NAJNOVIJE



NEUROKIRURGIJU U PULSKOJ OPĆOJ BOLNICI PODIGAO NA VRHUNSKU RAZINU

DR. BOJAN MILANOV: Medicina je poziv, nije zanimanje, tu nema radnog vremena

| Autor: Duška PALIBRK
(D. ŠTIFANIĆ)

Ako želite dobro raditi, ne možete se u 15 sati odlogirati i ne zanima me ništa do jutra. Stalno ste mislima u poslu, tko je kako, dolazite poslijepodne, provjeravate operirane, vuku li drenovi, jesu li ljudi dobro da možete na vrijeme reagirati. Ako se ne pomirite da ćete i slobodno vrijeme trošiti na posao, bolje izađite iz tog posla. To prihvatite i onda je puno lakše

Doktor Bojan Milanov, 42-godišnji neurokirurg, Medicinski fakultet je završio u Zagrebu, a neurokirurgiju specijalizirao u KBC-u Rebro kod čuvenog dr. Josipa Paladina. Iz rodnog Mostara u pulsku Opću bolnicu prelazi tek prije šest godina, a već čitava Istra bruji o mladom vrhunskom specijalistu, nadarenom, iznimno radišnom, pažljivom prema pacijentima i kolegama. Njegovo ime spominje se kad god netko treba operaciju na kralješnici ili mozgu, u našu redakciju stalno stižu pohvale operiranih pacijenata. Na Odjelu neurokirurgije pulske bolnice jedini je specijalist, jedini i u neurokirurškoj ambulanti, uz sve pripravnosti i hitnoće.

- Kako uopće izgleda radni dan jedinog neurokirurga u Istri?

- Počinjem u 7 ujutro, sjednem s ostalim osobljem na odjelu, porazgovaramo što je bilo tijekom noći tako da imam informacije prije službenog kirurškog sastanka u 8 sati gdje dogovaramo program za taj dan. Ponedjeljkom, srijedom, petkom su operacije, obično tri-četiri dnevno na kralježnici, tumori mozga, pa i hitne operacije. Između sala izlazite na odjel, tu rješavate što god možete stići. Pokrivate konzilijarnu službu, znači pozive s drugih odjela, najčešće s neurologije i interne medicine. Pripravni mobitel vam je uvijek u džepu, hitna služba vas zove po potrebi. Kada imate hitnog pacijenta, onda uz sve ostale obveze morate uklopiti i taj pregled ili čak i hitni operacijski zahvat. Obično je vrijeme do 16 sati potpuno popunjeno, bez ijedne minute pauze. U 16 sati priča se stišava, službeni dio radnog vremena je završen i od tada sam u pripravnosti za hitne slučajeve. Bude i dana kada operiram dan i noć i sve se to spoji u jedno. Noćne smjene nemam, ali sam stalno u pripravnosti jer sam jedini, za sva pitanja vezana uz neurokirurgiju zovu mene, za savjet ili kada pacijent mora hitno na operaciju.

- Koliko je to često, koliko poziva znate dobiti nakon što odete s posla?

- Barem tri-četiri poziva dnevno. Navikao sam da svako poslijepodne barem dva puta dođem na Odjel, pogledam nove prijeme, hitne pacijente, planiram treba li odmah ići u operacijsku salu ili se može riješiti bez toga. Utorkom i četvrtkom su ambulante, tada nema operacija. U ambulanti sam od 9.30 do 15.30 sati. Obično pregledamo 30-35 ljudi u toku radnog dana. Nakon toga i dalje sam pripravan i po pozivu uskačem.

- Proširili ste dijapazon neurokirurških operacija koje se sada izvode u Puli, pacijenti iz Istre ne moraju više radi toga na put do Rijeke, Zagreba i dalje.

