Životni vijek je sve dulji, staraca je sve više, a radni vijek produljuje se do 67. godine, praktički do smrti. No, u toj eri staraca malo tko misli na njihovu starost, na smještaj u domu. U Puli se na dom "Alfredo Štiglić" čeka deset godina. Na smještaj u nekom od istarskih domova čiji je osnivač Županija čeka čak 2.800 ljudi. Ljudi se u naponu snage, dok još jurcaju na poslu od jutra do mraka, upisuju na listu, pa ako ih iz doma nakon 10 godina nazovu i kažu da je mjesto slobodno, a oni su još zdravi i čili, moraju svoje dugoočekivano mjesto otkazati. Pa možda čekati još deset godina, ako dočekaju. S domom se nikad ne zna. To je kao kad se upisuješ za pregled kod okulista u bolnicu na koji se čeka godinu dana: zatefteriš datum dok još dobro vidiš da se ne bi dogodilo da izvisiš s datumom. To što ćeš možda dobro vidjeti i nakon godinu dana nema veze. Oduzeo si jedan termin bolesniku. A ako baš sad trebaš oftalmologu jer dobro ne vidiš, to ne može. Treba čekati godinu dana. Biti bolesnik s predumišljajem.

A nije da u gradu nema slobodnih kapaciteta za starački dom. Mornarička bolnica je, umjesto starcima, dodijeljena Sveučilištu. Bio je jedan lijep prostor, u Vili Idola, iz kojeg su starci prvo iseljeni, potom je pušten da ga vandali devastiraju, spale parkete i razbiju vrijedne kaljeve peći, da bi onda, na konsternaciju javnosti, država dodijelila zdanje Porečkoj i pulskoj biskupiji. Istoj onoj koja će upravljati budućim hospicijem sa svega 12 postelja u koji ulaže manji dio potrebnih sredstava, umjesto da to bude javna ustanova kojoj je država dodijelila većinskih deset milijuna kuna. Stoga bi bilo lijepo da Biskupija, u dobroj vjeri, prepusti darovanu vilu onima kojima je ona prijeko potrebna. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

Povezane vijesti

• GRADSKA BILJEŠKA Cipele kao vino
• GRADSKA ŠTORIJA Proklizavanje
• GRADSKA ŠTORIJA Ugodan ostatak života