako bi danas bila samopouzdana djevojka, fokusirana na vlastite ciljeve i s vrlo jasnim životnim stavovima.
Kada si se počela baviti ovim sportom te zašto baš njime? Je li svemu prethodio neki drugi sport?
- Nedavno sam na dodjeli nagrada najboljim sportašicama shvatila koliko je ljudi bilo uključeno u taj moj proces, ne samo kickboksinga, već općenito mog sportskog razvoja. Krenula sam zahvaljujući roditeljima u sportski vrtić na Monte Zaru gdje su bili profesor Branko Popović i Đeni Blarežina koji su nas vodili i razvijali našu motoriku, što mislim da je uvelike doprinijelo samim rezultatima u bilo kojem sportu kojim sam se kasnije bavila.
Krenula sam na ples te na ritmičku gimnastiku kod profesorice Duraković u Gazele. Kako sam obožavala s tatom gledati crtane filmove s borilačkim vještinama, a najdraži mi je bio "Mulan" (crtani film iz 1998. godine u kojem se hrabra mlada Kineskinja prerušava u muškarca kako bi zamijenila svog bolesnog oca u carskoj vojsci), tata je tada predložio da se oprobam u nekom borilačkom sportu, kad mi je to već neka "fora". Sjetio se trenera Edija Viškovića i odveo me na trening. Imala sam devet ili 10 godina i krenula sam s taekwondoom. Ostala sam u istom klubu pa smo krenuli s treningom kickboksinga, a treninzi su tada bili bazirani na taekwondo. Pomalo smo prelazili na kickboksing i ušli u svijet tog sporta.
Sportska vještina razvijala se i s tvojim osobnim, prirodnim razvojem. Baviš se, barem tako prevladava mišljenje, poprilično atipičnim sportom za djevojke, ali bavila si se i ritmičkom gimnastikom koja je, s druge strane, tipična za djevojke. Jesi li zbog toga imala identifikaciju kroz borilački sport s osobnim pečatom ženstvene crte i koliko je sport pratio tvoj razvoj?
- Kad sam krenula s ovim sportom, niti jednog trenutka ga nisam doživljavala muškim sportom, premda ga većina smatra na taj način i doživljava grubim. Pri dolasku na prve treninge tamo je već bilo puno djevojčica i dječaka te dečki nisu prevladavali. Upoznala sam tada i kćerku od trenera, Emu Višković s kojom sam i do danas u odličnim odnosima. Imala sam puno prijatelja i prijateljica na samom treningu, ali i van njega. S obzirom na moje bavljenje ritmičkom gimnastikom, mogu reći da sam imala dozu neke elegancije, tako da je to bio odličan spoj pri kojem sam prenosila i primjenjivala u jednom sportu specifičnosti drugoga.
Kad je trebalo biti u plesu oštar, a pokreti čvrsti, tu sam bila dobra zbog formi, a kad je u kickboksingu trebalo lagano, a što brže dići nogu za pogoditi cilj, tu sam preuzimala vještine iz ritmičke gimnastike i plesa. Mislim da se to savršeno uklopilo, premda je to mnogima bilo čudno i nespojivo. Vjerujem da je mom sportskom razvoju pridonijelo i to što sam prošla različite sportove.
Profesori su me cijelo vrijeme gurali, od osnovne škole i profesora Salje Sijarića koji me uzeo u atletski tim, potom u košarku i rukomet, a u gimnaziji profesor Lugarić i Đeni su to nastavili, pa sam bila i na Svjetskom prvenstvu u atletici. Gradila sam motoriku i metodiku kroz druge sportove i mislim da je to zapravo sve zajedno pridonijelo da se ne zasitim svog sporta i da dobijem širinu. Vjerujem da svima u jednom trenutku može doći do zasićenja i dosade u sportu, a idealno je, što smo mi i radili kod trenera Viškovića, da smo igrali i tenis i košarku, te smo razbili monotoniju. Taj raznolik pristup pokazuje se pozitivno kroz mene, ostalih sportaša prije, ali i onih koji dolaze iza nas.
Koliko te sport mijenjao, definirao i konstruirao?
- Mislim da je sport kod mene odigrao enormnu ulogu. Pogotovo kad govorimo o borilačkom sportu koji uči disciplini, redu i ustrojstvu. Poštovanje koje međusobno gajimo nije samo prema nekom tko je stariji, tu su i postignuća; netko ima crni, crveni, a netko plavi pojas i tu se isto zna tko je u kom rangu. Pomalo vojnički, ali ne tako strogo. Imamo jako puno respekta. Naučila sam da neće sve ići prema mom planu i da nisam uvijek sama kriva ili itko drugi, već da postoji i splet okolnosti - vanjskih čimbenika koji mogu utjecati na moj performans. Naučila sam prihvatiti svoju grešku, a i činjenicu da je netko bolji; da uvijek možeš napredovati. Shvatila sam i koliko su bitni drugi ljudi i tvoje okruženje.
Ako se svi zajedno potičemo i rastemo, puno je lakši taj sportski proces, nego kad si sam i odvojen, jer je tada stvar puno teža. Iako se ja bavim individualnim sportom, razvila sam svoju društvenu stranu i snažno ovisim o svojim prijateljima s kojima treniram. Kad jedan od nas ima loš dan, svima je loš, pa se uvijek trudimo širiti pozitivnu energiju. Puno prijatelja imam i van države, a sve zahvaljujući tom sportu. Socijalno sam se jako razvila, a gledajući oko sebe i moji kolege su se na isti način pronašli i razvijali.
