Puležani bi se često čudili njegovim nesvakidašnjim treninzima. Trčao bi po šumici iznad Lungomare i mahao sudačkom zastavicom, a okolnim je stablima znao pokazati žuti ili crveni karton. A treba i to uvježbati - dovoljno je zamisliti neuvjerljivog suca kojem pri dodjeli opomene žuti karton nespretno ispadne iz ruke

Mnogim nogometnim fanaticima iz Pule ime Slobodan Radočaj vjerojatno ne znači ništa. No, dodate li uz to i nadimak Boban, većina njih nostalgično će se osmjehnuti pri pomisli na ovog živopisnog nogometnog suca. Doprinos županijskom sportu i zajednici ovog karizmatičnog čovjeka ne smiju biti zaboravljeni. Jer, kada su lokalni nogometni klubovi spajali kraj s krajem i smišljali otkud naći novac da plate suca u nadolazećoj domaćoj utakmici, nazvali bi Bobana i pitali bi li sudio besplatno. A on bi galantno odgovarao: "U redu, dolazim!"

Radočaj je sudio na bezbroj nogometnih utakmica svake vrste, a s posebnim se ponosom prisjeća prijateljske utakmice između Crvene Zvezde i Zemuna u Medulinu, gdje je bio glavni sudac. Pregršt je tu utakmica službenog karaktera, od treće hrvatske lige do županijskog prvenstva. Najveći je trag u sjećanjima Puležana Boban ipak ostavio na lokalnim terenima, što travnatim, što cementnim. Od državnog prvenstva za gluhonijeme, kvartovskih turnira humanitarnog karaktera, pa sve do školskih nadmetanja ispred Osnovne škole Veruda. Mnogi će se bivši učenici sjetiti njegove upečatljive figure - uspravnog držanja, koordiniranih sudačkih pokreta, strogog tona kojim bi izgovorio: "Kut udarac!"

Sudačka delegacija Pule i Rijeke uručila mu je priznanje za dugovječan rad, a za svoju humanitarnu aktivnost i pomoć pri organizaciji mnogobrojnih turnira Radočaj je bio nominiran za nagradu Humana - dobri ljudi Istre.

Više nego glavnim sucem, Radočaj sebe smatra pomoćnim sucem, kako sam kaže, mahačem. Njegova pedantnost i predanost sudačkom pozivu vidljivi su i u ovoj sferi. Dok razgovara s nama, ustaje sa stolice i odmjerenim i preciznim pokretima tijela pokazuje nam kako se ispravno dosuđuje zaleđe.

- Zastavica mora biti kao bič, napominje dok odrješitom kretnjom ruke maše zamišljenim objektom u ruci. "A najvažnije je osjetiti trenutak kada bi se određeni igrač mogao naći u zaleđu!"

Radočaj je učio iz prve ruke - u mladosti je godinama igrao za NK "Istru" i NK "Staklar", a kroz smijeh nam govori kako je u igračkim danima često bio pod sudačkim povećalom. Zbog grubih klizaćih startova suigrači su mu dali nadimak Oštri.

- Za faul je bitno da je sudac uvijek u neposrednoj blizini, a za to treba puno trčati. Bitno je da je kondicijska spremnost na nivou, poručuje dok nam priča kako je na Uljanikovom stadionu redovno trenirao i odrađivao pripreme koje bi drugi suci uglavnom zanemarivali. Zato ne čudi što je fizičku spremu zadržao i u poznijim godinama - dokaz tome je prvo mjesto na uličnoj utrci "Vivicitta" 2004. godine u kategoriji 50+.

Puležani bi se često čudili njegovim nesvakidašnjim treninzima. Trčao bi po šumici iznad Lungomare i mahao sudačkom zastavicom, a okolnim je stablima znao pokazati žuti ili crveni karton. A treba i to uvježbati - dovoljno je zamisliti neuvjerljivog suca kojem pri dodjeli opomene žuti karton nespretno ispadne iz ruke.

Slobodan Radočaj je sada u mirovini. Društvo mu prave žena Davorka, nagrađivana slikarica, i sin Daniel, afirmirani književnik. Među Puležanima i u istarskom sportu ostavio je upečatljiv trag. I zato odmorite se, gospon Boban, zaslužili ste!

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju