NAJNOVIJE


DISKRIMINACIJA?

ZA RAZLIKU OD OSTATKA HRVATSKE OBRTI ZA ČUVANJE DJECE U PULI BEZ POMOĆI GRADA: Subvencioniraju privatne vrtiće, ali ne i dadilje


"Potreba za ovakvom uslugom čuvanja djece naravno postoji, a trenutno su naš problem relativno visoke cijene koje moramo držati jer od Grada Pule ne uspijevamo dobiti subvencije kao primjerice privatni vrtići, kaže Tamara Krnač, vlasnica obrta za čuvanje djece "Šumska vila". Njezina kolegica Ana Peruško, vlasnica obrta "Kornjačice", ujedno i predsjednica Udruge dadilja za Istarsku županiju, ističe da je njihova cijena od 2.400, 2.500 kuna mjesečno zapravo samo dvjestotinjak kuna skuplja od ekonomske cijene ostalih vrtića, samo što oni nemaju gradske subvencije.

Ova su dva obrta otvorena ljetos u Puli, a uskoro svoj obrt za čuvanje djece otvara i Francesca Miličević, koja će na Velom Vrhu otvoriti "šumski vrtić" u kojem će djeca većinu vremena provoditi na otvorenom, u kućici u zakupljenom dijelu šume.

Nema razlike

Vlasnice triju obrta pojašnjavaju da se obrti za čuvanje djece ne razlikuju od uobičajenih vrtića, u njima rade odgajatelji/ce ili pak educirane dadilje. I one su odgajateljice s dugogodišnjim stažem u predškolskom odgoju, dok je Miličević po struci psihologinja te certificirana dadilja.

Na upit tko su roditelji kojima trebaju njihove usluge, kažu da su to većinom obitelji čija djeca radi zdravstvenih razloga ne mogu pohađati velike grupe, zatim djeca s problemima u prehrani, ali i svi oni roditelji kojima je bitno fleksibilnije radno vrijeme vrtića te rad u manjim grupama u obiteljskoj atmosferi.

- Dokazano je da su djeca u manjim grupama, koja puno borave vani - zdravija, a ono čime se ponosimo jest doista individualan pristup, pa se djeca odgajaju kao kod kuće, u obitelji, veli nam Krnač, pojašnjavajući da ona ima četvero upisanih mališana, a maksimum joj je šest, dok "Kornjačice" pohađa njih dvanaestoro. U obrtu "Šumska djeca" boravit će do 12 mališana.

- Nekoliko smo puta u ime Udruge dadilja, ali i pojedinačno tražile od Grada Pule da se i nas sufinancira te uvrsti u gradski proračun da bi ovakva vrsta usluge bila pristupačnija svima. No, za to nema sluha, ističe Peruško. Navodi da obrti, iako nisu ustanove kao dječji vrtići, imaju istu zadaću - brinuti se o djeci dok im roditelji rade. Oni se ipak ne ravnaju po pedagoškoj godini, već prihvaćaju djecu tijekom cijele godine, do popunjena maksimalnog broja.

Nadogradnja usluge

Peruško navodi da Zakon o dadiljama omogućuje jedinicama lokalne i područne samouprave da sudjeluju u sufinanciranju djelatnosti dadilje, a zašto to Grad ne želi učiniti, nije im jasno. Posebice jer, kako kaže Peruško, njen obrt pohađaju djeca iz Medulina i Ližnjana koja primaju subvenciju, dok je Marčana tijekom ljeta financirala boravak za dijete kojemu su roditelji radili, a njihov je vrtić bio zatvoren.

Većina lokalnih jedinica u Hrvatskoj, naglašava Peruško, prepoznavši potrebe roditelja, sufinancira ovu djelatnosti prema istim kriterijima kao i gradske i privatne vrtiće te time potiču samozapošljavanje. Miličević, pak, dodaje da se odbijanje sufinanciranja ovih roditelja može protumačiti kao diskriminacijom jer svaki od njih ima pravo birati ono što smatra da je nabolje za njegovo dijete. To, uostalom, potvrđuje i UN-ova Konvencija o pravima djeteta prema kojoj roditelji imaju pravo birati legalni vid skrbi za svoju djecu dok rade. Velik dio zemalja Europske unije riješio je, dodaje Miličević, ovu tematiku još prije 40 godina i ovakve se usluge vani zapravo potiču.

- Upravo se o tome radi, mi smo nadogradnja usluge, a Gradu koji se deklarira kao prijatelj djece naše sufinanciranje ne bi trebalo predstavljati nikakav problem, posebice jer se radi o niti 20-ak djece i izdatak bi na godišnjoj razini iznosio oko 240 tisuća kuna, zaključuju vlasnice obrta.( Borka PETROVIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter