DOBITNIK ZLATNOG ZNAKA HRVATSKOG PLANINARSKOG SAVEZA

Puljanin SERĐO TEŽAK: Najveće je priznanje smajlić od uha do uha na licima ljudi koje ste vodili u planine

| Autor: Jasna ORLIĆ


Možda je malo čudno, ali je istinito. Nitko se nikada nije popeo na nijedan vrh, a da mu priroda nije to dozvolila. Zato poštujmo njene hirove i uživajmo u njenoj ljepoti, ali i čuvajmo je tako da i generacije poslije nas imaju u čemu uživati, poručio je planinarski vodič iz Pule Serđo Težak.

Svi oni koji se zapute u gorje s Planinarskim društvom Elektroistra ili Glas Istre, pa i drugim istarskim društvima, sasvim je sigurno da će ih na jedan od izleta voditi naš sugovornik. Upišu li se u planinarsku školu jednog ili drugog društva, ne mogu ga promašiti. Prenijet će im svoje znanje i ljubav prema planinama. Serđo Težak jedan je od najvećih entuzijasta među ljubiteljima planina u Istri. Koliko je volonterskih sati odradio, koliko je izleta organizirao i vodio, ne može nitko sa sigurnošću znati. Ne prođe vikend, a da se ne zaputi u gorje kao vodič ili za svoj gušt, s društvom.

Povod za razgovor nedavno je priznanje, zlatni znak, krovne organizacije, Hrvatskog planinarskog saveza, koje je dobio na prijedlog PD Elektroistra za dugogodišnji doprinos razvoju planinarstva.

- Već se gotovo 50 godina skićete po planinama i ne mislite stati.

- Kada me netko pita koliko imam godina, odgovorim mu - ne znam. Znam kada sam rođen, 1952., a koliko godina imam ne interesira me. Dok sam u ovoj kondiciji i s ovim mentalnim sklopom, tako ću se i ponašati. Da se našalim ja sam "pobornik Maja", njihova jedna godina je kao dvije u kršćanstvu, a oni žive do sto godina. Kako onda mogu znati koliko mi je godina?

- Proteklog vikenda na Dolomitima ste vodili grupu planinara.

- Išli smo s Glasom Istre, Edi Radolović, zaljubljenik u Dolomite, je bio glavni vodič, a ja pomoćnik. Bilo je to zahtjevno već samim time što se penjete na tri tisuće metara. Nas je bilo 36, od toga njih 20 nikada nije bilo na tim visinama. Bilo nas je tek 6 - 7 iskusnih. Voditi toliko neiskusnih ljudi po takvom terenu, na takve visine, jako je zahtjevno. Hodali smo po siparu i snijegu, a ljudi po tome nisu vični hodati. Na koncu kada smo se spustili u dolinu Edi je prvi urliknuo od olakšanja jer je sve prošlo u redu, nikome se nije ništa dogodilo. Silna je napetost konačno popustila i sjeli smo u autobus kao ispuhani luftmadrac. Tako smo se osjećali. Samo smo nestali i nismo imali volje ni razgovarati. Kada se ide u planine ne priča se previše o svim izazovima koji ti se mogu desiti. Jer ako ćete tako gledati ne biste nigdje išli. Poduzmu se sve mjere opreza, ali uvijek se može dogoditi nešto neželjeno, pogotovo kada je grupa tako različita.

- Voditi ljude po planinama velika je odgovornost. Što je u tome tako privlačno? Zar ne bi bilo lakše otići sam sa svojim društvom i guštati?

- Nikada nisam želio biti u upravama društva. Posao vodiča je ono što me interesira. Počeo sam sa svojom obitelji. Nas je pet, supruga i tri kćeri, mi smo već grupa, veli Serđo sa smiješkom. Kada su došle još dvije curice 1985. starija kćer je imala sedam godina, kupili smo auto i bili smo dovoljni sami za sebe. Već smo se 1995. zajedno prvi puta popeli na Triglav. Devedesetih sam počeo aktivnije raditi u PD Glas Istre i nakon toga i u PD Elektroistra, kada se osnovala. Počelo je vođenje s 20, 30 i 40, pa 70 i više članova planinarskih društava. Vodio sam jako puno izleta i Istarskog planinarskog saveza i to mi je nekako ostalo u krvi.