Doživjeti pobjedu, pretpostavljam da je lakše i objasniti, negoli trenutak poraza. Kako se nositi i ponovo ustati nakon njega?
- Poraz je veliki aspekt ovog sporta i meni se zaredalo kad sam došla u seniorsku konkurenciju - vječito sam bila druga. Mislim da sam izgubila tri finala zaredom; na svjetskim i europskim prvenstvima. Tu se dogodi taj ključni trenutak; netko će odustati, jer ne može više podnijeti tu činjenicu, dok je kod mene to izazvalo samo još veću želju da ne odustanem dok ne budem prva. To je mentalitet koji se mora razviti.
Ako ti sam sebe spustiš dolje, ne može te nitko dignuti; ako ne vjeruješ nimalo u sebe i u svoje sposobnosti, tu ti nitko ne može pomoći. Najgore je bilo to što sam ja gubila od najbolje prijateljice Urše Terdin iz Slovenije i to je bila moja najveća mentalna barijera koju nikako nisam uspijevala prijeći. Nju nisam gledala kao protivnicu koja me želi udariti i ozlijediti te je sve puno teže kad postoji ovakav odnos.
Urša mi je sama pomogla u tome, ona je sportski psiholog. Navela me kako da gledam na našu borbu; kao na lijepu, taktičku borbu u kojoj skupljamo bodove i nema ljutnje. Nikad nakon naših borbi, kad sam ja gubila, nisam bila tužna, već sretna zbog nje. Znala sam koliko je i ona sama trenirala te koliko se dajemo u taj sport, a na kraju na postolju stojimo zajedno. Ona je starija od mene i bila je moj uzor, a kad sam osvojila prvo mjesto, nisam mogla vjerovati.
Ta borba, taj kraj, vidi se da ja nisam mogla stajati na miru koliko su mi noge klecale. Ustvari, u tom trenutku nisam vjerovala da sam uspjela prijeći samu sebe, jer je to bila borba sa samom sobom. Nakon toga mi se na Europskom prvenstvu dogodio ponovo "flop" i izgubila sam od protivnice iz Češke, premda je to bio rezultat nekih vanjskih okolnosti na koje nisam imala utjecaj. Međutim, zbog tih utjecaja sama sam sebi govorila da nisam spremna. To samo govori koliko je u svemu važna glava. Taj me neuspjeh zabolio, a izgubila sam borbu i prije nego sam stala na borilište. Odmah nakon sam sama sebi rekla da sam mogla dobiti tu borbu, a pritom sam sebe moraš dignuti i nastaviti. Prijatelji su tu ponovo odigrali važnu ulogu te sam se vratila u treninge. Sve se na kraju posložilo, pa sam u ovom posljednjem finalu pobijedila tu istu protivnicu iz Češke. Možeš trenirati koliko god želiš, ali ako u glavi nisi spreman izaći na taj tatami i pokazati sve za što si i kako trenirao, nema fizičke spreme koja će u tome pomoći. Moraš vjerovati u sebe, a ja čak i vizualiziram borbe.
Čistoća uma
Što to sport daje, a život izvan sporta ne može dati?
- To je užitak koji se ne može dobiti u "stvarnom svijetu". Kada odem na natjecanje, za mene vanjski svijet ne postoji. Svi problemi koje inače imam na poslu, treningu, nestanu tih dana i doslovno se mogu isključiti. Na mobitel me nitko ne može dobiti. Najteže se nakon natjecanja "vratiti". Mislim da je to neka vrsta fokusa, a neopterećenost ičime izvan toga. Prisutna je čistoća uma, fokus i užitak, jer je to ono što voliš raditi i gdje se osjećaš ugodno uz ljude koji žive na isti način kao i ti.
Tko je Elizabeta izvan sporta i što nosi njena budućnost?
- Elizabeta je kćerka, sestra, prijateljica i jako sam ponosna što su moji roditelji uz mene. Pokušavam ih učiniti ponosnima, jer su uvijek i otpočetka tu uz mene; što potporom, što financijama. Što se tiče budućnosti, voljela bih osvojiti Europsko prvenstvo i ostvariti se kao trenerica jer sve više i više imam prilike voditi treninge, sjediti uz djecu na natjecanjima i njihov "feedback" me sve više vuče da ostanem u ovom sportu i ostvarim se kao trenerica. Sve mi se više vrti po glavi, nakon što osvojim sve što se može na tatamiju, da se oprobam ući u ring disciplinu. Naime, ako jednog dana dođe neki moj borac koji želi ring, da ja o tome znam nešto i imam iskustva u toj disciplini. Nemam tu neka očekivanja, ali bih jednom stvarno željela vidjeti razliku između ringa i tatamija.
Elizabeta Crnković i njena postignuća
Tijekom svoje sportske karijere, Elizabeta je puno toga osvojila: Juniorke Lc -70 San Sebastian, Španjolska 2015. europsko 2. mjesto, Dublin, Irska 2016. svjetsko 3. mjesto, Skopje, Makedonija 2017. Europsko 1. mjesto.
Nakon prijelaza u Seniorke Lc -70 Jesolo, Italija 2021. svjetsko 2. mjesto, Antalya, Turska 2022. europsko 2. mjesto, Albufeira, Portugal 2023. svjetsko 1. mjesto, Atena, Grčka 2024. Europsko 2. mjesto te Abu Dhabi, UAE 2025. Svjetsko 1. mjesto.
Dugogodišnja je prvakinja Hrvatske u light contactu i point fightingu. Višestruka osvajačica europskih i svjetskih kupova.