- Polovica operacija koje radim su na kralježnici, 30 posto su operacije mozga, tumori i druga patologija mozga, a 20-30 posto su hitne operacije kada zaista nema čekanja, bilo na kralježnici ili mozgu. Prosječan zahvat traje oko sat vremena za nehitne operacije na kralježnici, a tumori mozga ako su kompleksniji, zahtjevni, znaju trajati po 6-7 sati. Nekad to bude čitavo jutro, otkad uđete u salu do kraja radnog vremena. A radimo sve. Ne radimo samo dijelove neurokirurgije koji zahtijevaju izuzetno sofisticiranu opremu koja je rezervirana za klinike. Pokrili smo sve tumore mozga i operacija kralješnice.

- Kolike su vam liste čekanja s obzirom da ste jedini neurokirurg u bolnici?

- Ako govorimo o nehitnim operacijama - to su uglavnom operacije kralješnica, trenutno upisujemo za prosinac i siječanj. Barem je 3 do 6 prijema u tjednu. Imam još i masu zaostataka iz prošlih mjeseci jer broj sala se mijenja iz dana u dan i ne možete savršeno isplanirati program operacija radi hitne službe. Hitan je pacijent hitan, on ima prednost, svi ostali se pomiču na listi. Zato se i čeka, to stvara nervozu.

- Kako se nosite s tako žestokim radnim ritmom?

- Naravno da nikome nije drago, ali kroz vrijeme se naviknete. Mislim da je najveća prednost kada dođete u situaciju da većinu tih zahvata radite rutinski i to ne osjetite kao teret. To se onda prenese i na ostalu ekipu i na odjelu i u operacijskoj sali gdje te operacije dosta kratko traju, bezbolno za osoblje i onda ne doživljavaju to kao pretjerano opterećenje. Ali, naravno da sve to ostavlja traga. Najbitniji je trening, trening, trening i dođete u fazu da se, pod navodnicima, ne znojite kada idete u operacijsku salu, nego to rješavate, čim prije da to završimo i da su svi sretni, i pacijenti i mi, i da svatko nastavi tamo gdje je stao prije zahvata.

- Što je sa strahovima, stresom? U vašim su rukama ljudski životi i jedan krivi potez...

- Strah je uvijek dobar. Samo nenormalni ljudi se ne boje. Strah vas tjera da budete oprezni i pažljivi, ali vas ne smije uzeti. Kroz trening i rad taj strah postaje sve manji i manji. Za nekih 90 posto operacija, apsolutno svi, ne samo ja, nego i anesteziolozi, instrumentarke i tim na odjelu koji je utreniran, osjećamo se potpuno sigurni jer smo to već tisuću puta vidjeli i znamo u što se upuštamo.

- Znači, što vas više opterećuju, vama će ići sve lakše?

- Naravno, uvijek postoji granica. Točka nekakvog sloma uvijek postoji. Ovako se ne može u nedogled. Dok je čovjek u zdravlju i mladosti, to može izdržati, ali u neko poznije doba taj ritam treba smanjiti.

- Do kada ćete biti jedini neurokirurg u pulskoj bolnici? Koliko bi vas po nekim standardima trebalo biti?

- Prema svjetskim standardima, otprilike jedan neurokirurg bi trebao biti na sto tisuća ljudi. Istri trebaju barem dva, plus turistička sezona koja povećava potrebe za tri-četiri puta. Od svibnja do konca listopada tjedno jedan ili dva stranca su sigurno na prijemu ili operaciji. Na odmoru su i rade svakakve gluposti, i stariji ljudi, ne možete vjerovati kako i 60-godišnjaci znaju ugroziti svoj život i zdravlje.