- Svi koji rade u planinarskim društvima su volonteri.

- Da, svi članovi uprave, vodiči i ostali koji pomažu svojim aktivnostima su volonteri, a to znači da svoje znanje, slobodno vrijeme, a neki put i novac daju za dobrobit društva. To ponekad svi ne shvaćaju. Na svakom izletu ima nekog koji zanovijeta, ali brzo zaboravim na njih i ostaju mi ostali koji u njemu uživaju. Kad organiziramo autobus, uzimamo one koji mogu hodati, ali i one koji nemaju kondicije za taj izlet. Zašto? Zbog toga što si planinarsko društvo ne može priuštiti da bude financijski s izletom u gubitku. Tako se zna dogoditi da njih 30 mogu hodati, dvoje ne mogu. Međutim, iskusni bi trebali pomagati neiskusnima. Tako sam i ja 80 posto svog znanja dobio od starijih planinara.

Prilagodit se neiskusnima

Sada postoje planinarske škole i to je dobro jer se puno toga nauči prije odlaska u prirodu. Planinarska etika kaže da oni koji imaju iskustva i kondiciju mogu se prilagoditi onima koji nemaju. Ali i ti slabiji moraju prije izleta razgovarati s vodičem i realno prosuditi o svojim mogućnostima tako da ne opterećuju iskusne. To je pitanje solidarnosti koje manjka i kod iskusnih, a i kod neiskusnih. Ipak, planinarske etike opet ima sve više kod ovih mlađih planinara.

- Lijepe su hrvatske planine, ali u ovo pandemijsko vrijeme nedostaje Slovenija, Italija….

- Najviše sam se zbog toga i cijepio, jer ne želim još godinu dana biti izoliran ovdje u Hrvatskoj. Protekle dvije godine opet sam otkrio i ljepote u Hrvatskoj. Zaljubljenik sam u Bijele i Samarske stijene. To je poseban prirodni eldorado. Tamo vam za pet kilometara treba šest sati hoda. To je labirint. Bio sam toliko puta, ali svaki puta vidim nešto novo. Kad samo bili sami u srpnju i kolovozu gledao sam što je to? Kao da tu nikad nisam bio. Drugačije je ljeti. Runolista na svakom koraku. Otkrio sam i na Velebitu neke stvari koje su meni jako lijepe.

- Nakon pojave pandemije šume su pune ljudi.

- I prije korone nama su bili izleti puni, interes ljudi bio je velik. Sada se iskusni planinari okupe i odu na put s nekoliko auta. Neiskusni nemaju tu mogućnost, ne poznaju staze, strah ih je i oni su zakinuti kada nema toliko organiziranih izleta. Ima jako puno takvih ljudi koji se ne usude sami hodati i to je ono što me godinama držalo da budem vodič. Najveće je priznanje kada vidite osmjeh na licima umornih ljudi koje ste vodili u planine.

Tako smo na Samarskim stijenama sreli curu i dečka, neiskusne planinare koji su nam se pridružili. Odveli smo ih na jedan vrh, na vidikovac. U jednom trenutku djevojka nas je zamolila da ne pričamo. "Ovu ljepotu i ovu tišinu moram snimati mobitelom", rekla nam je. Kad vidite smajlić od uha do uha onih koje ste vodili, to ne može nadoknaditi niti jedno priznanje.

Poželjno je da se ljudi koji žele u planinu učlane u neko društvo i završe planinarsku školu, jer će im biti puno lakše. Ovog ljeta smo išli Vihoraškim putem i sreli smo obitelj s dvije kćeri. Bili su u običnim gradskim tenisicama, vidio sam da su neiskusni i pozvao ih da nam se priključe. Kada smo došli na opasan dio, kćeri su prošle, majka je bila u komi, otac ukočen i u grču. Uspjeli su, ali to su ti novokomponirani planinari koji krenu na temelju informacija s interneta, a onda gorska služba se "veseli" što ih može spašavati.

