Nakon operacije dojke na cikluse zračenja u Rijeku putovala je autobusom u strahu hoće li tko do nje kihnuti ili zakašljati * Dijagnoza ju je, priznaje nam, šokirala, jer nije mogla vjerovati da se ova teška bolest događa baš njoj, koja je oduvijek vodila zdrav život, a na posljednjoj kontroli dojka, koju je obavila prije godinu u pol dana, nalazi su bili uredni

 S operacijom karcinoma dojke i 34 ciklusa zračenja 46-godišnja članica Kluba žena liječenih od karcinoma dojke Gea Pula, suočila se u najgore moguće vrijeme - u tijeku pandemije koronavirusa. Uz težak teret onkološke bolesti i brige o vlastitom zdravlju misliti je morala i na to da se u tijeku liječenja ne zarazi koji bi, za njezin jako oslabljeni imunitet, mogao biti fatalan. To, priča nam, uopće nije jednostavno.

Svoju je životnu priču odlučila podijeliti s našim čitateljima, uz uvjet da ostane anonimna, a s ciljem da osvijesti javnost o ovom javnozdravstvenom problemu, ali i upozori sve koliko je potrebno poštovati mjere zaštite upravo radi bolesnika kao što je ona.

- Priča o mojoj bolesti kreće u studenom prošle godine kada mi je dijagnosticiran zloćudni tumor dojke. Tijekom prosinca obavljala sam razne pretrage i već se tada po bolničkim hodnicima počeo spominjati fatalni virusu koji hara Kinom, no na te se priče nismo previše obazirali jer je, mislimo smo svi tada, Kina jako daleko, priča nam naša sugovornica.

Na pitanje je li radi prvih slučajeva zaraze u Europi, a potom i proglašenja pandemije, imala problema ili zastoj u svom liječenju veli kako, na sreću, do toga nije došlo. Od dijagnoze do operacije, koju je obavila početkom siječnja u Rijeci, prošlo je 40-ak dana i za liječnika i cijeli odjel ima samo riječi hvale. Proces bi bio, veli nam, još i brži da se nije čekao nalaz za drugu dojku na kojoj su također pronađene sumnjive tvorevine. Na sreću, pokazalo se kako nije riječ o zloćudnom tumoru.

Operacija je doznajemo prošla dobro, a tumor koji je bio velik već gotovo dva centimetra, na sreću nije metastazirao. No, našu je sugovornicu nakon operativnog zahvata i dalje čekala teška borba - terapije zračenjima u Rijeci koje su je zatekle upravo u jeku pandemije. Najteže joj je, prisjeća se, padao put od Žminja, gdje živi, do Rijeke.

- Na početku sam na terapije odlazila autobusom. Oboružana maskicama i rukavicama, sjedila sam u autobusu u strahu hoće li tko do mene kihnuti ili zakašljati. Bila sam u panici, imunitet mi je bio jako narušen i svaka dodatna bolest bila bi teško opterećenje za moj organizam, priča nam sugovornica, napominjući kako je u to vrijeme teško bilo uopće doći do maska koje su jednostavno planule iz ljekarni, mada mnogima u to vrijeme još uvijek uopće nisu bile potrebne.

- Nisam imala drugih opcija, partner mi je radio vani, ja nisam vozila, a roditelji su mi stariji ljudi. No, kako se situacija komplicirala, a strah rastao, te mi je i preporučeno da ne bih smjela putovati javnim prijevozom, posljednjih 14 dana u Rijeku me ipak morao voziti otac. Na kraju krajeva, opcija više nisam ni imala jer je autobusni prijevoz ukinut, navodi nam, prisjećajući se kako joj je u Rijeci teško padalo čekati pred odjelom i po sat vremena, na buri, hladnoći…

- Jasno mi je da drugih opcija nisu imali, jer se u bolničkim hodnicima nitko nije smio zadržavati. Ipak, sve mi je to i fizički i psihički jako teško padalo te me posve iscrpljivalo. Umjesto da sam bila fokusirana na vlastitu tešku borbu, ja sam se morala brinuti i o borbi koju trenutno vodi cijeli svijet, navodi nam.

Povezane vijesti

• U Max Cityju Ladies’ weekend zdravlja i ljepote
• OBILJEŽEN MJESEC BORBE PROTIV RAKA DOJKE I DAN RUŽIČASTE VRPCE Ne 'ću ben', hodi zajno!, jer jedan pregled doista može spasiti život!
• FOTOGALERIJA / Trag na koži kao doživotni podsjetnik na dobro djelo. Matteo Kociančić najavio: "Za Geu ćemo raditi humanitarke svake godine"