Ovdje se ne može birati dan, noć, nitko vas ne pita u tri u noći jeste li odmorni? Na odjelu sam ostao sam kada su dr. Martinović i dr. Vidak otišli iz osobnih razloga. Dr. Klara Brgić, naša specijalizantica na Rebru, izvrsna neurokirurginja, trebala bi se vratiti u rujnu i ovdje graditi svoju specijalističku karijeru. S njom će biti izvrsno raditi. Bit će mi upola lakše, a ona će doći na teren gdje je već uhodana priča, apsolutno sve operiramo i mislim da će biti sretna što se tiče profesionalnog dijela. A tu je i rođena, mislim da tu i pripada. Specijalizacija iz neurokirurgije traje šest godina s tim da je velik upitnik hoće li specijalizant i vratiti jer klinike privuku sve bolje, pametne i sposobne ljude. Privuku ih uvjetima rada, edukacijom, ljudi vide budućnost u razvoju karijere.

- Kako smo onda mi vas dobili? Iz Mostara ste, kažu, u Pulu došli posredstvom dr. Lemsa Jerina, tadašnjeg ravnatelja pulske bolnice, a na posao vas je primila sadašnja ravnateljica dr. Irena Hrstić.

- Završio sam specijalizaciju u Zagrebu i nakon toga se vratio u Mostar, u kliničku bolnicu. Tamo sam radio godinu i pol dana, ali uvjeti rada su zaista bili neadekvatni. U Puli se otvorilo mjesto i dolazni neurokirurzi iz Rijeke koji su pomagali u Mostaru pitali su me bih li prešao. Dr. Jerin je saznao za mene preko dr. Gusića koji je tada bio u kontaktu s prof. Bajekom iz Rijeke koji me upoznao u Mostaru. Bajek im je rekao: imamo dečka koji obećava ako biste ga primili na kirurgiju. A meni je to bilo jako zanimljivo, uvijek sam želio živjeti u gradu na moru. Od rujna 2013. sam u Puli i nijednog trenutka nisam požalio. Jako je lijepo od nule graditi karijeru u novoj sredini i u sredini koja nije bila baš navikla ni na ovaj tempo rada i tu vrstu zahvata. U početku je bilo i čuđenja, kada smo počeli s prvim operacijama tumora mozga, neki su se pitali zašto se to ovdje radi, zašto pacijenti ne idu dalje. Ali malo po malo i ljudi su se navikli. Sad je to uobičajeno.

- Koliko godišnje obavite operacija?

- Mislim da ćemo ove godine imati oko 400 neurokirurških operacija što je za jedan mali odjel od deset kreveta jako puno. To je više od jedne operacije svakog dana u godini s tim da imate i godišnje odmore, neradne dane… To je timski rad i moram reći da zaista imamo dobro educirane sestre na odjelu. I kada ste u operacijskoj sali ne brinete što se događa na odjelu jer znate da imate ljude koji znaju kako treba reagirati. Druge kirurške službe, traumatologija, ortopedija, vaskularna, abdominalna kirurgija već su uhodana ekipa i kako su oni dežurni, prvi doticaj s hitnim pacijentima je u njihovoj službi i zaista su educirani, znaju što rade i ne zovu za svaku sitnicu, već filtriraju i do mene dolazi zaista ono što treba.

- Imamo li još uvijek dovoljno anesteziologa? Hvalili smo se da nam ti, posebno važni i traženi specijalisti ne odlaze iz Pule.

- Dio anesteziologa se vratio sa specijalizacije tako da su se brojčano oporavili. Naravno, ti mlađi kolege donijeli su i novu struju energije i elana, koja je izuzetno pozitivna, barem za mene, i zaista je lakše raditi.

- Od čega najviše obolijevamo, u vašoj specijalnosti?

- Degenerativna bolest kralješnice je broj jedan, ali tumori je brzo sustižu. Dobivamo puno pacijenata s tumorskim bolestima. Zadnjih četiri-pet godina u stalnom su trendu rasta. Ne znam zbog čega se to zbiva, što se dešava. Jesu li to elektromagnetska zračenja od svih tih uređaja, je li to hrana, ne znam, ali broj oboljelih se stalno povećava. Tumori na kralješnici su obično dobroćudni, ali na mozgu dominiraju ovi najgori. To je trend u čitavom svijetu. Uvijek se može reći da to danas bolje dijagnosticiramo pa se više toga i otkriva, ali i prije pet i sedam godina imali smo magnetske rezonance i CT, a nije toga toliko bilo. Vrijeme će pokazati, studije će tek izlaziti i objasniti što se zbiva.

- Je li zakazala preventiva? Ne prepoznaju se simptomi na vrijeme?

- Mozak je jako specifičan i dio tih tumora podmuklo raste, ne daju nikakve simptome, a kada daju simptome je kasno. Napravite obradu i vidite da je tumor narastao u dijelu mozga koji ne možete operirati jer ćete napraviti veću štetu nego tumor. Tu onda preostaje zračenje, kemoterapija koja se treba još razviti. U budućnosti će vjerojatno to postati dominantan oblik liječenja, a ne kirurgija. Pametni lijekovi i molekularna biologija dat će odgovor na pitanje zbog čega i kako nastaje tumor i tu će se to sprječavati, a ne da se tumor kirurški odstrani. Konceptualno, ne možete liječiti dio tijela tako što ga odrežete. Dio tijela treba popraviti. Mislim da je to budućnost.

- Obično za kirurge kažu da samo znaju rezati?

- Zato što trenutno ne znamo za bolje. Sada znanost, molekularna biologija i genetika, dijagnostika kako budu napredovale, bolesti će se otkrivati u početnoj fazi i onda ćete moći, najčešće imunološkim sustavom ili pametnim lijekovima moći zaustaviti taj tumor, da ga ubijete ili reducirate prije nego što napravi štetu i naraste do te razine da ga morate mehanički odstraniti. Kirurgija u nekoj dalekoj budućnosti vjerojatno će se jako smanjiti ili možda čak i potpuno nestati.

- Do tada, dobro je da je pulska neurokirurgija na visini zadatka, prvenstveno vašom zaslugom. Specijalizirali ste kod vrhunskog mentora, dr. Paladina. Kako je to učiti od najboljih? Koliko je u uspješnosti liječnika talenta, koliko rada i treninga, a koliko dobrog učitelja?

- Dr. Paladino je moj učitelj i meni je zaista tih šest godina specijalizacije na KBC-u Rebro u Zagrebu jedan od najdražih perioda u životu. I ne samo radi profesora Paladina, nego i svih ostalih, a bili su tu i docent Mrak, profesor Vukić, profesor Stančić i sva mlađa ekipa. Svi smo prijatelji, jedni od drugih smo učili, ali kada pitate za profesora Paladina, on je spoj svega u jednome, od talenta, manualne sposobnosti, promišljanja, upornosti… Svaki se taj segment spojio i imate vrhunskog neurokirurga od kojeg kada učite - učite ispravno, učite razmišljati što u kojem trenutku napraviti. Onda, i kada ste samo sjena onoga od kojeg učite, opet ste dobri.

- Hvale vas i radi predanosti poslu, ne samo sposobnosti.

- Medicina je poziv, nije zanimanje, tu nema radnog vremena. Ako želite dobro raditi, ne možete se u 15 sati odlogirati i ne zanima me ništa do jutra. Stalno ste mislima u poslu, tko je kako, dolazite poslijepodne, provjeravate operirane, vuku li drenovi, jesu li ljudi dobro da možete na vrijeme reagirati. Ako se ne pomirite da ćete i slobodno vrijeme trošiti na posao, bolje izađite iz tog posla. To prihvatite i onda je puno lakše.

- Je li vam i obitelj to prihvatila?

- Zasad jest, ali vidjet ćemo ubuduće. Ali, obitelj zaista trpi sve.

- Kako to da i vi niste odlučili ići dalje, u veći centar, inozemstvo?

- Bilo je tih ponuda i prilika, ali nije to ono što se priča. Uvijek je trava zelenija kod susjeda, ali taj Zapad ima svoju cijenu. Kada zaista o tome razmišljate i stavite sve na papir, vremena su se i na Zapadu promijenila i nije baš ni lako ni tako unosno početi život negdje dalje. Nije nama tako loše, iskreno da vam kažem. Bez obzira na sav pesimizam među našim ljudima, negativne vijesti, neki moji prijatelji iz djetinjstva, i liječnici i informatičari koji su živjeli u Irskoj, u Americi, vratili su se nezadovoljni. Nisu vidjeli dugoročno život na takvoj lokaciji. Možete otići, par godina, zaraditi neki novac, ali dugoročno tamo planirati život nije dobro. Ovdje mi paše i mentalitet i klima.

Na kraju krajeva, nije sve u novcu, u zaradi. Ako imate sav novac svijeta, a nemate neku drugu kvalitetu života, nego ste na poslu od do, uz sav taj mogući stres Zapada, tužbe i sve ostalo što ide uz to, zaista se zapitate što je smisao uopće tog života i rada.

- U Puli ste se našli?

- Od prvog momenta grad me jako podsjećao na moj rodni kraj u Bosni i Hercegovini. Ima i dosta ljudi iz BiH, mentaliteti su se pomiješali i ne vidim neku veliku razliku. Uklopili smo se bez ikakvih problema. Pulu sada smatram domom. U Mostaru i dalje imam tatu i mamu, brata, uskoro bismo ih trebali posjetiti…

- Vi ćete dočekati novu bolnicu. Predstavljaju nove operacijske sale kao najsuvremenije. Što se vama čini?

- Ono što sam ja vidio prije par mjeseci to je zaista bilo da stanete i ostanete u čudu. Izvrsno! Do kraja godine nadam se da smo u novoj bolnici, a operacijske dvorane nisam vidio bolje u Hrvatskoj. Mislim da je to najviši standard koji se može dobiti u Hrvatskoj. I nama i pacijentima bit će daleko, daleko lakše.

- Zainteresirani ste za rad na pulskoj medicini, da i vi budete mentor budućim izvrsnim liječnicima?

- Da, kada se otvori Medicinski fakultet u Puli, planiram tu započeti akademski dio karijere. Tu sam doma, tu je fakultet i logično je. Pogotovo što će na fakultetu raditi i prof. Paladino i doc. Mrak, sada šef neurokirurgije na Rebru, a to su mi i učitelji i prijatelji.

- Zanimljivo je da se bavite body bildingom?

- Nemam vremena ići u dvorane, već doma imam svoj kutak i svakog dana mogu uhvatiti 45 minuta, sat vremena, istog časa ste doma i idete dalje. I ne trebate imati ne znam kakve sprave. To je već ljubav koja traje 25 godina. I ne preskačem nijedan dan. To je i mentalni i fizički trening. Relaksirate se od posla, nemate više nekih loših emocija i razočarenja jer vas taj fizički napor baš resetira. To je najbolji ulog za budućnost.

Sport gradi i zdravlje i mentalnu stabilnost. Kirurgija je i fizički jako zahtjevna, na temperaturama ste, pod maskom, kapom, mantilom i to morate izdržati.

- Čujem da ste u Puli dugo bili podstanari. Lokalna vlast napokon je shvatila da bez kvalitetnog stambenog zbrinjavanja neće privući liječnike.

- Prve tri i pol godine boravka u Puli bili smo podstanari, selili smo se tri puta, svake godine, za vrijeme turističke sezone. Tražite po oglasniku što je slobodno i preselite se. Imali smo sreću svaki put naći drugi stan. Ali iz bolnice i Grada su nam izašli u susret i dali su nam stan u najam. To nam je izuzetno pomoglo, ne morate se seliti, imate neku sigurnost, kvaliteta života vam je neusporedivo bolja. Stan je čak i u blizini Mornaričke bolnice, negdje na pola puta i do nove bolnice, tako da sam jako brzo na poslu. Zaista, sve riječi hvale za taj potez.


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater
Webcams provided by webcams.travel add a webcam