- Uvijek je više ženskog roda u planinama i u školi za planinare.

- Činjenica je da su danas djevojke odvažnije od dečki. Cure više žele hodati, više vode računa o zdravlju, izgledu i kondiciji. Svaka planinarska škola ima više djevojaka. Vidim i u Sloveniji na zahtjevnim turama više je grupica djevojka nego dečki.

- Vaša ljubav prema planinama dobro se ukorijenila kod vaših kćeri.

- Moj najveći uspjeh je taj što imam tri, pardon četiri Amazonke. Sve tri su u tome dušom i srcem. Najstarija kćer, Biljana je licencirani instruktor sportskog penjanja sa slovenskom licencom. Zorana i Gorana su se 2010. popele na Aconcaguvu (6.962 m) s time da je Gorana došla do 50 m ispod vrha (visinska). Tada sam shvatio da su sazrele jer nisu išle grlom u jagode, već oprezno. To je jako bitno, jer planine će ostati i poslije nas, ali kada vidite da ne možete da je vrijeme loše, odstupite. S prirodom se ne može igrati. Pružit će vam se jednog dana druga šansa. Pa i da se ne pruži, bolje je odustati i normalno živjeti nego ići na silu. Nešto vam se dogodi i više nemate šanse da drugi puta idete gore.

Zorana je bila 2013. na ekspediciji u Boliviji (Cordillera Real). Popela je jedan vrh od 6.400 metara i tri viša od 5.000 m. Gorana se iskušala u biciklizmu i bila je državna prvakinja u brdskom biciklizmu i hrvatska reprezentativka na svjetskom prvenstvu. Zorana je bila u duatlonu i triatlonu državna prvakinja. Biljana je pak imala izuzetan pothvat. S kolegicom je 2007. ispenjala vertikalnu stijenu visoku tisuću metara El Capitan u Kaliforniji. Bile su na njoj šest dana i pet noći. Kćeri su meni i supruzi najveći uspjeh i bogatstvo. Starija, Biljana spavala je više meni na leđima nego u krevetiću. Kad su došle Gorana i Zorana one su se morale brzo osamostaliti, jer nismo mogli nositi njih dvije i ruksake (smije se). Imale su devet godina kada smo bili na Triglavu. I od tog Triglava nam je krenulo žešće planinarenje.

 

Mumlja medo iz grma

- Jeste li susreli medvjeda?

- Nekada nije bilo u šumi puno ljudi i mi smo vidjeli često tragove medvjeda, izmet od medvjeda, osjetili njihov miris. Jednom mi se desio susret na Snježniku. Supruga i kćer su brale maline, a ja sam se malo udaljio od njih i čuo iza grma mumljanje. Što sad? Počeo sam pjevati. Medo je samo otišao. Poslije sam se šalio da nije imao sluha za moje pjevanje.

Ako grupa dovoljno glasno hoda onda se životinje maknu. Hodate s grupom kroz šumu i mislite da uopće nema životinja, ali kada idete sami i tiho, onda vidite da oko vas sve vrvi od života. Puno puta moji su prijatelji vidjeli medu koji izađe iz klekovine pogleda se s čovjekom i jednostavno se makne. Ode svaki na svoju stranu. Ne smijemo zaboraviti da mi dolazimo u njihov dnevni boravak i da kao dobri gosti trebamo poštivati običaje domaćina.

Moj naklon Feruču Lazariću

- Možete li nam izdvojiti neki neobičan susret i poznanstvo?

- Da, prije par godina upoznao sam jednog planinarskog slavuja koji ne vidi, Feruča Lazarića. Čovjek je to kojemu se treba duboko nakloniti, jer pored svog hendikepa iz njega zrači toliko pozitive, hrabrosti, poletnosti, smisla za orijentaciju, smijeha, pjesma… Završio je planinarsku školu PD Elektroistre i bio jedan od najboljih u toj generaciji. On uživa u prirodi i stalno pomiče svoje granice.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater